Korupciju treba izjednačiti s izdajom, a korumpirane državne dužnosnike s izdajnicima do sedmog koljena
- Golda Meir (Kijiv, 3. V. 1898. – Jeruzalem, 8. XII. 1978.), slavna je izraelska političarka. Djevojačko joj je prezime Mabovič, a kasnije Myerson. Kao osmogodišnja djevojčica seli s obitelji 1906. u Sjedinjene Države. Došli su u Milwaukee u saveznoj državi Wisconsin u kojoj je živjela do 1921., kada s mužem Morrisom Myersonom seli u kibuc Merhavya u Palestini. Bila je sindikalna djelatnica i članica izraelske radničke stranke MAPAI. Kao bliska suradnica slavnoga izraelskoga političara Davida Ben Guriona (Płońsk, 16. X. 1886. – Tel Aviv, 1. XII. 1973.) istaknula se u borbi za stvaranje države Izrael. Bila je potpisnica Deklaracije o neovisnosti Države Izrael 1948., potom veleposlanica u SSSR-u do 1949., zastupnica u Knessetu, izraelskom saboru, od 1949. do 1974., od 1949. do 1956. ministrica rada, od 1956. ministrica vanjskih poslova kada je promijenila prezime u Meir. U veljači 1969. došla je, kao prva žena, na čelo izraelske vlade koju je vodila tijekom novog arapsko-izraelskog rata od 6. do 25. listopada 1973. (tzv. Yom Kippurski rat) sve do travnja 1974. godine. Cijeli ovaj uvod je zato da čujemo njezinu poruku koju je izrekla ova izraelska premijerka (predsjednica vlade Države Izrael) od 1969. do 1974. godine: »Ako želite izgraditi zemlju u koju će se vratiti njezini sinovi i kćeri, ako želite izgraditi zemlju iz koje će oni otići samo za vrijeme praznika, ako želite graditi zemlju u kojoj ne će imati osjećaj straha od toga što im budućnost nosi, potrebno je napraviti samo dva koraka:
- Trebate korupciju izjednačiti s izdajom, a korumpirane državne dužnosnike s izdajnicima do sedmog koljena.
- Ova tri zanimanja u državi trebaju biti najplaćenija: vojska, prosvjetari i liječnici.
I što je najvažnije – radite, radite i radite, jer vas nitko ne će hraniti osim vas samih, a vaša država je potrebna samo vama i nikom drugom. Kada to postane način vašega života, onda ste postigli cilj…« Možda će nekomu tko ovo pročita biti nešto jasnije zašto nam baš ne ide kako smo mnogi od nas htjeli i zamišljali. Narod koji ima korumpirane političare, a mi ih imamo od godine 2000. do danas, ne može napredovati ni na jednom polju.
- Spominjanje Golde Meir jako je važno za hrvatsku sadašnjicu, a još više za hrvatsku budućnost. Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana na vlast je došla izdajnička šesterostranačka ekipa (SDP, HSLS, HSS, HNS, IDS i LS). Na čelu te vlade bio je stari, lukavi i prepredeni jugokomunistički političar Ivica Račan. Premazan svim mastima isključio je brzo iz vlasti naivnoga Dražena Budišu koji je preko noći, željan te iste vlasti, oprostio svome dželatu Račanu i počeo se osvećivati svome supatniku Tuđmanu bez ikakvoga razloga. A Budišin „razlog“ je samo taj jer je predsjednik obnovljene hrvatske države smatrao, kao i ja, da Hrvati nikada nisu bili niti će biti liberali. Hrvati su ili suverenisti ili ljevičari (uglavnom izdajnici). Kasnije je lijeva jugokomunistička opcija još jednom vladala – od 2011. do 2015. – i sve ostale vlade bile su HDZ-ove. To bi trebalo značiti da su bile – suverenističke. Ali nisu. Prva HDZ-ova vlada nakon Franje Tuđmana, kojoj je na čelu bio Ivo Sanader, bila je donekle suverenistička, ali njegova druga vlada od 2007. do nagloga napuštanja 1. srpnja 2009. već je bila tipična globalizacijska vlada za čijega trajanja je započeto s prepisivanjem liberalnih zakona i propisa u Hrvatskoj, koji su kasnije olakšali i Zoranu Milanoviću, i od 2016. posebice Andreju Plenkoviću, da nas kao narod i kao državu u cijelosti prepusti u ralje Velikoga Brata i globalizacijskoga fašizma. Rezultat su mnogi nametnuti propisi, zakoni i podzakonski akti kao i čuvena i najopasnija Istanbulska konvencija, ter Marakeški dogovor itd. Sve su te protusuverenističke i protuhrvatske radnje dovele do globalizacijskoga fašizma u veljači 2000. kada se je u potpunosti u javnosti pokazao Plenkovićev totalitaristički stil vladavine koji, na žalost, još uvijek traje jer Hrvatska je i prije i sada uvijek imala prepuno Juda i izdajnika koje spominje i slavna izraelska političarka Golda Meir.
