Izložba fotografija u splitskom Salonu Galić
U organizaciji HULU Split, u splitskom Salonu Galić postavljena je izložba mlade korčulanske umjetnice Dee Botice naziva „Delta Oscar Mike“.
„Delta Oscar Mike“ u formi fotografskog dnevnika prikazuje dvomjesečnu plovidbu umjetnice Dee Botice teretnim brodom obalama Mediterana, Crnog mora te Zapada Afrike. Motivaciju za putovanje autorica pronalazi u vlastitom nasljeđu i pokušaju razumijevanja muške obiteljske pomorske tradicije. Kao kći i unuka kapetana duge plovidbe za polazište umjetničkog istraživanja polazi od osobne obiteljske pomorske tradicije koja bez muškog nasljednika nestaje.
„Ova fotografska serija, kao i samo moje iskustvo, ostaje kao svojevrsni omaž obiteljskoj pomorskoj tradiciji, dok istovremeno otvara pitanje općeg shvaćanja brodskog života u vidu uvriježenih, često romantiziranih stereotipa.“
Prvu dugu plovidbu prošla je još s nepunih osam godina, 2002. godine, s brodom za hlađeni teret na kojem je njen otac tada bio kapetan. Ta putešestvija sedmogodišnjakinje trajala je mjesec i pol.
„Sve utiske s tog putovanja zapisala sam u svoj dječji brodski dnevnik, tako da mogu reći kako polazište ovog istraživanja predstavlja osobna i obiteljska povijest, dokumentacija, fotografije i usmena predaja. Svi ti artefakti govore o značaju posla pomorca u kreiranju obiteljskog identiteta, ali predstavljaju i izvor obiteljskog sjećanja“, objašnjava Botica.
Kustosica izložbe Dora Derado u predgovoru piše: „Iza projekta „Delta Oscar Mike“ Dee Botice stoje mjeseci istraživanja, desetljeća obiteljskog nasljeđa i stoljeća društvenog kondicioniranja. Premda ga je moguće tumačiti iz brojnih perspektiva, odlučujem se fokusirati na dvije okosnice – obiteljsku i feminističku.
Kako bih ovo pojasnila, uvela bih u diskurs tri pojma: male gaze (muški pogled), familial gaze (obiteljski pogled) te écriture féminine (žensko pismo). Nije slučajnost da su sva tri pojma uvele autorice koje se danas naziva feminističkima.
Pojam obiteljskog pogleda označava ukupne poglede unutar jedne obitelji, uperene u pojedine članove, u više članova, pune očekivanja i vizija, koji određuju obiteljske međuodnose. (Zasigurno ćete drukčije gledati oca nego majku ili baku. Vjerojatno ste osjetili njihove poglede na sebi – što su ti pogledi označavali?) Gledajući fotografije iz obiteljskih albuma (Deinih, ali i vlastitih), obratite pozornost gdje je kome uperen pogled. U suštini, obiteljski pogled je jedinstven svakoj obitelji, a misli, očekivanja, pa i predrasude sadržane unutar njega mogu se prenositi s koljena na koljeno.
Muški pogled je, pak, usko vezan uz povijest filma. Promatrajući film kroz prizmu psihoanalize i feminističke teorije, teoretičarka filma Laura Mulvey govori o kinematografskom iskustvu, pogotovo mainstream, holivudskih filmova u kojima muški protagonisti odišu muževnošću i snagom s kojom se muški gledatelji žele poistovjetiti, a ženske su protagonistice često svedene na seksualne objekte, podjednako u filmu i među publikom. Užitak se stoga primarno nalazi u promatranju žene, i to od strane muškarca. Čak i kad igra ključnu ulogu u filmu ili se radnja temelji na ženi (sjetite se superherojskih i akcijskih filmova u kojima je pokretač ranije gubitak ključne ženske figure u životu protagonista), žena učestalo ostaje pasivni akter.
No, što se dogodi kad žena uzme kameru u ruke? Autorica se suočava s desetljećima obiteljskog nasljeđa te stoljećima stigme i ublažava obiteljski pogled, uklanjajući njegove osude. Privlačenje muškog pogleda prestaje biti cilj. Cijeli projekt Delta Oscar Mike odiše specifičnom ženstvenošću koja je ujedno subjektivna, nostalgična, ali i čvrsta u stajalištima koje predstavlja.
