Liberalna demokracija zapadnoga tipa proizvela je dvostruki užas koncentracijskih kampova namijenjenih disidentima, onima koji ustrajavaju da se potvrđuju kao pojedinci i odbijaju biti samo zupčanici određenog stroja
Francusko mađarski psihijatar Georges Devereux (rođen kao György Dobó u danas rumunjskom dijelu multietničkoga Banata, 1908.-1985.). Nakon Prvoga svjetskoga rata seli u Francusku, gdje sa židovstva prelazi 1933. na katolicizam. Vrlo je značajan etnopsihijatar, proučavao je Malajce (narod Semang), američke Indijance (osobito Mojave), radio na sveučilištu Berkeley, Kalifornija, SAD. Na pozive Claudea Levija Straussa vraća se u 1962. godini u Pariz gdje predaje na EPHE.
S njegovim rezultatima se često mogu i ne složiti, osobito sa doslovnim prihvaćanjem Freuda i frojdizama, ali kao znanstvenik je vrlo detaljan i savjestan u istraživanjima, valjda je “primitivne” kulture proučavao u želji da dozna što čovjek i čovječanstvo u svojoj biti jesu. Citirat ću dio “Ogleda iz opće etnopsihijatrije” (Naprijed, Zagreb, 1992., Pariz, 1977.), tekst pisan 1966. i danas je vrlo aktualan.
“U društvima obuzetim strahom od oca tiranina, bilo u (drevnoj) Ateni ili SAD-u, što je kandidat na izborima inteligentniji više će mu trebati korištenje osmijeha i različitih lakrdija, izigravanja klauna, igranja oca papučara, ljubljenja djece, kićenja indijanskim perjanicama, i osobito ograničavanjima svojih govora uvjerljivim tvrdnjama da je za bejzbol i majčinstvo…”
Vrlo sliči ovaj opis na film R. Altmana “Kratki rezovi” u kojem djed nastupa u trenutku koji traži ozbiljnost i emotivnu podršku kao pajac.
“Depersonalizacija ide ukorak sa cijepanjem osobnosti i infantilizmom”.
“Pacijenti psihoanalitičara 30-ih i 40-ih godina (XX. stoljeća) patili su od neuroze karaktera, a ovi današnji pacijenti (1966.) duboko sumnjaju kako u svoj vlastiti identitet tako i u stvarnosti vanjskoga svijeta.”
(Dr. Devereux govori dalje o nužnosti jasne definicije stvarnosti i čvrst sustav standarda). “Danas zapažamo feminizaciju muškaraca i maskulinizam žena. Više mi se puta dogodilo … (u Parizu ili New Yorku, op., T.T.) (da) opazim izdaleka nerazlikovni par za koji nisam mogao odrediti tko je muškarac, a tko žena, dok im se nisam približio na par koraka.” “A razlikovanje je prvi uvjet koji mora biti ispunjen od bilo kojeg sustava energije da bi proizveo rad.”
“Kad se ovaj gubitak razlikovanja odnosi na tako temeljno obilježje kao što je spolni identitet, bolest je ipso facto (sama po sebi) vrlo ozbiljna. Pa ipak upravo takvu vrstu nerazlikovanja propovijedaju danas stanoviti “znanstvenici” i krojački meštri.” (u fusnoti se čudi dr. Devereux muškim torbicama). “Vratimo se progresivnom nerazlikovanju muškarca i žene, koji oboje imaju jednaku važnost i zaslužuju jednako društveno uvažavanje; ova tendencija lišava “subjekt” kad se radi o njegovu definiranju, stanovitih ključnih karakteristika i potkopava temelje njegova identiteta, istodobno lišavajući promatrača značajnog dijela elemenata koji tvore njegov vlastiti okvir odnošenja i time ga isto tako vode u sumnju prema svom vlastitom identitetu. Za jednog od mojih pacijenata odgojenog od nasilne i autoritarne majke i pasivnog i mlitavog oca, izrazi “muško” i “žensko” izgubili su svoju normalnu konotaciju.” (podsjećam na amerikansku seriju “Malcolm u sredini”, prvi puta emitiranu 2000. godine, op., T.T).
“Još gore, ovaj pacijent je dospio do doslovnog neznanja je li on sam muško ili žensko.” Dr Devereux navodi da se u spolnom odnosu jadni pacijent osjećao kao da je njegova ljubavnica muška homoseksualka, a on sam ženska lezbijka.
