Muslimansko-bošnjački jedanaestorujanski po Lašvanskoj dolini tražeći zabranu isticanja hrvatskih nacionalnih simbola
Političke vođe bošnjačkog naroda koje nemaju kulturu dijaloga, koji ne priznaju tu suvremenu civilizacijsku vrijednost, ne priznaju ni demokraciju, ni ljudska prava, ni vjerske slobode, ništa od postignutih bogatstava civiliziranog demokratskog i slobodnog svijeta. Lideri koji negiraju globalna politička dostignuća današnjeg svijeta, a koja su plaćena kroz prošlost milijunima ljudskih žrtava, su zapravo diktatori, teroristi, ubojice i vjerski fanatici.
U današnjem trenutku ljudske povijesti to su čelnici, u najvećem broju, iz islamskih zemalja, vrlo radikalnih vjerskih krugova kojima cilj opravdava sva sredstva kojima se dolazi u njegovo osvajanje. Pokazuju to i slike današnjice nekih islamskih zemalja u kojima se na najbrutalniji mogući način, u ime vjerskog cilja, krše elementarna ljudska prava i slobode, ubijaju protivnici tog vjerskog ekstremizma, narodi se izgladnjuju, zatvaraju, muče i ponižavaju ispod svake razine ljudskog dostojanstva. I kada se lideri tih islamskih zemalja tako barbarsko zločinački odnose prema vlastitom narodu, a odnose se, onda nije teško zamisliti kako se odnose prema kršćanima, ili kako bi se odnosili sutra kada bi okupirali neku zemlju sa kršćanskom većinom. Vjerski muslimanski ekstremizam suvremena je atomska bomba za današnju svjetsku civilizaciju. Neki od tih vođa čak i javno govore, i prijete uništenju pojedinih naroda u cjelokupnoj njegovoj egzistenciji. Iran, veliki izvoznik islamske revolucije u Bosnu i Hercegovinu i svih njenih opasnosti koje nosi sa sobom, a koje svijet i danas gleda u toj zemlji čiji režim čuva vjerska islamska policija, javno i otvoreno prijeti brisanjem države Izrael sa karte svijeta. I zasigurno da će u realizaciju tog terorističkog cilja krenuti onog momenta kada budu imali oružje za masovno uništenje, i kada se prebroje i izbroje na način kako Bakir Izetbegović broji i prebrojava svoje Bošnjake, svoje dronove, haubice, i sve vrste i kategorije vrlo radikalnih džihadista.
Za razliku od slobodnog, demokratskog, zašto ne reći i od kršćanskog svijeta koji se brani, koji štiti svoje stečevine snagom argumenata, islamski svijet, u kojeg Bošnjaci nasilno protiv volje beha kršćana uvlače i beha zajednicu, svoje ciljeve brane isključivo argumentima snage. Ta duboka provalija između kršćana i muslimana koja je iz vremena nasilne pojave islama u fratarskoj zemlji Bosni i Hercegovini, polutisućljetni je razdjelnik tih dviju vjera, i potvrđuje Dodikovu istinu da “hrišćanska i muslimanska zajednica ne mogu da zajedno nađu koegzistenciju”. I ta istina koja se potvrdila, i potvrđuje u beha vremenu i prostoru je zapravo globalna istina, koju su muslimani diljem svijeta zabetonirali u svojim zemljama tako što su sa njih protjerali sve kršćane i porušili sve njihove kršćanske simbole i bogomolje. To je nepobitna činjenica u, gotovo, svim islamskim zemljama. I nema više nikakva argumenta da se ona opovrgne, ne prizna.
To potvrđuju i danas, u dosta kratkom vremenskom periodu etnički i vjerski od kršćana očišćeni čisti muslimanski gradovi u aktualnom beha zbirnom entitetu. Svaki bošnjački pokušaj bilo kako i bilo čime skrivanja tih slika čisti muslimanskih gradova, je zapravo neprobavljiva bošnjačka laž, kojom sami potvrđuju Dodikove tvrdnje. Sarajevske slike muslimansko bošnjačkih prosvjednika protiv Schmidtovih namjera deradikalizacije beha Bošnjaka, potvrđuju Dodikovu tvrdnju, koju Bošnjaci vide i znaju, ali ne priznaju javno, budući da i sami ne žele zajedničku koegzistenciju s beha kršćanima. Da je žele i da uistinu hoće miran suživot sa kršćanima i hrišćanima onda zasigurno ne bi ni jučer ni danas izlazili na sarajevske ulice i protivili se Schmidtovom pokušaju europeiziranja radikalno islamizirane beha zajednice.
