Dodik je promijenio odnos snaga u BiH: od 1:2 do 2:1 u korist Srpske i daytonske ravnopravnosti tri naroda u dva entiteta i deset županija, te na štetu dominacije jednog u „jedinstvenoj Bosni”
U bosanskom trokutu, izgleda, svatko može sa svakim. Mogli su Hrvati s muslimanima (u skupštini ’90), Srbi sa Hrvatima (dogovor Karadžić–Boban u Gracu), zamalo i muslimani sa Srbima (Beogradski sporazum). Jedino nikad sve troje zajedno. A upravo je suglasnost tri naroda ključ opstanka BiH
Naslov bi mogao da glasi i „Otkud zajedno ’četnici’ i ’ ustaše’?” Pošto je CIK obznanio definitivne rezultate netom minulih izbora, postizborna matematika je pokazala da će SNSD i HDZ, ukoliko nastupe zajedno, odlučivati ko će predstavljati Bošnjake u Parlamentarnoj skupštini BiH. A Dodik i Čović su se u prošlu subotu dogovorili da njihove stranke ne će jedna bez druge u formiranje vlasti na svim nivoima u BiH.
Ovo partnerstvo vodeće srpske i vodeće hrvatske stranke u BiH protiv bošnjačkog unitarizma, kako u BiH, tako i u FBiH, nastao je Dodikovom podrškom Čoviću protiv Komšića. A u sarajevskim medijima je pročitano u titoističkom ključu izjednačavanja prvog gerilskog pokreta otpora u okupiranoj Europi i kolaboracionističke NDH. Pobjedničku poziciju partizana zadržali su za sebe, iako su se NOP-u masovnije, često i prinudno, priključili tek krajem rata. Sve do pada Italije „hrvatsko cvijeće” je punim kapacitetom sudjelovalo u vlasti NDH u BiH.
Na početku hrvatsko-bošnjačkog spora u federaciji oko „anomalije Komšić”, dva tada vodeća političara u Republici srpskoj imali su različite stavove. Mladen Ivanić je smatrao da je bolje ne miješati se u komšijske svađe te sejiriti s druge strane entitetske granice. Milorad Dodik je, naprotiv, aktivno podržavao „hrvatsku jednakopravnost” kao strateški interes Srpske da suzbije bošnjačku hegemoniju podržanu od protektorata pod firmom „jedinstvena Bosna”, „funkcionalnija država”, „reintegrirana BiH”.
Banjolučka podrška je čak prethodila zagrebačkoj, jer je Hrvatska kao nesigurni debitant u EU-u slušala sve što joj se kaže u Bruxellesu, pa i da se drže podalje od Bosne. Hrvati u BiH su pola u šali tražili „Dodika na lizing da riješi i njihovu autonomiju”. A bilo je ideja i da „županije bivše Herceg-Bosne izađu iz FBiH i priključe se Republici srpskoj da bi im on omogućio da se u sljedećem koraku osamostale u treći entitet”.
Tuđman nije muslimane prepoznavao za naciju. Kako svjedoči Izetbegović, uvjeravao ga je da su „muslimani zapravo Hrvati islamske veroispovijesti”. No, kada bi ga stisnuli američko-njemački sponzori, gurao bi u stranu hrvatske nacionaliste i isturao bi probosanske građaniste. Tako ih je natjerao da glasaju za nezavisnu BiH na referendumu ’92, da prešute Livanjsko pitanje, da se odreknu Herceg-Bosne i uđu u Federaciju s muslimanima. Navukao ih je pričom da će federacija ući u konfederaciju s Hrvatskom, što je ispalo obećanje ludom radovanje. Ali kompetentna dr. Mirjana Kasapović takvu, tobože lukavu, Tuđmanovu politiku u BiH ocjenjuje kao još luđu. Aktualna borba za obnovu Herceg-Bosne, za treći entitet, za hrvatsku samoupravu i jednakopravnost u FBiH, predstavlja borbu protiv Tuđmanovog naslijeđa u BiH, a doživjela je kulminaciju ilegalnim referendumom krajem 2000. Visoki predstavnik je taj čin proglasio pobunom, a OHR je pozamašna sredstva, pripremljena za izgradnju entitetskih institucija, pokupio u nepovrat. Zagreb je pomogao samo utoliko što je prvooptuženom Anti Jelaviću dao azil u Hrvatskoj.