“Društvo još pogoršava ovu depersonalizaciju zahtijevajući od pojedinca da se pokaže neosjetljiv i ograničen, da se ponaša na bezličan način, koji se sastoji u povlačenju, prilagodbi na norme ponašanja prosječnog građanina, odobravanju stavova neutralnosti i tomu slično – toliko zahtijeva koji se mogu formulirati: “Malo je važno tko si ti doista. Pazi samo da se ponašaš onako kako se od tebe očekuje; izbjegavaj da te se opazi bivajućega kakav jesi, što će reći različit. Kad se tridesetih godina (oko 1930., op., T.T.) novi vođa Ku Klux Klana (rasistička organizacija na jugu SAD-a vezana uz masone, osim crnaca progonila je i Židove i katolike, op., T.T.), neki zubar…, hvalio da je najprosječniji čovjek Amerike, američki je novinar koji je dugo živio u Francuskoj povikao: “Nikada neki Francuz ne bi prihvatio takvu ocjenu … čak ako bi doista i bio takav… A još bi se manje time hvalio!”
Usporedo s ovim gubitkom istinskoga identiteta i tabuima koji zabranjuju svaku stvarnu originalnost, primjećujemo veliku trgovačku eksploataciju “zaštitnoga žiga”…” Tu autor ne misli na današnju modu “modnih mačaka”, ili na djevojke u rasparanim trapericama (skupljim od nerasparanih), već na karakteristične detalje poput kraljičinog šešira, bijelog šala Ćire Blaževića i dr.
“Ovo nas ne iznenađuje u društvu koje omalovažava i sustavno potire sve što u čovjeku tvori njegovo kreativno jedinstvo, jedino funkcionalno značajno gledište, da bi ga zamijenilo s vrjednovanjem svega što je na funkcionalnom planu bez značenja; zaštitnim žigom ili karakterističnim pakiranjem. U modernom društvu istinska individualnost – najdragocjenija i društveno govoreći najvrjednija od svih oblika ljudskoga bića – prije je izvor teškoća nego nagrada; daleko od toga da je hvaljena, ona se kažnjava.”
“Reći ćemo usput da su mnogobrojni “pobunjenici” koji su uvjereni u dokazivanje svoje individualnosti ponašajući se na otkvačeni način samo konformisti izvan konteksta…” (autor spominje hipije i salonske komuniste). “A ipak samo pod uvjetom da ispunjava puninom samoga sebe čovjek će stvarno biti društvu koristan.”
“Ako društvo kažnjava, podcjenjuje ili u najboljem slučaju trguje ovim oblikom čovjeka, ovaj gubi svaku mogućnost dosezanja smisla sebstva, svoga kontinuiteta u vremenu, sve do gubitka autentičnog osjećaja svojeg vlastitog postojanja i svoje stvarnosti.”
Dodajem da današnji egoistični i narcisoidni čovjek živi u iluziji da je individualac, čak i anarhist, ili demokratski liberal, da je slobodan, uspješan i lišen predrasuda. Dr. Devereux ističe da bez samospoznaje i samorazvoja nema ni doživljaja stvarnosti ni doživljaja druge osobe.
Zlatno doba Atene ili Firence tumači naivno dr. Devereux oslobađanjem čovjekove slobode i potencijala.
“Sve to svršava, na kraju krajeva (misli na liberalnu demokraciju zapadnoga tipa, op., T.T.) u dvostrukom užasu koncentracijskih kampova namijenjenih disidentima, onima koji ustrajavaju da se potvrđuju kao pojedinci i odbijaju biti samo zupčanici određenog stroja (aparatčici, op., T.T.) i dvorjana kroničnih bolesnika (ne misli se na anemiju, op., T.T.) u psihijatrijskim bolnicama u koje društvo odašilje sve one kojima je uspjelo ugasiti svaku želju da se ostvare kao ljudska bića”
“Društvo kojem je etnička psihoza shizofrenija nužno funkcionira ispod svoga potencijalnog optimuma. Ono u izvjesnim slučajevima može čak posve izgubiti sposobnost preživljavanja i propasti brže…”
Shizofrenija je istodobno postojanje više identiteta, što je dr. Devereux rabio zapravo za društvo koje je bez identiteta, bezlično i nesigurno u svoje ciljeve i smisao postojanja. Ja bih dodao da društvo u kojem se nagrađuje i na visoke položaje postavlja mediokritete i lopove, a jednoga Marka Franciškovića, ma koliko bio neobičan, hospitalizira u lancima, ne zaslužuje budućnost! Ili zaslužuje “Let iznad kukavičjega gnijezda”.