Upravo ove odlike aludiraju na pojam ženskog pisma. Iako je literarna kritičarka Hélène Cixous uvela pojam referirajući se na književnost, izraz se može primijeniti i na likovno pismo. I to ono u kojem autorica „piše (fotografira) ženu: žena mora pisati ženu. A muškarac muškarca.“ To je pismo u kojem se žena nesputano izražava, koje odiše jedinstvenim ženskim senzibilitetom, bez prisilnog ukalupljivanja u muški svijet. Kako kaže slavna pjesma Jamesa Browna: „This is a man’s world / But it wouldn’t be nothing / Nothing without a woman or a girl.“
Aspekt projekta koji se odnosi na obitelj istaknut je već u naslovu. „Delta Oscar Mike“ u NATO fonetskoj abecedi označava slova D, O, M. Boraveći dva mjeseca na teretnom brodu u proljeću 2018. godine, ploveći od Mediterana, preko Crnog mora do zapadne Afrike, Dea je stekla iskustvo koje je dotad bilo rezervirano samo za muške članove njene obitelji. Brod joj je postao drugi dom.
Uz fotografije koje predstavljaju istovremenu tišinu, mirnoću, ali i uzburkanost i iščekivanje koje plovidba morem donosi, na izložbi je predstavljena fotografska knjiga; jedan njen dio sačinjavaju fotografije s umjetničinog putovanja – mahom interijeri njezine kabine, pogledi kroz prozor iste, svakodnevne scene s broda – isprepletene s dnevničkim zapisima. Dok brodski dnevnik sadrži šture podatke o plovidbi, teretu kojeg brod nosi, kursu i članovima posade, ovaj je dnevnik nazvan, upravo zbog ove oprečnosti, anti brodskim dnevnikom. Druga, manja, ušivena knjižica, također pruža intimni pogled u umjetničin život prezentirajući fotografije iz obiteljskih albuma, a koje svjedoče ulozi koju su brodovi imali u formiranju obiteljske dinamike – muški članovi su mahom bili pomorci, a žene identificirane kao „žene pomoraca“.
Dea Botica pomoću fotografskog aparata ne samo da izvrće muški pogled već sama postaje aktivni promatrač.
Dea je na službenom popisu posade svrstana u kategoriju „other“ tj. drugoga. (Nameće se asocijacija na kapitalnu knjigu feminističke teorije Drugi spol Simone de Beauvoir.) Ona, doduše, odbija igrati pasivnu, k tome stigmatiziranu ulogu žene koja stoljećima nije bila dobrodošla na brod zbog straha da će donijeti nesreću; žena se mogla samo pojaviti na pramcu u obliku pulene ogoljelih prsa.
Susan Sontag, američka spisateljica i fotografkinja, jednom je napisala: „Fotografirati znači prisvojiti stvar koju se fotografira; postaviti sebe u siguran odnos spram svijeta, što se čini kao znanje i, stoga, kao moć.“
Fotografski aparat postao je alat kojim je umjetnica osvijestila svoju moć. Ona nije bila gledana već je aktivno gledala. Ona nije samo postala dio svoje obiteljske povijesti, već ju je i promijenila.
Dea Botica rođena je 1995. godine na otoku Korčuli u Hrvatskoj. Magistrirala je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a trenutno živi na relaciji Zagreb – Korčula. Do sada je izlagala na 5 samostalnih te nekoliko skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovala je na nekoliko umjetničkih rezidencija u inozemstvu, a posljednja je bila u rujnu 2021. u sklopu umjetničko – istraživačkog europskog projekta Island Connect – Islander’s Focus. Unutar navedene rezidencije boravila je u Irskoj i Danskoj te je istraživala različite otočne zajednice. U njezinom umjetničkom radu, fotografiju koristi kao medij za istraživanje tema poput svakodnevice, identiteta, obiteljskog nasljeđa i tradicije. Izložba se može pogledati do 28. studenog 2022.
Dea Botica rođena je 1995. godine na otoku Korčuli u Hrvatskoj. Magistrirala je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a trenutno živi na relaciji Zagreb – Korčula. Do sada je izlagala na 5 samostalnih te nekoliko skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovala je na nekoliko umjetničkih rezidencija u inozemstvu, a posljednja je bila u rujnu 2021. u sklopu umjetničko – istraživačkog europskog projekta Island Connect – Islander’s Focus. Unutar navedene rezidencije boravila je u Irskoj i Danskoj te je istraživala različite otočne zajednice. U njezinom umjetničkom radu, fotografiju koristi kao medij za istraživanje tema poput svakodnevice, identiteta, obiteljskog nasljeđa i tradicije.