Međutim, situacija se posljednjih godina promijenila na hrvatskim terenima u BiH. Tuđman je umjerene probosanske Hrvate iz Posavine i srednje Bosne preselio na u „Oluji” ispražnjene srpske prostore u Hrvatskoj, a dio ih se spontano nastanio i u zapadnoj Hercegovini, u novim naseljima Šuškovo i Bobanovo. Hrvati su se koncentrirali u zapadnoj Hercegovini, postali brojniji i utjecajniji. Hercegovački franjevci su potisnuli probosanske iz centralnih institucija Bosne Srebrene. Kardinal Puljić je umirovljen, a ne čuje se ni glas biskupa Komarice. Očito da su Vatikan, a po Schmidtovoj reformi izbornog sistema, i katolička Njemačka stali na stranu Herceg-Bosne.
Napokon i Hrvatska je digla glas na seriju Komšićevih mandata osvojenih glasovima SDA. Posebno je predsjednik Zoran Milanović stao uz Dragana Čovića, a implicite i Dodika. Česti neformalni susreti u Laktašima utroje nisu bili samo privatno druženje. Iako sebe samosažaljivo nazivaju „dvostrukom manjinom” (i u BiH i u FBiH), Hrvati predstavljaju jezičac na vagi. Imaju veliki koalicijski potencijal, jer ni Bošnjaci ni Srbi bez njih nemaju snagu da nešto pokrenu, pa su ga i koristili. Po tradiciji, gotovo uvijek s muslimanima protiv Srba. Savezništvo u dva svjetska rata i u NDH nastavilo se svezanim barjacima polumjeseca i šahovnice ’90, glasanjem u predratnoj skupštini BiH ’91, participacijom HVO-a u ABiH.
Zato mnogi ne vjeruju da eksplicitni predsjednik Milanović i rezervirani premijer Plenković igraju uloge dobrog i lošeg policajca, kao što su kod Tuđmana igrali ljuti Herceg-Bosanac Mate Boban i probosanac Stjepan Kljujić. Elem, neće li Hrvati u BiH, čim uz pomoć Srba ostvare svoja prava, opet okrenuti kaput i promijeniti stranu.
Ali ovo tek puko partnerstvo moglo je pokvariti bratske prekodrinske veze. Otpor bošnjačkom unitarizmu povezao je Dodika i Čovića, ali je to vremenski koincidiralo s pogoršanjem ionako napetih odnosa na relaciji Zagreb–Beograd. Opozicija SDS–PDP je to vješto iskoristila da u predizbornoj kampanji kompromitira Dodika u Srbiji, ali ovaj nije nasjeo da uđe u polemiku. On, naime, nije rekao da se ni u Srpskoj nije dopalo što Vučić u matici službeno prima Schmidta, što mu priznaje status visokog predstavnika iako ga u stvari nema jer su Rusija i Kina u Vijeću sigurnosti UN-a bile protiv. Postoje razlike i u odnosu na Ukrajinu: dok Srpska bezrezervno podržava svaki potez Rusije, Srbija osuđuje narušavanje teritorijalnog integriteta Ukrajine. Čini to radi Kosova, ali taj isti princip vezuje Srpsku za BiH. Postoje, dakle, objektivne proturječnosti koje dvije srpske zemlje povremeno gone na različite poteze. Ali postoji i nešto što se zove „asimetrična politika” ili „politika na više karata”, kakvu vode i Orban i Erdogan zanemarujući međunarodna savezništva.
Podržavajući Hrvate u demokratskom pravu da biraju svog predstavnika u zajedničkom Predsjedništvu u Sarajevu, Dodik je promijenio odnos snaga u BiH: od 1:2 do 2:1 u korist Srpske i daytonske ravnopravnosti tri naroda u dva entiteta i deset županija, te na štetu dominacije jednog u „jedinstvenoj Bosni”. U bosanskom trokutu, izgleda, svatko može sa svakim. Mogli su Hrvati s muslimanima (u skupštini ’90), Srbi sa Hrvatima (dogovor Karadžić–Boban u Gracu), zamalo i muslimani sa Srbima (Beogradski sporazum). Jedino nikad sve troje zajedno. A upravo je suglasnost tri naroda ključ opstanka BiH. Ako je samo jedan narod ne će, pogotovo ako je ne će dva, onda onaj treći mora potražiti kompromis kako bi polumjesec, šahovnica i ocila mogli zajedno. Ili nikako!