- U tom razdoblju, od godine 2000., pa sve do danas, naši čelni političari bili su i ostali izdajnici koje Meir spominje još prije 60 godina, što znači da je u ljudskoj psihi i načinu vladanja kriminal bio i ostao jedan od načina vladanja. Iako ljevičarski mediji stalno lažu ali je činjenica da je kriminal započeo nakon dolaska na vlast bivših jugokomunista na čelu s Račanom, koji je u srpnju 2003. prodao Inu MOL-u. Netko će reći da je prodao 25 posto Ine, četvrtinu, ali ti isti prešućuju da je u klauzuli ugovora i prodaji Ine Mađarima – koji su tada bili u većinskom vlasništvu Rusa i Nijemaca, a vjerojatno i danas – pisalo i „+ jedna dionica“. I upravo je taj dio ugovora „+jedna dionica“ već tada omogućio Mađarima da imaju upravljačka prava u Ini. Da je stvarno prodano 25 posto dionica, odnosno četvrtina udjela naše naftne kompanije, onda Mađari ne bi vladali. A vladali su tako što su u novoj Upravi Ine te kobne 2003. godine bila po 3 hrvatska i po tri mađarska člana Uprave, a predsjednik Uprave, i već tada i uvijek poslije bio je Mađar i imao je i ima pravo preglasavanja 4:3 za Mađare. Kasnije je Zoran Milanović, iako ne izvorni jugokomunist, samo nastavio gdje je Račan stao. Onda dolazi suverenistička vlast na čelu s Tomislavom Karamarkom koji nije dorastao situaciji i, bojeći se posla, instalirao i kupio u inozemstvu potomka iseljenih Hrvata, Tihomira Oreškovića, kojega su pak potomci jugokomunista u samom HDZ-u, uz pomoć pokvarenih medija i sudstva u kratkom vremenu razorili. Isto se dogodilo i Karamarku i na političkom i na obiteljskom planu i tada Veliki Brat iz Bruxellesa instalira na čelu toga i takvoga HDZ-a Andreja Plenkovića, a preko noći i na čelu vlade i sve ostalo je poznato. Otprije šest godina Hrvatska je ponajvećma u raljama globalizacijskoga fašizma. U međuvremenu je Plenković kupio svaku šušu u Saboru i bezbrižno nameće svoje protuhrvatske zakone. Donosi protuhrvatske odluke. Ukida hrvatsku kunu, a država i narod brz novca nisu više ni država, a ni suvereni narod. Oteo je Agrokor od Ivice Todorića i predao ga Rusima. Plenkovićev izum Grupa BORG je umijeće veće od čikaške mafije. Toga se nije dosjetio ni Lucky Luciano (Salvatore Lucania) koji je svojevremeno bio stalni gost Josipa Broza na Brijunima i njegov glavni opskrbljivač drogom i drugim slastima i mastima tijekom vladavine. Upleo nas je Plenković i u rusko-ukrajinski rat od čega imamo samo štetu. Puno je toga lošega što nam je Plenković učinio, a, ako se još održi na vlasti, još više će nam zla učiniti. I nakon svega valjda će i Hrvatima netko namjerno ili slučajno dodijeliti osobu poput Golde Meir koja je, vrativši se iz SAD-a, pomogla svojoj državi da opstane u iznimno teškim geopolitičkim okolnostima i da se ta osoba adekvatno suprotstavi svim izdajnicima kojih ima u svakom narodu pa tako i u hrvatskome.
