Ne uzima u obzir iskvarenost i degeneriranost starog kraljevskoga režima u Francuskoj i Španjolskoj, niti velike negativnosti koje donosi svaka vlast i čast i koje nisu mimoišle ni Crkvu
Dubrovačka “Narodna svijest” od 29. kolovoza 1929. donosi vijest o smrti svećenika don Nika Batistića. (po majci Tasovac) (1846. – 1929.). Uz činjenicu da je don Niko preminuo 28. kolovoza u 4 h 15 minuta, te da je sprovod sutradan, petak, u 7 sati 30 minuta, slijedi srdačan nekrolog.
“Znali smo da naš dragi starina prof. don Niko Batistić od nekoliko mjeseci teško pobolijeva, pa smo se i bojali da nas svaki čas može zateći vijest o njegovoj smrti. Eto naš se vrli rodoljub i neumorni radenik preselio u bolji život , da dobije zasluženu krunu za svoj lijepi požrtvovni rad kroz 84 godine svog života među nama.
Rodio se je 1. V. 1846. u Žrnovu. (kao i biskup Jakob Baničević (1466. – 1532.), savjetnik papâ i njemačkih careva, te književnik Petar Šegedin (Žrnovo, 1909. – Zagreb, 1998.). Žrnovci su bili kmeti korčulanskoga biskupa, zato kasnije i često zaraženi ljevičarenjem.
Gimnaziju je završio u Dubrovniku, teologiju u Zadru. Malo kasnije željan nauke pođe na sveučilište u Beč, da se usposobi za profesora klasične filologije. Profesorsku službu najuspješnije je vršio u Dubrovniku, Splitu i Zadru, te se istaknuo kao vrstan poznavalac klasične filologije. U više prigoda sastavio je uprav majstorske pjesme s klasičnim strofama na latinskom jeziku.
K tome je pisao i na našem jeziku. U narodnom desetercu je opjevao Život sv Katarine, Život sv Lucije, Život sv Vida i Križ.
(Križ sam čitao, nisam impresioniran stihotvorstvom i jezikom, ali zavidno je teološko znanje, imaginacija i iskrena vjera op., T.T)
Koliko su narodu bile omiljele prve tri knjige dokazuje činjenica da je sva naklada bila razgrabljena te ih je danas teško dobiti.
U prozi je napisao više knjiga i to :”Sotona i sotonski šegrti”, “Isus Krst ljubljen i mržen”, i “Vinculum charitatis”. Na talijanskom jeziku je napisoa studiju :”La Nekyia ossia il libro XI. dell`Odissea confrontato col resto delle poesie di Omero”(atr. 261.) /Nekyia tj. knjiga XI iz Odiseje suprotstavljena sa ostalim dijelovima Homerove poezije/ (Nekya se odnosi na starogrčki običaj zazivanja duhova radi proricanja budućnosti)
Ovo je djelo pobudilo opću pažnju u znanstvenom svijetu, a bečko ministarstvo nastave poslalo je (Batistića) u Grčku na znanstveno putovanje. To ga je potaklo ne samo da se usavrši u starogrčkom jeziku, nego je izvrsno naučio i novogrčki, te je pokojnik bio jedan od ponajboljih naših poznavalaca grčkoga jezika. Imao je posebni dar da uči jezike te je perfektno govorio i pisao i pjesme pjevao na latinskom, talijanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku.
Pokojnik spada u broj onih naših dičnih veterana koji su se u mladim danima bavili buđenjem narodne svijesti. I njegova je ne mala zasluga da je općina u gradu Korčuli oteta autonomašima, a prešla u hrvatske ruke i da se je rodoljubno hrvatsko čuvstvo živo usjeklo u srcima svih Žrnovčana.
Iako se nije posebno bavio politikom, ali je ostao čelik Hrvat u svakoj prigodi, svoga narodnog osvjedočenja, hrvatskoga imena nije se stidio ni usred carskoga Beča. I pod stare svoje dane kandidirao se je na listini Hrvatske Pučke Stranke. Pokojnik je bio značaj, karakter u pravom smislu ove riječi, što je u naše doba prava rijetkost.
