Suprotno konvencionalnoj mudrosti, položaj Rusije u Europi doživio je značajno pogoršanje nakon agresije na Ukrajinu 2014. godine
Povijesno gledano, suočavanje s ostatkom Europe s pozicije snage bio je glavni geopolitički prioritet Rusije. To ostaje slučaj i vjerojatno vrijedi za budućnost na neodređeno vrijeme. Kako se aktivnosti Rusije mjere u skladu s tim ciljem? Suprotno konvencionalnoj mudrosti, njezin položaj u Europi doživio je značajno pogoršanje nakon agresije na Ukrajinu 2014. godine.
Europa i NATO
Od ruske invazije na Ukrajinu, politika Kremlja prema velike tri zemlje “temeljne” Europe – Francuskoj, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu – bila je izuzetno dosljedna: agresivan, oportunistički pristup nulte sume koji ne pokazuje znakove interesa za pomirenje ili za smanjenje napetosti uzrokovanih držanjem Rusije u Europi. Moskva je iznijela besmislenu tvrdnju, na primjer, da Njemačka stoji iza pokušaja atentata na oporbenog vođu Alekseja Navaljnog suočena s nadmoćnim dokazima o suučesništvu Kremlja. Štoviše, njegovo kontinuirano miješanje u unutarnje poslove europskih zemalja samo je očvrsnulo njihove stavove prema Rusiji. Čelnike koji su pokušali popraviti odnose s Rusijom , posebno njemačku kancelarku Angelu Merkel, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, Kremlj je odbio i sada se čini da su skloni tvrdokornijoj politici.
Rusija uporno ne uspijeva iskoristiti prilike za bolje odnose s Europom, gdje njezini grubi pokušaji uplitanja i očite laži već godinama frustriraju čelnike. Macron je bio prisiljen preispitati svoj pokušaj “resetiranja” s Rusijom. Prema riječima francuske ministrice oružanih snaga Florence Parly, nakon godinu dana dijaloga nije bilo konkretnog napretka između dviju zemalja. U siječnju 2020. britanski premijer Boris Johnson rekao je Putinu da nakon pokušaja trovanja Sergeja Skripala u Ujedinjenom Kraljevstvu 2018. Ne će biti “normalizacije naših bilateralnih odnosa” sve dok Rusija ne prestane s destabilizirajućim postupcima. Ukratko, u protekle tri godine politički odnosi Moskve s Francuskom, Njemačkom i Ujedinjenom Kraljevinom pretrpjeli su udarac za udarcem.
U gospodarskoj sferi EU je svojim unutarnjim reformama smanjio ruski utjecaj u trgovini energijom. Europska trgovina plinom pretvorena je iz prodavateljeve u tržište kupaca s više konkurencije i većom snagom za potrošače. Rusija je još uvijek glavni opskrbljivač Europe plinom, ali više ne kontrolira cijenu i izgubila je utjecaj koji je nekada imala uz pomoć ugovora o uzimanju ili plaćanju.
NATO je ojačao svoje snage na svom istočnom krilu i, budući da Konvencionalne oružane snage u Europi i Ugovori o nuklearnim snagama srednjeg dometa više nisu na snazi, proširio je svoje kapacitete za djelovanje na ruskoj periferiji. Sve članice NATO-a na istočnom krilu vide Rusiju kao prijetnju i imaju suparničke odnose s njom. Kremlj je možda bio uspješan u izazivanju populističkih i nacionalističkih osjećaja unutar nekih europskih zemalja, ali nije uspio oslabiti transatlantske institucije. Bez obzira na slabljenje koje se dogodilo u tim strukturama posljednjih godina rezultat je prezira Trumpove administracije prema savezima i multilateralnim institucijama.