- »Potres kod Zadra i okolice: ‘Jaki tutanj i trešnja, zatresli se vrata i prozori’ ‘Udarilo’, ‘oštar i kratak’, ‘Jaki tutanj i trešnja, zatresli se vrata i prozori’…«, javlja nekad ozbiljni Večernji list o potresu koji je u srijedu 23. studenoga 2022. u 6:50 pogodio Zadar i okolicu (https://www.vecernji.hr/vijesti/dojave-o-potresu-kod-zadra-i-okolice-jaki-tutanj-i-tresnja-zatresli-se-vrata-i-prozori-1635863). Opet „trešnja“. Kakva „trešnja“? Domaća ili GMO? Jezik ulice i neznalica postaje jezik nekad dobroga tiskanoga medija. Od potresa nije bilo ni „trešanja“, a ni „višanja“. Od potresa se treslo, tlo podrhtavalo i stvorilo je nemir kod ljudi i životinja. Ostalo je samo neznanje i nepismenost.
Jezična tortura nepismenih hrvatskih športski reportera
- Hrvatski jezik je posebno na udaru kod športskih reportera. Kako su prijenosi športskih utakmica i priredbi najgledaniji i najslušaniji neznanje i nepismenost onih koji prenose utakmice i športska događanja jako su opasni za očuvanje hrvatskoga jezika u Hrvata. Problem u medijima je što sve više ni „veliki“ mediji, poput Večernjega lista, Jutarnjega lista li HRTV-a nemaju lektore. Sve je podređeno štednji, štednji na krivome mjestu. Problem je i izbor športskih reportera. Nekada su spikeri bili školovani i dolazili uglavnom iz Slavonije, a danas uglavnom dolaze iz Bosne, Hercegovine, Dalmatinske zagore i priobalja gdje se ne govori dobro standardni hrvatski jezik. Očito su spikeri i reporteri sve manje plaćeni pa oni sposobni i oni koji znaju taj posao, iako ga zasigurno i dalje vole, više ne rade. Rade ga neki drugi momci, pa i djevojke, koji ne znaju govoriti hrvatski. I ne samo što ne znaju, oni se i ne srame, i ne stide. Iz dana u dan ponavljaju grješke. Griješe i očito ih nitko ne upozorava na to. A ne upozorava zato što i ti koji bi trebali znaju još manje od njih. Neko je vrijeme bila HNL televizija. Na njoj je radio Saša Marić. Simpatičan momak, ali nepismen. Lopta mu je „van terena“, sve je „van događaja“, „van svega“… S njime je počelo. Sve manje je „dešavanja“, a sve je više „van terena“, pa nešto „liči“, pa nešto „kači“, pa je nešto „bukvalno“, pa je nešto „maltene“… Srbizmi do srbizama. Slušajući prijenose iz Katra svi oni koji prenose govore krivo „iz Katara“. I gotovo svi reporteri slijede Sašu Marića i govore iste gluposti: „van terena“, „van igre“, „van događaja“… Posebno je teško to slušati budući se napokon utakmice sa Svjetskoga prvenstva u Katru prenose na HRT 2. Posebno je teško slušati i prihvatiti kao činjenicu da nikoga nema na HRTV-u da upozori Marka Šapita, Tomislava Cvitkovića, Ivana Ivkovića, Andreja Cmrečnjaka i druge neznalice reportere kako lopta ili igrač nije „van terena“, nego da je „izvan terena“, kako lopta ili igrač nisu „van igre“, nego da su „izvan igre“ i slično. Samo „van“, ništa „izvan“. Svima njima sve je to – „vanredno“.
