Hrvatski Fokus
Feljtoni

Andrew Archibald Paton i Hrvatska (1)

Divi se Velebitu, Dalmaciji, šibenskoj katedrali, Boki…

 

Sramota je da djelo dvotomno djelo britanskoga diplomate, orijentaliste i autora putopisnih knjiga i roman Andrewa Archibalda Patona “Higlands and islands of Adriatic” (London, 1849.), još nije prevedeno na hrvatski jezik. Djelo je to visokokultiviranoga pisca i erudita koji poznaje našu povijest od antike, narodnih vladara pa do revolucionarne 1848. godine. Postoji još veća sramota da Dubrovnik nema Muzej Ruđera Boškovića. A ima ljude poput patera Krasića, muzealca Sivrića, V. B. Lupisa, Ivice Martinovića koji bi to lijepo uredili da im se pruži prilika.

Informiraju ga domaći ljudi poput Arnerija na Korčuli, spisi Casottija (Marko Kažotić, 1804. – 1842., koji je bio urednik “Gazzeta di Zara”, i koji je pisao romane, feljtone i putopise) u Kotoru, Katalinića u Splitu, te vrlo učenog i bistrog svećenika Marka Kalođere (Blato na Korčuli, 1819. – Split, 1888.,) u Dubrovniku. Marko Kalogjera bio je kancelar dubrovačke biskupije do 1850., zatim u dubrovačkom sjemeništu, pa profesor u Zadru. Godine 1856. kotorski biskup, zaslužan za obnovu Plemenitoga tijela bokeljske mornarice, kao splitski biskup (1869.), radan, utemeljio i List biskupije Spljetske i Makarske. Kao narodnjak i prijatelj s don Pavlinovićem i don Bulićem skrbio za hrvatski jezik i glagoljaše.

O Arneriju (poznata korčulanska plemićka obitelj Arneri, starinom iz Bosne) navest ću riječi samoga pisca Patona. Bit će riječ i o pukovniku Maštroviću (Makarska, 1791. – Beč, 1851.), banu Jelačiću i drugima koje je na svom putu duž naše obale do Trsta i preko zapadne Bosne, banske Hrvatske i Graza Paton sreo. Obilazeći austrijsko domobransko groblje u dubrovačkom Gospinom polju naišao sam na grob distinguished writer (istaknuti pisac) i affectionate (nježni, privrženi) husband. Na tom slikovitom vojnom groblju ima i stranaca, posebno veleposlanika i mornara, ruskih izbjeglica pred crvenim terorom, hrvatskih domobrana, fratara kapucina, starojugoslavenskih žandara, čak i nešto plemića kao što su Gozze, Gorlity, Keczer, Liechtenberg, Rimski Korsakov.

Kulturan, obrazovan, inteligentan i dobronamjeran čovjek Škot Paton je primjer dobroga kadra britanske diplomacije, pa makar bio protestant ili ne daj Bože mason.

Andrew Archibald Paton (Edinburgh, 19. V. 1811. – Dubrovnik, 5. IV. 1874.), orijentalist i autor putopisa od kojih ističem objektivan i solidan opis Srbije iz 1845., raniji rad o Siriji i Egiptu nisam čitao. Zanimljivo je i njegovo bavljenje životom i djelom francuskoga pisca Stendhala (1783.-1842.), te prepiska sa sir Austenom Henryjem Lavardom (1817. – 1894.), proučavateljem drevne Asirije, kolekcionarom slika i britanskim podsekretarom vanjskih poslova 1852. godine. Studije Patonove o Egiptu, Dunavu, Transilvaniji, Nijemcima, Grcima, Bugarima nisam proučio. Sa suprugom Elzom imao je kćer Anne Rebeku Elzu Paton.

Vratimo se na knjigu Patonovu  o gorju i otocima jadranskim. Paton piše da kad je pristupio izučavanju toga pitanja Britanija je 1838. sklopila trgovački ugovor s Austrijom (carstvom) i bila u vrlo lošim odnosima s Rusijom zbog Istočnog pitanja (prije svega Perzija, op., T.T.). Paton je nakon putovanja Mađarskom zaključio da jedinu protutežu Rusiji može Britanija imati u ujedinjenoj i snažnoj Austriji; da kuća (država, op., T.T.) u sebi podijeljena mora pasti, te da bi Austrija i Mađarska bile loggerhead (misli na dvoglavost, iako taj engleski izraz znači kornjača, bukvan, tikvan). To bi dovelo dugoročno do ruskoga preuzimanja donjega Dunava (što se i bilo dogodilo upravo zahvaljujući upornom engleskom razbijanju Austrije, op., T.T.).

Autor pojašnjava da nema ništa protiv mađarske kulture i nacionalnog jačanja, ali da je predvidio da bi mađarski radikalizam probudio reakciju brojnijih južnih Slavena, i doveo državu do propasti. Paton se divi Velebitu kojega naziva Velebitch. Velebit čije se krijeste i ponori naginju nad Jadranom veličanstvenije (po Patonu) od Simplona, St. Gotharda) i drugih alpskih vrhova. Divi se i cesti kroz planinu koja izgleda kao u stijeno uklesano stubište. Oskudne deke vegetacije i raštrkane smokve i masline u bistrom i toplom južnom zraku protuteža su surovoj planini. 