Loš odnos Rusije s Europom nije iznenađenje. Širenje EU-a predstavljalo mu je velik ideološki izazov. Unija je utemeljena na demokratskim idealima i zajedničkim europskim vrijednostima – tuđinskim idejama zemlji u kojoj te vrijednosti nikada nisu zaživjele ni u njezinoj politici ni u društvu. Zapravo, veći dio svoje povijesti odnos Rusije s ostatkom Europe bio je jedna od ideoloških razlika i međusobnog odbacivanja vrijednosti. Ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov jednom je prilikom izjavio kako je zapadna Europa uvijek nastojala uskratiti ruskom narodu pravo na vlastitu vjeru i identitet. Rusija se uvijek opirala toj percipiranoj prijetnji svom suverenitetu. Budući da se dvije strane sve više udaljavaju kako njihovo neslaganje oko vrijednosti postaje sve dublje, povratak u ranije doba koje se nada čini se malo vjerojatnim. Za veći dio Europe održavanje umjereno građanskog odnosa s Rusijom nezaobilazan je teret, a ne izvor mogućnosti.
Zapadni Balkan
Sudjelovanje Rusije na Balkanu ima duboke povijesne korijene. NATO je vodio kratki rat protiv Srbije i uspostavio Kosovo kao neovisnu državu unatoč ruskom protivljenju. Kremlj je pokušao ponovno uspostaviti svoj utjecaj u regiji. Oslanjala se na širok raspon alata – subverzije, propagande, operacija utjecaja, trgovine, energije, dezinformacija i potpore populističkim i nacionalističkim pokretima – kako bi osigurala svoje uporište i potkopala zamah zapadnog Balkana prema integraciji s EU-om i NATO-om. Rusija ponekad pronalazi prijemčivu lokalnu publiku za svoje napore, iako oni također mogu instrumentalizirati odnos. Na primjer, Moskva se ne srami igrati na afinitete Srbije prema Rusiji – ali srpskim političarima nije više nego koketirati s Rusijom kako bi privukli pozornost Europe.
Rusija nije uspjela spriječiti Ulazak Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO 2017., odnosno 2020., čak ni nakon pokušaja državnog udara u prvom uz sudjelovanje ruskih operativaca 2016. godine. Njegova ograničena ponuda zemljama zapadnog Balkana koje traže pomoć i članstvo u EU bila je u najboljem slučaju skromna za usporedbu, a njezina nemogućnost ostvarivanja rezultata potkopala je njezin utjecaj u toj zemlji. Rusija se ne libi osloniti se na dezinformacije, iskorištavanje etničkih i vjerskih suparništva i korupciju kako bi potkopala utjecaj Zapada u regiji, a njezina manipulacija tim izazovima pojačava nevoljkost nekih članica EU da prime nove balkanske članice. Ipak, ukratko, Rusija nije glavni igrač u regiji za koju često tvrdi da jest.
AZIJSKO-PACIFIČKA REGIJA
Iako su mnogi komentatori pisali o ruskom pivotu za azijsko-pacifičku regiju od invazije na Ukrajinu 2014. i raskida sa Zapadom, tu ima manje nego što se često pretpostavlja. Rusija jest i ostat će europska , a ne azijska sila. Odnos s Kinom na vrhu je ruskih prioriteta u Aziji. Njegovi drugi gospodarski, vojni, sigurnosni i diplomatski interesi u regiji mnogo su manje važni i uvijek će ih – i svoje odnose s drugim azijskim zemljama – uvijek podrediti najvažnijoj važnosti održavanja i jačanja odnosa s Pekingom.