Hrvatsko-srpski film protiv hrvatskih obitelji
- Autorski dvojac David Kapac i Andrija Mardešić snimili svoj prvi dugometražni film “Stric” koji je sudjelovao i na Puljskom festivalu. Film je nastavak sve češće hrvatsko-srpske suradnje. Između ostaloga koprodukcija je srpska, “sense production”, kako se danas govori u ovome angliziranom vremenu. Koproducent je također Srbijanac Milan Stojanović, glavna muška uloga povjerena je Srbijancu Predragu Mikiju Manojloviću iako ovaj glumac po izgledu nema ništa s Hrvatima. Specijalne efekte uredio je Petar Novaković, glazbu je uredio Miro Manojlović, fotografiju Miloš Jaćimović. Film je montirao Tomislav Stojanović, a scenografiju uredila Ivana Škrabalo. Ovakav jugo bratstvo-jedinstvujući film očekivano dobio je mjesto i u Pupovčevim velikosrpskim Novostima koji se, kao i film Stric, financira s kunama hrvatskim poreznih obveznika (https://portalnovosti.com/david-kapac-i-andrija-mardesic-mi-smo-djeca-videoteke-i-filmski-streberi). S redateljima razgovarao je Damir Radić. Andrija Mardešić kaže kako se u filmu Stric “zrcale naši obiteljski odnosi, naša sjećanja iz djetinjstva, naša osobna iskustva i stavovi”. Srbijanac Miki Manojlović igra naslovnu ulogu strica koji radi u Njemačkoj. Za Radića stric “izvire iz naslovnog lika patrijarhalnog kleronacionalista u odličnoj izvedbi Mikija Manojlovića”. U obrazloženju pitanja svojim sugovornicima ide Radić još dalje i tvrdi: “Ta vrsta ideologije u Hrvatskoj je, po svemu sudeći, trajno suvremena”. Dakle, bio je i suvremen je hrvatski “patrijarhalni kleronacionalizam”! Na ovako provokativno pitanje Kapac mu odgovara: »S obzirom na pozadinu 1980-ih godina u koju je radnja filma smještena, nadali smo se da će odnosi unutar naše filmske obitelji i odnosi obitelji i strica funkcionirati i kao metafora za šire, prošle i sadašnje, represivne sisteme, ali nam to nije bio glavni cilj. Vodili smo se loglineom “obitelj je nasilje”, ali nam se čini da je film na kraju ipak završio loglineom “obitelj po cijenu svega”«. Suator Mardešić dodaje: »Nismo htjeli raditi politički film, nego obiteljski. Ali danas je neizbježno da se bilo koji umjetnički čin može iščitavati i kao politički. Glavna idejna nit vodilja nam je bila da je obitelj zapravo represivni sistem. Iz toga se rađa moment konformizma koji je specifičan za sve represivne sisteme, nitko ne želi reagirati ni pokušati popraviti status quo jer se svi boje da bi bilo kakav pokušaj promjene mogao donijeti nešto gore. Iz konformizma se događa ta banalnost zla, pod represijom i obični ljudi jedni drugima čine grozne stvari povlađujući sistemu. To ih nepovratno mijenja i otupljuje njihove instinkte za pobunu«. Što znači da je, i prema Mardešiću i prema Krapcu, hrvatsko društvo represivno i u vrijeme srbijanske okupacije do 1990. i sada u vrijeme nakon 45-godišnje obnove hrvatske državnosti. A glavni razlog “represivnoga hrvatskog društva” je – hrvatska obitelj koju treba još više razoriti. Što je na tragu globalizacijskoga fašizma koji već nepune tri godine dodatno i represivno guši slobodu i ubija Hrvate na više načina.
- Društvenim mrežama kruži ovakva poruka: »Mnogi poznanici su se dali „cijepiti“ iz vlastitog komoditeta. Mogli su restorane. Mi ne. Mogli su putovati, Mi ne. Mogli su na koncerte. Mi ne. Sada su mnoge ustanove i mediji počeli priznavati nuspojave pa čak i smrt, pa su počeli strahovati. Mi ne!«
Sabljaku ne daju da radi!
- DORH i USKOK upali u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Razlog upada je istraživanje već četiri godine progona diplomate Damira Sabljaka. Nakon što je odbačena kaznena prijava protiv Sabljaka i nakon što je vraćen na posao, odjednom su se prosvijetlili i u DORH-u i u USKOK-u! Kaznenu prijavu odbacili su tek nakon što je car Andrej Plenković pitao o njoj, a on s najviše pozicija u državi poručio da takve predstavke ne vode ničemu i bez da su Sabljaka kao podnositelja kaznene prijave uopće pozvali na davanje iskaza. Prema Nikoli Grmoji to je znak da u ove dvije institucije smatraju kako više ne trebaju slušati Plenkovićeve naredbe. I onda dođe grom iz vedra neba. Ministar vanjskih poslova nesposobni Gordan Grlić Radman, i nakon pravomoćne sudske presude, ne da sabljaku da dolazi na posao. Boji se da ne otvori arhiv i dodatno pojača svoj položaj. Sumrak hrvatske demokracije.
