Od 1793. do 1797. bio u gardi ruske carice Katarine II.
Rudolf Maixner, hrvatski novinar, književni povjesničar i filolog (Varaždin, 7. III. 1901. – Zagreb, 25. VIII. 1972.) studirao je u Beču, Pragu, Parizu i Zagrebu, gdje je doktorirao 1922. disertacijom o francuskom književniku i knjižničaru Jeanu Charlesu Emmanuelu Nodieru. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova bio je urednik i kritičar Obzora, u kojem je pisao prikaze o francuskim i talijanskim piscima. Od 1946. bio je privatni docent na zagrebačkome Filozofskome fakultetu, a od 1959. profesor francuske književnosti na Filozofskome fakultetu u Skoplju. (Zgodno je napomenuti sudbinu cijelog niza hrvatskih kulturnjaka i znanstvenika koji su po kazni išli u Makedoniju i na Kosovo izgrađivati znanost i kulturu, poput Lovre Matačića, Ljubomira Brangjolice i dr., op., T.T.) Pisao je o francusko-hrvatskim književnim i kulturnim vezama, prevodio s francuskoga, a s s francuskim romanistom i kroatistom Jeanom Dayreom i hrvatskim romanistom i talijanistom Mirkom Deanovićem sastavio je Hrvatskosrpsko-francuski rječnik (1956). Pisao kazališne i kritičke feljtone o domaćoj književnosti. Dodajem i da je Maixner znao nemilo ujesti Krležu u svojim kritikama, na što je stari “Fric” (nadimak Krležin) reagirao kao mrzovoljni slon.
Članak Rudolfa Maixnera iz 1954. godine mi je privukao pažnju, članak koji zorno svjedoči o otrovnoj močvari europske diplomacije i austrijske tajne politike, te o jadnoj poziciji malih država u tim igrarijama. Maixnerov članak ću znatno skratiti, tj. dati u obliku informacije kulturnom čitatelju i mogućem budućem istraživaču.
Diplomat i petljanac Lujo Vojnović u svome “Padu Dubrovnika” (1908.) usput je dao i aferu Bettera, koju je ispravno uočio i shvatio. Dao je i korisne podatke u časopisu Epidauritano (mjesečnik).
Opširnije podatke od biografiji Vita Marije Bettere Vodopića dao je povjesnik Josip Nagy (Pag, 10. II. 1884. – Zagreb, 28. I. 1981.) na osnovi arhivskih istraživanja u Beču; objavio 1941. u II. knjizi Hrvatske enciklopedije.
Kažimo dakle nešto o Vitu Mariji Bettera Vodopiću (Dubrovnik, 11. XII. 1771. – Munkačevo (danas Mukačevo) u Ukrajini, 4. X. 1841.
Bio 1793. – 1797. u gardi ruske carice Katarine II. (usporediti veze vođe pokreta za obnovu dubrovačke nezavisnosti pukovnika Điva pl. Natalija (koji je od dubrovačkoga Senata svojedobno zapriječen da na zasjedanjima nosi rusku uniformu!) i Rusije, op., T.T.). Tu je i ruski časnik Dubrovčanin Ivan Stulli. Godine 1798. je u Carigradu, pa u nesretnom Hersonu kao trgovac. Preko rođaka Bara Prospera Bettere (1770. – 1852., pjesnik, pisac, diplomat, državni tajnik Republike) dolazi u kontakt s bečkim bankarom Schullerom s kojim je Dubrovačka Republika imala poslovne veze. Sa flotom admirala Senjavina 1806. V. M. Bettera nastoji spasiti Dubrovnik od Francuza. Godine 1812. je u Beču tajnik generala Nikole Esterhazyja, velikog protivnika napoleonštine.
Važna je knjiga V. M. Bettere Vodopića (u engleskoj knjizi Wodopich) izdana 1816. u Londonu “Memoire sur une epoque de ma vie ou Appel aux hommmes d` honeur et en particulier a ceux de l’ Empire de Russie d’ une injustice eprouvee a Vienne par Vite Marie Bettera Wodopich, gentilhomme ragusain”.
Patetični memoari njegova života i apel časnim ljudima, osobito Rusima o nepravdama koje je Beč učinio Betteri djeluju patetično, ali da su se poklopili interesi Rusije i Engleske oživljena Republika bi značila važnu točku u engleskoj kontroli Sredozemlja, međutim Englezi su ipak smatrali važnijim spriječiti jačanje Pruske i osobito Rusije, koja je među pravoslavnim Slavenima, Grcima i Rumunjima bila vrlo utjecajna. Ipak perfidni Albion, kao i svaka velesila, uvijek drži u rukavu rezervnu kartu. Nikad ne znaš.
