Hrvatski Fokus
Intervjui

Državne službe ubile Arkana! Produljio sam mu život za nekoliko sati

Ponosan sam što sam stvorio srpske tajkune

 

Svi ga znaju po nadimku Ljuba Šiptar. Ima život dostojan romana, jer ima svega – od velikog novca, utjecaja i moći, preko politike, do kontroverznih likova, spletki i ubojstava. Ljubomir Mihajlović, kažu, devedesetih je – kao direktor Komercijalne banke – bio moćniji od tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića. Stvorio je mnoge srpske tajkune i zbog toga, kako sam priznaje, nimalo ne žali. Imao je i širok krug prijatelja među političarima – od Stane Dolanca i Borisava Jovića do Ivana Stambolića i Zorana Đinđića. Vojislav Koštunica među rijetkima je s kojima se nije sprijateljio, štoviše – odbio je financirati svoju stranku. Poznato je i da je bio u društvu Željka Ražnatovića Arkana nekoliko minuta prije nego što je kontroverzni vođa Srpske dobrovoljačke garde ubijen. O svemu tomu u velikoj ispovijesti za Kurir govori Ljubomir Mihajlović Šiptar.

• Što kažete na ocjenu da ste devedesetih bili moćniji od Miloševića, u to vrijeme neprikosnovenog predsjednika države?

– Devedesetih nisam bio moćniji, ali sam bio država. Prvi put ću otkriti tajnu i zašto je to tako. U velikoj Jugoslaviji bio sam direktor predstavništva Jugobanke u Frankfurtu od 1987. do kraja 1991. Moj sin se tamo stjecajem okolnosti družio s Turčinom, Albancem i Amerikancem. Pa taj je Amerikanac bio sin utjecajnog čovjeka. Srećem tog čovjeka na roditeljskom sastanku i on mi kaže kako se trebamo družiti pošto nam se djeca druže. I neka tako bude. Jednog dana, prije mog povratka u Srbiju, rekao mi je da želi da mi da savjet kako da budem najmoćniji u zemlji.

• Pa što ti je rekao?

– Kaže: “Hrvatska je otišla iz zemlje, ima ogromne dinare, a uvest će svoju valutu, Slovenija isto, Makedonija isto, BiH isto, svi se žele riješiti tih dinara, neće Nije važno kako. Zato sad kupujte marke u Srbiji, pa ih sve prodajte koliko hoćete.” Tako sam najprije počeo kupovati marke – skupila se ogromna količina – a ubrzo potom sam kupio sve dinare iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Radilo se o nekoliko stotina milijuna dinara. Velika zarada, veliki novac… Tako sam ja bio gazda Srbije. A zapravo sam sve to financirao novcem tih bivših republika. To je bilo vrijeme inflacije kada dinara nije bilo nigdje. Sve sam financirao – od vojske, policije, zdravstva, obrazovanja… Sve su te plaće dolazile iz banke koju sam vodio. Inače, moj trezor je čuvala specijalna jedinica MUP-a, ispred su dežurali sa “kalašnjikovima”, trezor ispod zemlje zgrade u Ulici Radivoja Koraća 6 bio je pun maraka.

• Godine 1992. izdvojili ste Komercijalnu banku iz sustava Jugobanke i vodili je do 2004. Tko vam je najčešće tražio novac? Jesu li vas zvali ljudi iz vlasti?

– Nikad me nitko od nadležnih nije nazvao da me pita što radim, kome sam dao novac ili da me traži da ga nekome dam. Novac sam davao prema svom uvjerenju i nahođenju, naravno uz savjete svojih suradnika. Podržavao sam male poduzetnike, privatnike… Sve što je bilo vrijedno u tadašnjem gospodarstvu – napravio sam.

• Žalite li što ste davanjem povoljnih kredita stvorili brojne srpske tajkune?– Ne, ne žalim. Ja sam ponosan.• Je li Milošević tražio novac za financiranje rata?

– Nikada, niti jednog dinara.

• Kako uopće upoznati Miloševića?

– Miloševića sam sreo samo dva puta. Prvi put sam ga uživo vidio na skupu na koji je – u povodu gospodarskih reformi i na inicijativu tadašnjeg guvernera Dragoslava Avramovića – pozvao tridesetak najuglednijih bankara i gospodarstvenika. Tu sam prvo iznio ono što sam imao, a na kraju je Milošević rekao: “Da imamo deset ljudi kao što je Mihajlović, Srbija bi mogla biti kao Švicarska”. Drugi put smo se osobno vidjeli kad mi je sin umro – u lipnju 2000. Tražio je da mu osobno izrazi sućut. Tada mi je rekao da sam amnestiran od svega.