Nevidljiva ljepotica
- »Tko je ona? / Nepoznata ljepotica u hidžabu plijenila pažnju svih na tribinama Al-Bayta«, glasi naslov na portalu Net (https://net.hr/sport/sp-katar/nepoznata-crnka-plijenila-paznju-svih-na-trbinama-bac15fd0-6905-11ed-a8b4-168c1ad8411e). Pogledam sliku a ono muslimanke na katarskom stadionu s hidžabima, muslimanaskim rupcima na glavi ispod kojih vidim samo nos, dio oči i nešto lica do brade (https://d19p4plxg0u3gz.cloudfront.net/812dd388-6906-11ed-9c03-8a8a9618e61b/v/42bc9a34-9d0c-11eb-a404-cedfb09875dd/768×768-42bcb76c-9d0c-11eb-86af-cedfb09875dd.webp). Ne znam gdje su te ljepotice. Ne vide se. To je još jedna potvrda globalizacijskoga fašizma kojemu je podlegla većina naših liberalnih medija u slijepom prenošenju svega što objavljuje Veliki Brat. To je isto kao i kapetanske trake koje su protestantske i masonske zapadne vlade, prije svih Engleska, Njemačka, Francuska Danska, Nizozemska i Španjolska htjele nametnuti ostalim još uvijek donekle normalnim reprezentacijama na XXII. Svjetskom nogometnom prvenstvu u Katru.
Hrabri australski senator srpskoga podrijetla
- Alex Antić je u studenom 2021. bio jedan od petorice australskih senatora koalicije koji su glasali za Zakon o statusu cijepljenja protiv COVID-19 (Prevencija diskriminacije) jedne nacije2021., protivno stajalištu vlade Scotta Morrisona. U prosincu 2021. navodno je Antić obmanuo Morrisona o njegovom statusu cijepljenja nakon što je Morrison tvrdio da je Antić bio dvostruko cijepljen tijekom radijskog intervjua. Antić se vratio u Adelaide iz Canberre nakon što je dobio izuzeće od putovanja za necijepljene osobe – izuzeće je odobreno samo u žalbenom postupku pod uvjetom da je proveo 14 dana karantene u izolaciji u hotelu Medi-hotel – ali je po dolasku navodno odbio dati svoj status cijepljenja dužnosnicima zračne luke Adelaide, a zatim je na društvenim mrežama objavio video u kojem tvrdi da su ga “priveli prerevni birokrati” u, kako je rekao, “političkoj akrobaciji”. Tko je Alex Antić? Sin Srbina Ratomira Antića koji je 1957. pobjegao na zeleni kontinent i Australke Vicki Andreson. Kao političar protiv je cijepljenja i globalizacijskoga fašizma. Rijetki su u Australiji poznati ljudi, a posebice političari koji su se uspjeli othrvati vladajućima u to u državi koja je, uz Novi Zeland i Kanadu, imala i još uvijek ima najrepresivnije COVID nepotrebne i opasne mjere.
Vjersko-politički konvertiti
- Kod muslimana zabranjeno je muškarcima i ženama prijelaz na drugu vjeru, ali se zato svim sredstvima bore da na islam prevedu pripadnike drugih vjera. Novinarka Nada Starijaš Al Issa je do udaje za nekoga arapskoga muslimana bila kršćanka. Znam je iz toga razdoblja, ali otkako se udala za nekršćanina postala je gorljivi zagovornik muslimanske vjere koju zasigurno ne razumije i zagovornik muslimana u Bosni i Hercegovini jer se tobože islamizirala. Od tada pa do sada prežvakava događaje iz vremena srpske agresije na BiH od 1992. do 1995. iako je srpsko vodstvo JNA izvršilo agresiju na hrvatsko mjesto Ravno u Popovom Polju u istočnoj Hercegovini. Danas, u studenomu 2022., Nada Starijaš (Al Issa) i dalje piše o tom ratu i dodvorava se fundamentalističkoj i unitarnoj islamskoj vrhuški u Vrhbosni (Sarajevo) (bošnjaci.net/prilog.php?pid=77212). Pišući o „zloglasnom hrvatskom logoru za Bošnjake“ u Dretelju zaključuje da »bh. Hrvati “zakopavaju” i sami sebe i Hrvatsku«. Zašto je to napisala? Zasmetalo joj je kako postoji “Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH” i sa čuđenjem dodaje otrovno pitanje: »Kakav hrvatski “Domovinski rat” u BiH«?! Dakako, odmah slijedi njezin zaključak bez osnove da time ti isti logoraši Hrvati priznaju odnosno potvrđuju »da je Hrvatska svoj rat, svoju agresiju na BiH, vidjela kao dio svog “Domovinskog rata,” za dijelove BiH, tj. Hercegovine, koji bi postali planirani dio Hrvatske«. Jer »da nije tako, kako bi u BiH postojale udruge Hrvatskog domovinskog rata?«, pametuje ona bez ikakve logike. S obzirom na puk koji to čita, očito da će joj proći.