Kolika je opasnost tako islamizirana Bosna i Hercegovina uvidio je i tvorac daytonskog zbirnog beha entiteta, Richard Holbruck kada je upozoravao da dolazi ono što je već došlo, Bosna i Hercegovina je postala europski otok radikalnog islama, terorističkih jedanaestorujanskih dimenzija sa kojima su udarili i na Ameriku. I ako se Amerika bojala islamskog terorizma, a bojala se i boji se i dalje, zašto se onda nemaju pravo bojati i Hrvati katolici koje, neke europske zemlje silom guraju u federaciju sa Bošnjacima. A kakva je to federalna zajednica pokazuju zapjenušeni talibanski prosvjednici po muslimanskim gradovima koji traže ostavku Schmidta.
Neargumentirane bošnjačke izjave na Dodikovu argumentiranu istinu kopanje je još dublji provalija između beha muslimana i kršćana, ne samo na toj europskoj periferiji nego i daleko izvan njenih granica. Stoga je daleko skandaloznija laž Bakira Izetbegovića u kojoj kaže “nisu nas tjerali da čuvamo sve bogomolje u Sarajevu i širom BiH, to je jednostavno dio nas”, od, kako bošnjački trubač u ratne trube kaže “Dodikove skandalozne izjave”. Gotovo da od tolike Bakirove laži, kojom nadmašuje i laž svoga otca Alije, i laž globalnog lažova Padyja Ashdowna, i papir pocrveni od srama, a lica lažova nikad.
Ne vrijedi Bakiru spominjati zločine konfesiocida što ga počinila njegova zločinačko teroristička muslimanska armija nad katolicima Lašvanske doline, i crkvocida nad njihovim crkvama, samostanima i grobljima. Taj vjerski islamski barbarizam zasigurno nije počinjen da bi “hrišćanska i muslimanska populacija zajedno živjele uravnotežen i harmoničan život” u BiH, nego naprotiv da bi se potvrdili pred stranim džihadistima da će beha zajednica biti kao i njihove islamske zemlje iz kojih su došli da ubijaju u ime Velikog Alaha.
Da će BiH biti čista Džamahirija u kojoj ne će biti mjesta ni za kršćane ni za njihove bogomolje. Nisu nas, kaže Bakir “tjerali da čuvamo sve bogomolje u Sarajevu i širom BiH, to je jednostavno dio nas”, no zato ste tjerali svoje zlikovce i ubojice da se potrude i da sve učine da u te bogomolje nema tko dolaziti i moliti. I to ste napravili diljem beha prostora kroz koje je prošla Alijina armija sa mudžahedinima, vehabijama, Komšićima, talibanima, Mlaćama, Genjcima, Mahmuljinima, Izetbegovićima, Alagićima, Delićima, Dudakovićima, Halilovićima…
Kako su muslimani i muslimanska armija čuvali i očuvali kršćanske, napose katoličke bogomolje kao najnezaštićenije pred tim barbarima, govore hirošimsko nagasakijske slike srušene i obeščašćene crkve u Dolcu kod Travnika, Gučogorskog samostana sa zapaljenom Biblijom i izrešetanim kipom svetog Frane, srušenom crkvom na Putićevu, granatama izranjenih crkava u Vitezu, Novoj Biloj, ili bugojanske crkve u kojoj, kaže Bakirov babo Alija “zvona zvone za hajvan”.
Slike muslimanskog načina mirnog života sa kršćanima. One potvrđuju Dodikovu tvrdnju, i negiraju Bakirove reakcije na tu globalnu istinu kako “hrišćanska i muslimanska populacija ne mogu živjeti uravnotežen i harmoničan život”.
Zapravo, muslimani mogu živjeti i žive sve ljudske slobode i vjerska prava u kršćanskim zemljama, zemljama u kojima su kršćani većina, za razliku kako kršćani ni u najmanjim dimenzijama ljudski prava i vjerskih sloboda ne samo da ne mogu živjeti, i ne žive u zemljama s muslimanskom većinom, nego ih i nema u njima ni u najmanjim brojevima. To je istina Bakire.
Uz onu koju i danas 24. listopada 2022. muslimansko-bošnjački jedanaestorujanski teroristi čine po Lašvanskoj dolini tražeći zabranu isticanja hrvatskih nacionalnih simbola pored ulica i na javnim mjestima, a one koje se tu nalaze ruše, spaljuju, lome i bacaju u smeće kao onaj križ na Pješčari, i zastavu hrvatskog naroda. I sve to u ime snošljivosti suživota muslimana i kršćana, križa i polumjeseca, kako zajedno stoje u Iranu, Afganistanu, Turskoj. U ime te snošljivosti i mogućnosti suživota i Sarajevo je danas čisti muslimanski grad, suvremeni europski Teheran, prepoznatljiv i po slikama muslimanskih prosvjednika protiv Visokog predstavnika koji nastoji da Bosna i Hercegovina ne postane veliki europski otok radikalnih islamista.