• Kako – amnestija?

– Pa mene je Milošević tada htio likvidirati. Da me financijski likvidiraju. Krajem travnja 2000. na to me upozorio ugledni političar koji je bio vrlo blizak Miloševiću krajem travnja 2000. – povjerio mi je to navečer, a ujutro su sva državna poduzeća već počela povlačiti novac iz Komercijalne banke i prenosili na središnju banku. Potrošeno je 85 milijuna maraka, ogroman novac… Onda sam rekao – ne ćete vi samo tako uništiti sve što sam stvorio. Odmah sam nazvao banku u Njemačkoj, jer sam imao kontakte po cijelom svijetu i ugled među bankarima, i tražio kredit od 90 milijuna maraka na šest mjeseci. Odobrili su me u nekoliko minuta, prebacili su mi 100 milijuna maraka na godinu dana uz minimalne kamate. Tada su vlasti vidjele da mi ne mogu ništa, da sam ja kralj… Sve su zaustavile.

• A zašto vas je Milošević htio uništiti?

– Tri su razloga. Prvi – veliki utjecaj na njega imala je Borka Vučić (devedesetih direktorica Beobanke, prim. nov.). Rekla mu je da sam krivotvoritelj i da nisam neki bankar. A sve zato što nje, osim mene, nije bilo nigdje u bankarskom svijetu. Stoga me je htjela maknuti da ona procvjeta i da oni rade što hoće. Smatrali su je, kao, najboljom bankaricom, a svaka banka u kojoj je bila propala je. Druga stvar, još veća – bio sam dobar prijatelj sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, bio sam mu kao otac, radio je sve što sam mu rekao, da sam mu rekao da puzi, puzao bi. Pa je u jednom trenutku došao u sukob s Miloševićevim sinom Markom. Marko je sreo Arkana u Knez Mihailovoj i rekao mu: “Dosta tvog carstva, daj i mi malo da radimo, da uvezemo robu…”, jer je Željko tada imao unosne poslove s uvozom trošarinske robe, koja je bila skupa i tražena. Poslije je na tome dobro zarađivao. Došlo je do svađe između njih dvojice. To se ne zaboravlja. I treća stvar – kad se Milošević trebao kandidirati za predsjednika, Milo Đukanović je u Crnu Goru pozvao Arkana, Borislava Pelevića i Slavka Mijovića, koji su se dogovorili o kampanji protiv Miloševića. I sva trojica su bili moji prijatelji.

• Što mislite o Miri Marković i njezinu utjecaju na Miloševića? Je li osnivanje JUL-a bilo pogubno za Miloševića i SPS?

– Ne znam osobno, ali svi kažu da je ona vodila glavnu riječ. A osnivanje JUL-a je za SPS bilo pogubno, sto posto.

• Negdje sam pročitao da niste Markovićki dali pet milijuna maraka da osnuje JUL.

– Tako je. U banku je došla s Nenadom Đorđevićem, koji će biti visoki dužnosnik u njezinoj stranci. Trebali su novci da kupe zgradu za stranku, ona od mene traži pet milijuna maraka na pet godina, s kamatom od jedan posto, ali da, kaže, računam da ne će ni vratiti, ali ja ću pokriti. To iz mojih prihoda, otpišite im to. Odgovorio sam: “Mislio sam ti dati kavu, a sad ti ne dam ni kavu, doviđenja!” I otišli su. I dalje je bila ljuta što sam je nazvao „gospođo“, rekla je „Nisam dama, ja sam prijateljica.“ Međutim, nisam snosio nikakve posljedice ili odmazdu što joj nisam dao novac.

• Kako je počela vaša suradnja sa Željkom Ražnatovićem Arkanom?

– S Arkanom me upoznao Stane Dolanc, koji je bio ministar unutarnjih poslova SFRJ. A Arkan je, valjda, radio nešto za Službu, zato je i poznavao Dolanca. Tada sam još bio u Jugobanci 2, bio je to sam kraj sedamdesetih. Arkan se požalio Dolancu da mu treba kredit za kupovinu kazina na Svetom Stefanu i on ga je poslao meni. Tako smo se upoznali. U to vrijeme sve je bilo striktno s dodjelom kredita, a Arkan je tražio dva milijuna maraka. Rekao sam mu: “Svi navijači Crvene zvezde stanite ovdje i budite vam garanti, oni vam to ne mogu pokriti.” Tako počinje naš intenzivan susret. Sve do posljednjeg dana… Sve do nekoliko minuta prije ubojstva.

