Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Sjedinjene Države pogrješno tumače rusku prijetnju

Povijest tog sučeljavanja bogata je epizodama kada su se dvije supersile približile rubu zbog pogrješnog tumačenja i nerazumijevanja druge strane

 

Sjedinjene Države koje pogrješno tumače sovjetsku/rusku prijetnju imaju dugu povijest koja datira od početka Hladnoga rata. Povijest tog sučeljavanja bogata je epizodama kada su se dvije supersile približile rubu zbog pogrješnog tumačenja i nerazumijevanja druge strane. Pogrješno tumačenje sovjetske prijetnje pogoršala je zatvorena i tajnovita priroda sovjetske države.

Primjeri Sjedinjenih Država koje pogrješno tumače ruske sposobnosti i namjere uključuju strahove od “raketnog jaza” i Gaitherovo izvješće krajem 1950-ih i 1960-ih, kada je procijenjeno da Sovjetski Savez vozi za stratešku nuklearnu nadmoć nad Sjedinjenim Državama.Slične zabrinutosti ponovno su se pojavile 1970-ih, kada su postojale procjene da će Sovjetski Savez postići sposobnost nokautiranja dovoljno američkih strateških nuklearnih sustava kako bi ga spriječio u pokretanju osvetničkog napada.Predviđa se da će izgradnja strateških nuklearnih sustava Sovjetskog Saveza rezultirati “prozorom ranjivosti” za Sjedinjene Države.Također sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Središnju obavještajnu agenciju SAD-a izazvala je skupina vanjskih stručnjaka zbog navodnog podcjenjivanja sovjetskih sposobnosti – optužbe koja je dovela do osnivanja tima B vanjskih stručnjaka kako bi se osmislile alternativne procjene sovjetske snage i namjera.Tijekom vremena, a posebno nakon završetka Hladnog rata, deklasificirani dokumenti pružili su dovoljno dokaza da su izvješća o sovjetskoj snazi često bila pretjerana.

Pretjerivanje u procjeni protivničke snage česta je pojava, pogotovo kada se suoči sa zemljom koja nije lako dostupna strancima, s namjerom prikrivanja svojih sposobnosti, ratoborna i vođena naizgled moćnom i sveobuhvatnom ideologijom. Nije bilo nerazumno zaključiti da je zemlja koja je dodijelila daleko više sredstava oružju na račun maslaca doista predana opakim ciljevima. Planiranje na temelju najgorih scenarija bilo je razborito kada se radi o tako moćnom i naizgled ideološki vođenom i neprijateljskom protivniku. No, sovjetske vojne sposobnosti i držanje trebalo je uzeti u obzir u kontekstu čimbenika koji su dugo oblikovali i vodili sovjetsku i rusku obrambenu politiku i percepciju prijetnji. Među njima je ključna potraga za strateškom dubinom u kombinaciji sa zabrinutošću zbog ranjivosti domovine i suparničkog odnosa s Europom i osjećaja inferiornosti u odnosu na Europu.

DVIJE HLADNORATOVSKE KRIZE – RAZLIČITE, ALI SLIČNE

Iako je povijest Hladnog rata isprekidana mnogim krizama u kojima su američke pogrešne percepcije sovjetskih namjera i sposobnosti prijetile da će rezultirati vojnim sukobom, dvije velike ističu se jer su dovele velesile i ostatak svijeta na rub nuklearnog rata. Prva je bila relativno kratka, ali dramatična kubanska raketna kriza 1962., a druga je bila mnogo dugotrajnija euromisilna kriza s početka 1980-ih. Prvi je potaknut američkim otkrićem sovjetskih priprema za postavljanje raketa srednjeg i srednjeg dometa na Kubi, što bi omogućilo Sovjetskom Savezu da ugrozi velik dio domovine Sjedinjenih Država. Potonje je uzrokovano sovjetskim raspoređivanjem raketa srednjeg dometa SS-20 koje bi mogle ugroziti cijelu Europu i, kao odgovor, američkim raspoređivanjem 1983. kopnenih krstarećih i balističkih raketa Pershing II. u Europi koje bi mogle doseći ciljeve i unutar Sovjetskog Saveza.

Bez obzira na njihova različita geografska kazališta, dvije krize dijelile su važnu karakteristiku: zabrinutost Sovjetskog Saveza zbog njegove asimetrične ranjivosti prema Sjedinjenim Državama. Kao što je Stephen M. Meyer napisao u seminalnoj studiji iz 1983. godine, od najranijih dana sovjetsko razmišljanje o kazališnom nuklearnom ratu naglašavalo je stabilnost stražnjeg dijela kao “nužan uvjet za uspješno procesuiranje rata” – to jest, “sigurno i stabilno područje u kojem su bile smještene snage, rezerve su se mogle mobilizirati, organizirati zalihe i logistika, a vojna industrija mogla bi održavati kontinuiranu proizvodnju oružja i ratnog materijala”.