Nakon partnerstva s Kinom, najvažniji odnos Rusije u regiji je s Japanom. Međutim, te su veze u najboljem slučaju i dalje nerazvijene i u najgorem slučaju napete. Trgovina, ulaganja i komercijalne veze s Japanom i dalje su zanemarive – u 2019. japanski izvoz u Rusiju i uvoz iz Rusije iznosili su oko 7,2 milijarde dolara, odnosno 14,3 milijarde dolara, a neto izravna japanska strana ulaganja u Rusiju iznosila su jadnih 488 milijuna dolara u 2020. Politički odnosi stagniraju, taoci su dugogodišnjeg, neriješenog teritorijalnog spora dviju zemalja oko Kurilskih otoka, rusko-kineskog strateškog partnerstva i saveza Japana sa Sjedinjenim Državama. Povijest rusko-japanskih odnosa od kraja Hladnog rata jedan je od lažnih početaka, uništenih nada i nerealnih očekivanja, a izgledi za proboj izgledaju tmurno za neodređenu budućnost. Bivši premijer Shinzo Abe postavio je glavni prioritet svoje vanjske politike za rješavanje teritorijalnih sporova Japana s Rusijom. Čini se da njegov nasljednik Yoshihide Suga ne dijeli tu obvezu, koja će vjerojatno spustiti mjesto Rusije na vanjskopolitički program Japana.
Težnje Rusije za značajnijom ulogom na Korejskom poluotoku također ostaju neispunjene. Trgovinske, energetske i investicijske veze sa Sjevernom Korejom i dalje su slabe – u 2019. uvezla je samo oko 45 milijuna dolara i iz Rusije izvezla samo oko 3 milijuna dolara robe. Štoviše, Moskva je u posljednje četiri godine potpuno isključena iz diplomatskih pregovora SAD-a i Sjeverne Koreje o denuklearizaciji. Veze s Južnom Korejom pričaju gotovo istu priču. Seul nema puno poticaja za stvaranje čvršćih odnosa s Moskvom jer potonji ima malo utjecaja da utječe na ponašanje Pjongjanga – i zato što bi bilo kakvi potezi Seula za poboljšanje odnosa s Moskvom vjerojatno naišli na negodovanje Washingtona. Moskva općenito slijedi vodstvo Pekinga na poluotoku.
Rusija je bila aktivnija u jugoistočnoj Aziji u posljednjih nekoliko godina, ali rezultati su razočaravajući. Došlo je do blagog povećanja prodaje oružja, trgovine i energetske suradnje s nekoliko članica Udruženja država jugoistočne Azije – Rusija je regiji osigurala 26 posto oružja između 1999. i 2018. godine (sa 61 posto te prodaje koja ide u Vijetnam). Njezini odnosi s Kinom toliko dominiraju njezinim programom u regiji da je čak pristala napustiti offshore naftni zajednički pothvat s Vijetnamom pod pritiskom Pekinga, koji tvrdi da je dio Južnog kineskog mora.
BLISKI ISTOK
Rusija je u posljednjem desetljeću ostvarila važne dobitke na Bliskom istoku. Izgradila je ili obnovila produktivne odnose s ključnim silama regije – Egiptom, Saudijskom Arabijom i Izraelom – i uspjela održati produktivan, ako povremeno stjenovit odnos s vladom Recepa Tayyipa Erdoğana unatoč značajnim rusko-turskim razlikama u Siriji, Libiji i drugdje. Sve je to omogućeno zbog ruske vojne intervencije u Siriji od 2015. godine.
Preokretanjem tijeka sirijskog građanskog rata i spašavanjem dugogodišnjeg saveznika, Rusija je poslala poruku drugim bliskoistočnim režimima da je pouzdan partner. Intervencija je bila veliki uspjeh, ali nije bila dovoljna za zaključivanje rata i osiguranje mira u razorenoj zemlji. Rusija je uspostavila dugoročnu vojnu i pomorsku prisutnost u istočnom Sredozemlju, ali teško da je jedini veliki akter u Siriji, gdje se mora boriti s Iranom i Turskom, kao i preostala američka vojna prisutnost. Svaka od tih sila ima svoje interese u Siriji, koji se natječu ili čak sukobljavaju s ciljem Rusije da obnovi teritorijalnu cjelovitost zemlje i pokrene proces obnove. Ti ciljevi ostaju udaljeni i zahtijevat će mnogo balansiranja i smještaja od strane Rusije kako bi se postiglo.