Primjerak te knjige tiskane kod Schulzea i Deana, s posvetom izvjesnom de Gouzyju poklonio je JAZU (danas HAZU) Dušan (čudno ime za Hrvata) Preradović, sin Petra, Hrvata pravoslavne vjere.
U uvodu zahvaljuje Bettera nebu što je došao u Englesku, jedino utočište slobode mišljenja i pisanja, u komu čovjek dobra vladanja, ravan velikašu, može dići glas pritužbe kada ga tlače. (eh, moj Bettera, da si Irac koji umire od gladi ili engleski industrijski radnik, ili Indijac puno bi ti značila sloboda tiska, op., T.T.)
Bettera ističe smrt svoga prijatelja Jeana Baptistea de Mallija (Mallia prezime), za koje optužuje Toskance dr. Cappellinija (liječnik de Mallia, u ruskoj službi, nositelj ordena sv Vladimira) i Giorgija (umirovljeni vojni kapetan austrijski), ali i Ott(a), Elzašanina u ruskoj službi.
Prema Betteri stvar je u tomu što se de Mallia protivio braku austrijske princeze Marie Luise i Napoleona, te je financijski pomagao grofa Stadiona, konkurenta kneza Metternicha. Tu je ulogu imala i kneginja Bagration, udovica slavnoga ruskoga generala (Gruzijca) Pjotra Ivanoviča Bagrationa (1765. – 1812.), koja je od pristaše Stadiona postala pristaša Metternicha. Tada su 1809. Francuzi protupravno uhitili de Mallia; spasila ga je kneginja Bagration, prema Betteri zato jer je on imao kod sebe njene dragulje.
Godine 1812. de Malli nastavlja dijeliti zlato protivnicima Napoleonovim u Beču, koje okuplja oko sebe. Ministru policije baronu Hageru Bettera predaje spis “Species facti”, 19. 11. 1812. u kojem tom (prema Betteri čestitom) čovjeku svjedoči da je dr. Cappellini dao prašak de Malliaiju od kojega je ovaj preminuo. Sam de Mallia je pred smrt prokazivao de Cappellinija da je njemu koji 20 dana nije ni jeo ni spavao dao jak purgativ.
Giorgija Bettera naziva “po zanimanju lihvarom”. Kada se potužio Bettera knezu Metternichu ovaj se diplomat pravio iznenađenim i savjetovao mu da stvar miruje, da ne upropasti šezdesetgodišnjega Otta koji mora hraniti obitelj. Kneginja Bagration je Betteri prijetila da će nastradati ako Ott stane uz Metternicha. Ott se dvaput pokušao baciti kroz prozor s trećeg kata, a Cappellini je izgubio pacijente. U pljačkanju pokojnikovih predmeta istaknuo se Giorgi.
Bili su i Meternich i Rusi radoznali što će naći među pokojnikovim papirima, otvaranju je nazočio Ott, a ne ruski veleposlanik Mocenigo. (venecijansko prezime). Tek šest mjeseci nakon smrti De Mallia Ott tuži Betteru radi klevete. Bettera se odazvao sudu, iako je kao štićenik Nikole Esterhazyja mogao tražiti samo nadležnost ugarskoga suda.
Sudac je znao samo njemački, a Bettera francuski i talijanski, pa je tumač bio neki Hrvat koji je vrlo slabo znao talijanski (znači nisu hrvatski međusobno mogli govoriti, op., T.T.), te je prema Betteri (namjerno vjerojatno, T.T.) loše prevodio. Je li odvjetnik Betterin Monaldi, koji nije smio biti nazočan, u rodu s dubrovačkim Monaldijima!?
Preko bečkoga nadbiskupa Hohenwarta, prijatelja pok. Josipa Ruđera Boškovića piše Bettera molbu caru Franju II., gdje nadbiskup caru kaže da je riječ o nećaku slavnoga Boškovića kojega ste upoznali u Firenzi, te da je opresija i nepravda kojoj je Bettera izložen poznata cijelom Beču! Car je odredio reviziju procesa, ali kad je car otišao pod Dresden Metetrnichovi su ljudi postupali samovoljno, pa je sam šef policije Hager dobio od ministra pravde Oettingena nerazumljiv odgovor po tom pitanju. Bettera odabire otići u luksuzni zatvor u kojem su odsjedali bogati dužnici; tu se dopisuje s knezom de Lignyjem, prijateljem Voltairea i Friedricha Velikoga, Casanove, moguće i Stijepa Zanovića. (De Ligne je poznavao i naše krajeve u kojima je ratovao, tako i dubrovačke vode, te Zemun i Petrovaradin, do 1946. hrvatske gradove.)