Tijekom kubanske raketne krize u listopadu 1962., brod američke mornarice USS Barry pari se zajedno sa sovjetskim teretnjakom Anosov, za koji se vjerovalo da nosi dijelove nuklearnih projektila namijenjene Kubi. (Poperfoto via Getty Images/Getty Images)

Imajući to na umu, teško je izbjeći zaključak da je 1962. sovjetski “strateški stražnji” bio ranjiv na američke nuklearne projektile srednjeg dometa raspoređene u Italiji i Turskoj. Ti su oružani sustavi zapravo uklonili granicu sigurnosti koju je Sovjetskom Savezu priuštio teritorijalnim dobicima na kraju Drugog svjetskog rata i strateškom dubinom koja je proizašla iz tih dobitaka. Da bi ugrozio “strateški začelje” Sjedinjenih Država, Sovjetski Savez morao bi se osloniti na svoje interkontinentalne balističke rakete i tako se suočiti s vjerojatnošću sveobuhvatnog nuklearnog rata. Iako je sovjetsko vodstvo odlučno odbacilo mogućnost ograničenog nuklearnog rata i inzistiralo da se na napad na Sovjetski Savez iz Europe gleda na isti način kao i na štrajk pokrenut s teritorija Sjedinjenih Država, Sjedinjene Države mogle bi izbjeći – barem u teoriji – rizik od rata u punom opsegu obuzdavanjem sukoba s europskim kazalištem. Nikita Hruščov, sovjetski vođa koji je donio sudbonosnu odluku o nastavku raspoređivanja raketa na Kubu, objasnio je u svojim memoarima:

Sjedinjene Države su već okružile Sovjetski Savez bombarderskim bazama i raketama. Znali smo da su američke rakete usmjerene na nas u Turskoj i Italiji, da ne govorimo o Zapadnoj Njemačkoj. Našim vitalnim industrijskim centrima izravno su prijetili zrakoplovi naoružani atomskim bombama i navođenim projektilima napojnicama s nuklearnim bojnim glavama. Kao predsjedavajući Vijeća ministara našao sam se u teškoj poziciji da moram odlučiti o smjeru djelovanja koji bi odgovorio na američku prijetnju, ali i kojim bi se izbjegao rat.

Raspoređivanje sovjetskih raketa na Kubu bilo je namijenjeno izjednačavanju uvjeta. Trebalo je izložiti Sjedinjene Države istoj prijetnji s kojom se Sovjetski Savez suočio, a sovjetskom vodstvu pružiti iste opcije kao što su Sjedinjene Države imale na raspolaganju. Drugim riječima, namjera je bila uspostaviti simetriju u međusobnoj ranjivosti dviju zemalja, što geografija nije mogla ponuditi Rusiji, a ne uspostaviti stratešku nuklearnu superiornost ili sposobnost prvog udara nad američkim nuklearnim snagama, kao što je sugerirala tadašnja konvencionalna mudrost.

Dva desetljeća kasnije, dogodila se još jedna kriza koja je proizašla iz iste vrste američkih pogrešnih predodžbi o sovjetskim namjerama i sposobnostima. Potaknut je sovjetskim raspoređivanjem počevši od sredine 1970-ih novih balističkih raketa srednjeg dometa SS-20. Njihovo raspoređivanje, koje je na kraju premašilo 400, sovjetsko vodstvo slijedilo je kao evolucijsko poboljšanje postojećih sposobnosti za kazališno ratovanje. No NATO ga je smatrao kvantnim skokom sovjetskih sposobnosti i jednako značajnom eskalacijom sovjetske prijetnje. Sa stajališta čelnika saveza i njegovih vojnih planera, to je zahtijevalo razmjeran odgovor.

Iz perspektive sovjetskog političkog i vojnog vodstva, odluka NATO-a iz 1979. da rasporedi rakete Cruise i Pershing II. u Europi predstavila je Kremlju novu revolucionarnu prijetnju. Od sredine 1960-ih, kada su njegove rakete Thor i Jupiter povučene iz Europe, Sjedinjene Države nisu rasporedile kopnene rakete na kontinentu koje bi mogle ciljati teritorij Sovjetskog Saveza. Obje nato-ove nove rakete srednjeg dometa učinile su “strateški začelje” Sovjetskog Saveza ranjivim na kopneno, kao i postojeće oružje temeljeno na moru i zraku. U očima ruskih vojnih planera, to je stvorilo novu klasu oružja koja bi još jednom stavila Sovjetski Savez u značajan nedostatak, omogućujući Sjedinjenim Državama da napadnu ciljeve unutar zemlje bez ugrožavanja vlastite domovine. Po drugi put od kraja Drugog svjetskog rata, američke akcije negirale bi dobitke u sigurnosti koje je Sovjetski Savez postigao po cijeni milijuna života.

Lako je previdjeti lekcije tih kriza budući da su završile mirno i, u slučaju euromisilne krize, pridonijele kraju Hladnog rata i raspadu Sovjetskog Saveza. Bila je to pobjeda NATO-a, dobivena bez ispaljenog metka. Gledajući unatrag, međutim, njihove lekcije trebale su dobiti mnogo veću težinu kada je savez započeo svoje poglavlje nakon hladnog rata i prihvatio izazov transformacije sigurnosti cijele Europe. Nažalost, te dvije lekcije – naime, trajne ruske percepcije egzistencijalne prijetnje sa Zapada, vođene poviješću i geografijom, i duljine do kojih su ruski vođe bili spremni ići braniti domovinu, uključujući uklanjanje cijele klase oružja, ignorirane su dok je savez krenuo u novo poglavlje svoje povijesti: proširenje saveza na države bivšeg Sovjetskog Saveza. Ali prvo je potrebno preispitati devedesete i dominantne teme i percepcije koje su oblikovale američku politiku prema Rusiji nakon završetka Hladnog rata.

Aaron David Miller, Eugene Rumer i Richard Sokolsky, https://carnegieendowment.org/2021/06/30/grand-illusions-impact-of-misperceptions-about-russia-on-u.s.-policy-pub-84845

Povezane objave

Lustracija u Poljskoj se nastavlja

HF

Životni put i politička uvjerenja Donalda Trumpa

HF

Najveći projekt u povijesti civilizacije

HF

Car, sultan, šah-mat!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više