• Sjedili ste s Arkanom u „Interkontinentalu“ pet minuta prije njegovog ubojstva siječnja 2000. godine…

– Na dan kada je ubijen došao sam na bazen u “Interkontinentalu”, gdje sam redovno dolazio na plivanje zbog problema s ramenom. Tu u dvorani vidim Arkana, Mandu, Garića i još četiri-pet momaka. Kada sam prišao stolu za kojim su sjedili, rekao mi je “Gdje ste, dame” – tako me nazvao zbog prezimena – poljubili smo se, sjeo sam, rekao je ovim momcima: “Putovnica”, što znači – bježi. Arkan, Manda, Garić i ja ostajemo takvi. Inače, stalno su prolazila dva momka i baš su nam popravljali stol, raskrstili su se za našim stolom… Rekao sam da nas gledaju, a Arkan je rekao: “Pa ja imam valjda nekog koji i njih gleda.” Sjedili smo od 9:15 do 17:00. Ovdje su zanimljive dvije stvari. Prvo je u jednom trenutku došao fotoreporter koji je Arkanu donio neke fotografije s utakmice Obilića, zamolio tog fotografa da nas slika, zamolio me da ga zagrlim, a nakon snimanja ustao je i rekao: “Ova će slika ući u povijest.” Još nešto – rekao mi je taj dan: “Danas sam najsretniji čovjek, nisam nikome dužan nijednu banku, niti je itko dužan meni.” Po kosovskim običajima, u intimnom društvu je svoju suprugu nazvao Baba, tako je oslovljavao Cecu. Kaže: “Od sada ćemo se moja Baba i ja baviti isključivo FK Obiliće,, imat ćemo prvi tim koji će se natjecati, imat ćemo omladinski tim da pravimo igrače za prvi.” Ako prodamo – a sigurno ćemo moći – barem jednog igrača za 20.000-30.000 maraka, to će biti dovoljno za mene i Babu.” Oko 17 sati otišao sam na bazen, on je nakon nekoliko minuta ubijen. Čim sam stao na bazen, nisam se ni skidao, specijalci su sve okružili. Kažu – Arkan je ubijen.

I što mislite tko stoji iza ubojstva?

– Imam predosjećaj da je država umiješana u ovo ubojstvo, da iza toga stoje državne službe, a obitelj Milošević je tada bila na vlasti… Razloga je više. Prvi je što je Arkan često dolazio u sukob s Markom Miloševićem oko nekih stvari, često su se sukobljavali. Drugi razlog je što je Arkan jako volio Mila Đukanovića, kojeg je podržavao u svim njegovim akcijama, a Đukanović je često napadao Miru Marković i govorio da politiku ne vodi Milošević, nego ona. Treći razlog je što je Arkan podržavao opoziciju u Srbiji, bio je i prijatelj s Đinđićem… Inače, šest mjeseci prije ubojstva nazvao me tadašnji ministar policije Vlajko Stojiljković, koji je bio slijepo vjeran i poslušan Miri i Slobodanu. Na tom sastanku bio je i Rade Marković, koji se pripremao za načelnika kriminalističke policije. E, tada mi kažu: “Službeno te upozoravamo… Ne možemo ti zabraniti da se družiš s Arkanom i da s njim posluješ preko firme koja je klijent banke, ali pazi što pričaš, što učinite i, ako napravite i jednu financijsku transakciju mimo zakona – bit ćete uhićeni”. Isto će, kažu, reći i Arkanu, koji je, inače, samo dan ranije razoružan, upali su mu u kuću i uzeli sve oružje. Otišao sam s tog sastanka i na izlasku sam sreo Arkana, koji je također došao kod njih, rekli su mu tada isto. Od tada je sam vozio svoj džip, nije imao nikakvog osiguranja, nikog drugog uz sebe. Tako je sve, pretpostavljam, bilo pripremljeno za ubojstvo.

• Možda ste i vi izbjegli smrt onaj dan kada je Arkan ubijen?

– Ne, ne… Ja sam, zapravo, Arkanu produžio život od devet ujutro do pet popodne, koliko smo zajedno sjedili u “Interkontinentalu”. Čekali su da odem da ga ubiju. Pričekali su trenutak. Nisu htjeli pucati dok sam ja bio tamo. Tako su mi poslije rekli u policiji.

Boban Karović, 11. V. 2022., https://www.kurir.rs/vesti/politika/3931185/drzavne-sluzbe-ubile-arkana-produzio-sam-mu-zivot-za-par-sati-ljuba-siptar-za-kurir-ponosan-sam-sto-sam-stvorio-srpske-tajkune

Povezane objave

Zalažem se za promjenu izbornog zakona

HF

Nacizam, COVID-19 i uništavanje suvremene medicine

hrvatski-fokus

Izložba posvećena Leonardovom jubileju

HF

Presuda koju smo čekali 16 godina

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više