Bio je učen i načitan kako malo (t)ko u današnje doba. Osim literarnog rada bavio se je mnogo i bogoslovno apologetskim pitanjima, kako to svjedoče i njegova djela.
Kao mladi svećenik upravljao je za tri godine župom Žrnova i u isto doba obavljao dušobrižničku službu i u Pupnatu. Zatim je bio imenovan upraviteljem župe Trpanj, odakle je otišao u Beč na sveučilište.
Kad je stupio u zasluženo stanje mira nastanio se je u Beču gdje je u ministarstvu nastave pregledao tekstove školskih knjiga. Malo je koji naš čovjek imao posla u Beču, a da se nije obraćao susretljivom don Niku. Bio je uslužan svakomu i živo se zauzimao za svaku dobru i poštenu stvar. O njegovom životu i radu zaslužuje da se i više piše, ali danas na prvu vijest o njegovoj smrti ne dopušta nam ni prostor ni vrijeme. (ni hrabrost, op., T.T)
Poslije našega sjedinjenja (nesretna Jugoslavija, op., T.T) ostavio je Beč i povukao se je u svoje rodno Žrnovo, da se u tišini odmara i bavi knjigom i perom , te ej baš lanjskoga augusta (kolovoza) ugledala svjetlo zadnja njegova radnja “Vinculum charitatis”, kao plod njegova razmišljanja prigodom večernjih šetnja po žrnovskim predjelima. Iako starac uvijek je bio pun života, vesele riječi, nasmijana lica, da je boravak u njegovom društvu bio uvijek najugodniji.
Bogu se je svidjelo da ga pozove k sebi i kao dobrog i vjernog slugu dostojno nagradi. Nek mu se plemenita duša nauživa lijepog raja i nek mu je trajna uspomena među nama!
Slava don Niku Batistiću, našem književniku, učenjaku, rodoljubu, značajniku i uzor svećeniku. Slava!”
Knjigu “Sotona i sotonski šegrti” tiskao je u Rijeci 1912. godine, cijena 2 krune, naklada piščeva, tiskarski umjetnički zavod Miriam.
Je li odabrao Rijeku jer je upravo tamo “Riječka rezolucija” 1905. postavila temelje hrvatsko srpskoga saveza u Hrvatskoj, inicirana od Cavtaćanina Frana Supila? Ili jer je Rijeka bila jedan od međunarodnih masonskih centara, kao što je i masonerija već bila jako zastupljena među khuenovcima.
Autor iskazuje začudnu informiranost, ali i dozu jednostranosti, jer rečeno je “Perditio tua ex te Israel” (Hošea), dakle ne uzima u obzir iskvarenost i degeneriranost starog kraljevskoga režima u Francuskoj i Španjolskoj, niti velike negativnosti koje donosi svaka vlast i čast i koje nisu mimoišle ni Crkvu. Dakle sami smo krivi, gotovo nijedna revolucija nije moguća bez izdaje iznutra.
Ne smatram da je Ernest Renan (1823. – 1892.) napisao svoju knjigu o Kristu plaćen od Rotschilda, niti da je Emil Zola (1840. – 1902.) nečiji sluga. Ipak izbijanje Prvoga svjetskoga rata i pojave ateističkih komunizma i fašizma pokazuju da Batistić nije pogriješio u svom općem antimasonskome tonu. Ipak nije dovoljno istakao da naš Spasitelj dolazi iz Judina plemena, te da među Židovima postoje brojne i iznijansirane podjele na liberale, vjernike, nacionaliste, kozmopolite, socijaliste, komuniste, velike poduzetnike, siromahe, apatride, renegate itd
Batistić don Niko jest pogriješio! Zanimljivo da je kao i J. J. Strossmayer bio prijatelj britanskoga državnika W. E. Gladstonea (1809.-1898.).