U građanskom ratu u Libiji Rusija je podržala – zajedno s Egiptom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Francuskom – glavnog protivnika vlade Tripolija koju je priznao UN, generala Khalifu Haftara i njegovu Libijsku nacionalnu vojsku (LNA). Moskva je, kako se izvješćuje, isporučila LNA-u oružje, plaćenike, pa čak i borbene zrakoplove, ali s malo uspjeha, budući da su njezine pokušaje zauzimanja Tripolija spriječile provladine snage koje podupire Turska. Uporište u Libiji moglo bi biti vrijedna nagrada za Rusiju, jer bi joj uručila još jednu vojnu i pomorsku ispostavu na Mediteranu i možda unosne poslove za iskorištavanje naftnog bogatstva zemlje. To je, međutim, i dalje daleka perspektiva.
Državni udar u Egiptu 2013. i uspon Abdela Fattaha el-Sisija na predsjedničku dužnost predstavljali su priliku rusiji da obnovi odnose sa svojim nekadašnjim klijentom jer se novo vodstvo zemlje našlo na meti kritika zbog svoje prakse u području ljudskih prava. Sisi je u Putinu pronašao partnera dobrodošlice, koji nije kritizirao njegovu praksu ljudskih prava i političku represiju, i koji bi možda mogao pomoći u neutraliziranju kritika Washingtona. Egipat se nametnuo kao važan kupac ruskog oružja, a dvije zemlje potpisale su sporazum za Rusiju o financiranju i izgradnji nuklearne elektrane u toj zemlji. Međutim, izgradnja objekta tek treba započeti, a njegovo financiranje ostaje nemirno. Čini se da je Rusija spremna preseliti se u bilo koji prostor koji je stvoren padom američko-egipatskih odnosa. Međutim, na ilustraciji granica onoga što je Kairo spreman učiniti za svog ruskog partnera, čini se da je – vjerojatno pod pritiskom Washingtona – odustao od sporazuma kojim se ruskim zrakoplovima omogućuje pristup egipatskim zračnim bazama.
Glavna postignuća Rusije na Bliskom istoku također ilustriraju granice njezine moći i utjecaja. U regiji prožetoj žestokim geopolitičkim i sektaškim suparništvom, sposobnost razgovora sa svima bez zauzimanja strana, uz istodobno pružanje mjere diplomatske fleksibilnosti, ima ograničenu vrijednost. Sa skromnim mogućnostima za projekciju snage i gospodarske resurse, Rusiji nedostaje utjecaj za rješavanje bilo kojeg od bezbrojnih problema u regiji. U najboljem slučaju, u doglednoj budućnosti pozicionirao se kao važan geopolitički i vojni akter u regiji neprikosnovene američke vojne superiornosti, kao i cijenjeni sugovornik za sve strane u sukobima u regiji.
AFRIKA
Glavni pokretač obnovljene pažnje i prisutnosti Rusije u Africi je želja da se na nju gleda kao na veliku silu s dalekim interesima i sposobnošću projiciranja moći i utjecaja. Drugim riječima, čini se da je više usredotočena na simboliku, a ne na suštinu angažmana. Putin je u listopadu 2019. bio domaćin prvog sastanka na vrhu Afrike i Rusije, naglašavajući simboličku važnost koju Kremlj pridaje percepciji da je Rusija sada igrač na kontinentu. Summit je izazvao veliki publicitet, ali malo opipljivih rezultata za afričke zemlje koje su sudjelovale ili za Rusiju.
Najambiciozniji komercijalni i strateški pothvat koji je Rusija pokušala u Africi bio je golemi sporazum vrijedan 76 milijardi dolara koji je 2014. potpisala s Južnoafričkom Republikom o izgradnji niza nuklearnih elektrana. Sporazum, zaglibio u optužbama za korupciju i umiješanost sumnjivih južnoafričkih poslovnih interesa, propao je, ostavljajući Rusiji malo, ako ih ima, poluga kako bi nadoknadila udarac svojim ambicijama u zemlji. Rusija čini manje od 0,5 posto vanjskotrgovinske razmjene Južnoafričke Republike. U 2018. samo 0,43 posto izvoza Južnoafričke Republike – u vrijednosti od 586 milijuna dolara — otišao je u Rusiju, dok je odatle došlo samo 0,55 posto uvoza. Iako Rusija uživa preostale prednosti svoje potpore Afričkom nacionalnom kongresu tijekom režima apartheida, ta dobra volja blijedi kako se pojavljuje nova generacija južnoafričkih vođa, a Moskva nema mnogo toga za ponuditi zemlji da joj pomogne u rješavanju socioekonomskog problema.