Paton ima spisateljskoga dara! Opisuje jadranske Slavene (Hrvate) slično kao Fortis Morlake (brkovi, pištolji, turska živobojna odjeća), i iako ih naziva krvnom i jezičnom (donekle i istovjerskom) braćom Srbijancima, ipak ističe da je u Srbiji lak (premaz) civilizacije nov i njemački, dočim Dalmacija ima prastaru rimsku kulturu i venecijanski utjecaj. Domorodački dijalekt (hrvatski) učinio je Carlo Goldoni (1707. – 1793.) besmrtnim.

Ništa po Patonu u kršćanskoj Europi nije slikovitije od dalmatinske nošnje koja kombinira austrijske i ugarske kape sa turskim robama. Ljudi visoki, mišićavi i čvrsti, ovčari i seljaci su inteligentni i komunikativni. Domorodac mu veli da su Dalmacija i Engleska antipodi (suprotnosti). U engleskoj 13 ljudi radi jednu pribadaču, ovdje jedan čovjek mora sam raditi 13 različitih stvari. Moja trgovina je kao loša enciklopedija, svega po malo ima, ali ničega kvalitetnog.

Dalmacija ima najbolji zrak i vodu na svijetu, ali oskudijeva kukuruzom i povrćem. Dalmacija je pusta traka obala, i ona ne će imati prosperitet dok car ne zauzme Bosnu (i Hercegovinu, op., T.T.).

Paton primjećuje da bi upad Austrije u Bosnu poremetio europsku ravnotežu i bio loš primjer u međunarodnim odnosima, na što emotivni Dalmatinac odgovara da su u Bosni naša kršćanska braća na koju treba misliti, te da bi svaki Dalmatinac na carev poziv uzeo mušketu (stara vrsta puške).

Prekrasan je i detaljan opis katedrale u Šibeniku, gdje se osobito Paton divi polucilindričnoj konstrukciji i krovu koji su remek djelo tehničkog genija, kazujući da je to radio veliki praktičar. Igra svjetlosti u lukovima, lombardska gotika sa gotovo saracenskim detaljima ga ushićuju. Spominje slavnoga Tommasea (1802.-1874.), filologa i  filozofa koji ipak karijerom pripada više Italiji nego Dalmaciji. Parobrod ide dvaput mjesečno između Trsta i Kotora, dalmatinski arhipelag nalazi zanimljivim za turiste. Blago podneblje, ribarstvo, recipročne potrebe obale i planinske unutrašnjosti, zatvorena sidrišta i nesigurna navigacija učinile su Dalmatince  možda najboljim sredozemnim mornarima koji sjedinjuju grčki okretni praktični duh i talijansko znanje.

On uživa u sunčanoj Dalmaciji, zemlji vječnoga proljeća, zelenilu, potocima, rijekama, jezerima, vapnencu raznih boja, renesansi i baroku Korčule i Hvara, Dioklecijanovoj palači (što preskačem). Na Korčuli upoznaje Arnierija) (Arneri, op., T.T.) najvećeg zemljoposjednika na Korčuli. S tim gosparom odjevenim po starinski on boravi u palači s gotičkim prozorima (doduše tužno oronulom). Na brončanim vratima oholi Herkul vuče lavove za repove, dvor s mramorom, grb obitelji sa tri kruške, Arneri kaže da su njegovi rodom Perušići, koji na Korčuli podižu palaču u XV. stoljeću, odatle i kruška u grbu od talijanskoga izraza “pera”. Zanimljivo je da prema jednoj teoriji papa Siksto V. navodno iz Kruševice iznad Boke postade Peretti.

Vidio je neke Pelješanke koje zbog visoka stasa i mišićavosti naziva Amazonkama. Zato su takve jer dok su muževi na moru sav težak posao pada na njih koje žive sa djecom i starcima u selu.

Dalmacija ima tada 400.000 stanovnika, od čega 80.000 na otocima. Dok je na kopnu 13 posto zemljišta posijano žitaricama, na otocima je svega 3 posto, ali na otocima je 18 posto tla pod maslinom i lozom, dočim na kopnu svega 5 posto.

Kao i Casottija Patona impresionira Boka nalik talijanskom jezeru u Alpama. Njezinu ljepotu uspoređuje s Napuljom i Libanonom, s tim da je duboko i sigurno sidrište u koje bi stale sve ratne mornarice Europe. Kotor doživljava odlično utvrđenim i opisuje slučaj kada su 1809. u doba Francuza neki talijanski vojnici izazvali krvoproliće našalivši se s brkovima jednog Crnogorca. Na Cetinju nije sreo Paton vladiku Njegoša već ga prima brat(?), tu zatiče slike Napoleona, Byrona, Karađorđa i Petra Velikoga. Škot se divi odličnoj izradi Njegoševa biljara. Paton je sreo jednom na brodu gigantskog vladiku Njegoša koji govori francuski, talijanski, njemački i ima “fini književni ukus”.

(Nastavak u sljedećem broju)

Teo Trostmann

Povezane objave

LAŽ NA LAŽ – Nismo trebali obeštećivati agresore (11)

HF

Jesu li masoni retardirani, preprodavači kola ili sotonisti? (3)

hrvatski-fokus

Titova partizansko-njemačka suradnja (1)

HF

Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (3)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više