De Ligne naziva u pismu upućenom Bettera istoga kao vedroga, radosnoga, Vezuva (vulkanskoga temperamenta), mudroga i dječačkoga. Ne uspijeva Bettera doći do Rusije i cara Aleksandra, grof Stackelberg ga minira jer je stvar “delikatna”. Piše Bettera da je lišen svoje domovine, budući je Austrija uništila Dubrovačku Republiku nakon 11 stoljeća njezinoga postojanja, pita se je li to načelo legitimiteta Bečkoga kongresa? Oni su po Betteri potvrdili Napoleonovo bezobrazno i surovo pravo jačega. Spominje da je nezasitna Autrija proždrla Iliriju (je li Ilirija samo Hrvatska?, T.T) i Dalmaciju, te izazvala Turke uzevši Dubrovačku Republiku. Zadovoljan je da je Napoleon na otoku Sv. Helena, ali tamo bi trebao imati društvo onih koji rade isto kao i on, ali ne u ime osvajanje već u ime legaliteta. Europa je samo promijenila tlačitelja. Jedini je po Betteri ruski car Aleksandar dao primjer junačkoga samoodricanja uspostavivši kraljevinu Poljsku. On izražava prijezir prema Metternichu i Sarauu (Franz Joseph von Saurau, 1760. – 1832.); stavio im se na raspolaganje ako žele dvobojem oprati čast.
Prema Maixneru Bettera je imao književnoga dara, ali njegovi talijanski stihovi koje de Ligne hvali nisu nam očuvani. Antun I. Kaznačić spominje i Betterinu knjigu “Il patrioto Raguseo” tiskanu u Londonu 1814. ili 1815. Maixner smatra da je knjiga mogla biti tiskana i u Genovi.
Kada se Napoleon ponovno domogao vlasti (slavnih Sto dana) Bettera od mrzitelja Napoleona postaje njegov gorljivi pristaša dovodeći u nepriliku svoje prijatelje među vlastelom i rođaka Bara. Vitovo pismo Baru pisano hrvatski, tj. na Illirico Raguseo (raguzejskom ilirskom), a koje je Vlaho Caboga, sad žestoki pristaša Austrije, preveo na talijanski i dostavio Austrijancima. Zanimljivo je u tom pismu što spominje jednu osobu da piše u malo riječi, kako je običavao Ruđer (Ruggiero, valjda pater Bošković). Caboga navodi da je Bettera lijepa izgleda, obrazovan, umije se ulagivati i vrlo je ljubazan. Caboga tumači da je riječ o republikanskoj uroti, da se Baru nudi plemstvo, traži se kontakt s Napoleonom. Bara Betteru naziva Caboga spletkarom, znači taj bivši borac za Republiku pl. Caboga ukopava nevine ljude gradeći svoju karijeru denuncijacijom novim gospodarima.
Vito Bettera je stvarno u kontaktu s Napoleonovim pouzdanikom Poljakom Piontkowskim. Đivo Natli vodi akciju preko Mlate sa dragomanom (tumačem turskoga jezika) dubrovačkim u Carigradu Mihom Božovićem. Komesar Heinrich Recha smatra da je Vito avanturist koji je spiskao svoj novac, da je plemić koji nema utjecaja na vlastelu, dapače ne uživa ni najmanji ugled. Zanimljivo je da Vlaho Caboga na talijanskom Božović piše Bosgiovich.
Baro Bettera je nastavio svoju činovničku karijeru (kotarski poglavar 1820. godine), Maixner za njegovu francuštinu kaže da je nemarna, da se očito nije ni rječnikom služio niti puno tare glavu za pravopis. Barov “Memoire” o uređenju Dubrovnika (pisan po nalogu generala Milutinovića) daje stanje ekonomije Dubrovnika u doba državnoga sloma, fiziokratske ideje i vrijedan je izvor za pomorstvo, poljodjelstvo i trgovinu tadašnjega grada. Vito Maria Bettera Vodopić je nakon lutanja Europom (Genova, Madrid, Petrograd…?) uhićen 1824. u Beču, oslobođen 1830. i poslan u Munkacs(evo) (Mukačevo) gdje boravi u internaciji do smrti.