Bez obzira na alarme o većem angažmanu Rusije u Africi, u najboljem slučaju naišla je na skromne rezultate. Iskoristila je svoje sudjelovanje na kontinentu kako bi stvorila potporu rezolucijama Opće skupštine UN-a koje podupire i proširila suradnju s lokalnim obavještajnim i sigurnosnim službama. Unatoč tome, ruski vojni i gospodarski otisak u regiji i dalje je mali. Ne samo da se suočava sa zastrašujućim konkurentima u Africi, posebno Kini, Indiji, Sjedinjenim Američkim Državama i EU-u, već je i uglavnom nesposoban, zbog svojih ograničenih resursa, pomoći afričkim zemljama da riješe svoje najhitnije probleme, uključujući siromaštvo, etničke i plemenske sukobe, loše upravljanje i slabu infrastrukturu. Ograničeni uspjeh koji je Rusija imala u širenju svoje prisutnosti na kontinentu može se pripisati uglavnom njezinom oportunizmu u iskorištavanju nedostatka interesa i pažnje Zapada. Moskva će nastaviti s pokušajima stjecanja uporišta u Africi, ali vjerojatnije je da ne će sa skromnim rezultatima.
LATINSKA AMERIKA
Tijekom proteklog desetljeća Rusija je pokušala proširiti svoju prisutnost i utjecaj u Latinskoj Americi u potrazi za geopolitičkim, vojnim, komercijalnim i energetskim interesima. Postigao je određene uspjehe, ali uglavnom kao rezultat svoje sposobnosti da iskoristi loše postupanje SAD-a s glavnim pitanjima za regiju (na primjer, imigracijski i trgovinski sporazumi) i njezine odnose sa zemljama koje imaju dugogodišnje napetosti sa Sjedinjenim Državama, posebno Venezuelom i Kubom.
Uspjesi Rusije u regiji ponajviše uključuju partnerstvo s režimima Huga Cháveza i Madura u Venezueli, ponovnu suradnju s Kubom i Nikaragvom te pregovore o sporazumima o naoružanju s nekoliko zemalja. To je pomoglo Madurovom režimu da izbjegne američke sankcije. Moskva je također sudjelovala u geopolitičkoj sisi sa Sjedinjenim Državama kroz povremene pomorske i zračne napade u regiji. Međutim, opseg i opseg ruskog angažmana u Latinskoj Americi ne bi trebali biti pretjerani.
Odnose Rusije s najvažnijim zemljama regije – Argentinom, Brazilom, Kolumbijom i Meksikom – najbolje je opisati kao anemične. Njegov doseg ograničen je ne samo ograničen ograničenjima resursa, već i nedostatkom privlačnosti kao ekonomskog i tehnološkog partnera, kao izvora stranih ulaganja i odredištem za izvoz. Ruski uvoz iz Južne Amerike činio je samo oko 2,5 posto ukupnog uvoza u 2018. godini. Moskva unapređuje svoj program osporavanja utjecaja SAD-a u dvorištu potonjeg, ali nije zainteresirana pomoći tamošnjim zemljama da riješe svoje probleme. Kao posljedica toga, malo toga donosi na stol što je zanimljivo velikoj većini zemalja u regiji.
Ukratko, Rusija bi morala znatno više ulagati u regiju, posebno u svoj vojni otisak, kako bi otklonila američku vojnu, političku, ekonomsku i kulturnu prevlast u Latinskoj Americi.