»Slobodna Bosna« širi mržnju prema Hrvatima
- Senad Avdić, 63-godišnji jugoslavenski novinar iz Sarajeva dugo je vremena žalio za Jugoslavijom i još nije prestao. Kada je počeo „prestajati“ javno tugovati za Jugoslavijom, i kada je prestao javno jugonostalgičariti za propalom državom otišao je u vode slobodnoga novinarstva. Osnovao je medij Slobodna Bosna. Uglavnom je uređivačka politika SB-a bila kontra postojećoj bošnjačkoj vlasti u Sarajevu, ali u zadnje vrijeme i Avdić je prišao svome unitarnom muslimansko-bošnjačkom jatu. Svojoj unitarnoj muslimanskoj raji. Tako se ponaša i sada kada SDA organizira prosvjede u središtu Sarajeva protiv Visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH Christiana Schmidta, a ustvari protiv Hrvata u Federaciji BiH, odnosno protiv Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini ako u BiH uračunamo i Republiku srpsku. U Abdićevom članku, koji je potpisao S. B. (tobože Slobodna Bosna), pod naslovom »Obećavanje promjena i surova realnost: Zašto EU i američka i britanska ambasada u BiH podržavaju Dodika i Čovića u rušenju BiH?« Senad se, „ko bajagi“, pita zašto bavarski Nijemac ustrajava da se ponovno u BiH pošteno vlada (slobodna-bosna.ba/vijest/275711/obecavanje_promjena_i_surova_realnost_zasto_eu_i_americhka_i_britanska_ambasada_u_bih_podrzavaju_dodika_i_chovica_u_rusenju_bih.html). Ako ne pošteno, nego onako kao je prije 27 godina zapisano u dalekom Daytonu. Pita se Senad Avdić iako i sam zna odgovor. I koliko god se muslimani-Bošnjaci čudili i pravili nevješti, jako dobro su oni svjesni kako će doći vrijeme kada više ne će moći ismijavati, ponižavati i ismijavati Hrvate. Iako su znali i to očekivali ipak i dalje pokušavaju održati status-quo. A onoga časa kada u ropotarnicu povijesti otiđe ta njihova unitarna politika – koja je dozlogrdila tzv. međunarodnoj zajednici – preko noći će nestati i Željka Komšića i svih komšića koji glume Hrvate i žive od laži i varanja. Ne samo varanja Hrvata, nego i cjelokupne međunarodne zajednice. A to zna i jedan minorni Željko Komšić. Kako ipak nije sve u novcu, ovoga Komšića čeka još veće otrježnjenje, a to je da će – kada više ne bude politički čimbenik – najprije biti izopćen od Bošnjaka u Sarajevu, a kasnije i protjeran sve do Hrvatske gdje su završavale izdajice svoga naroda i prije njega. U tom članku Senad Avdić napada i oporbene političare, Elmedina Konakovića, Nermina Nikšića i Edina Fortu, što napadaju SDA, Bakira Izetbegovića, Demokratsku frontu i Željka Komšića jer to, prema njemu, šteti i Bakiru i Željku kao organizatorima prosvjeda protiv Schmidta, tj. Hrvata. Avdić je izgubio sve kriterije, a i sam se izgubio i postao dio muslimanske raje koja se ponaša kao dijete kojemu stariji više ne opraštaju nestaštvo.
