Hrvatski Fokus
Hrvatska

Tito – idejni temelj i politički uzor vladajuće klase u Republici Hrvatskoj

Protivnici hrvatske samostalnosti slušaju Bruxelles i Haag i nameću obnavljanje Jugoslavije pod različitim imenima

 

“Na Zapadu su međutim zaboravili da Tito nije prekinuo sa Staljinom nego da je Staljin izbacio Tita u pogrešnoj nadi da će se Tito vani smrznuti. Da je 1949. Staljin ponovno priznao Tita za jedinog vođu Jugoslavije, veoma je vjerojatno da bi se Tito bio vratio u “socijalistički logor”. Njemu naime, nije bilo stalo do razvitka slobodarskih ideja koje bi samo mogle ugroziti (njegovu vlast).”
Od osnutka Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. izborom dr. Franje Tuđmana za predsjednika, vladajuća politička klasa u novoj državi nije se u biti promijenila osim normalnih promjena prouzročenih smrću. Radi se o politički djelatnim ljudima i ženama izgrađenim tijekom zadnjeg desetljeća Titova života bez obzira kojoj stranci danas pripadaju.
Nije stoga slučaj da je Trg Maršala Tita zadržao svoje ime, jer i danas ovaj vodeći politički sloj u Hrvatskoj drži Tita za velikana i pazi da nikakva povijesna revizija ne bi srušila ono u što su kao mladi ljudi vjerovali i u čijoj su se sjeni razvijali. Ako ne shvatimo ovu činjenicu, mnogi potezi i, još više mnogi običaji ove vladajuće klase neće nam biti razumljivi.
Pa i protivnici hrvatske samostalnosti čije je glavno idejno središte u Bruxellesu i Haagu te koji nameću obnavljanje Jugoslavije pod različitim imenima, politički su odraz zadnjeg desetljeća Titove vladavine i još i danas hvale Tita kao politički ideal za uređenje područja bivše Jugoslavije.
Želim skinuti s Titove osobe i Titova režima ovu blagu i lažnu sliku i pokazati što je stvarno bila Titova vladavina u kojoj se odgajala ova danas vladajuća klasa u Republici Hrvatskoj.
Upotrijebit ću neke izvatke iz Rullmannove knjige iz koje sam izvadio motto, jer Rullmann nije bio simpatizer Hrvata (nego Srba), a njemački izdavači knjige bili su otvoreno projugoslavenski, dakle, politički bliski današnjim političkim središtima u Bruxellesu. Na zadnjoj stranici korica izdavač je stavio sljedeći tekst, koji prenosim u cijelosti, jer je vjeran odraz političkog duha i pisca i izdavača.
“Titova je smrt izmijenila svijet. Ne samo na Balkanu nastala je nova, veoma labilna situacija; u općoj svjetskoj politici, a posebno u zemljama trećeg svijeta i onima izvan blokova, poslije odlaska velikog jugoslavenskog državnika potrebno je promijeniti vrednovanja.
Ovu novu Titovu biografiju napisao je Hans Peter Rullmann, koji je niz godina bio beogradski dopisnik različitih novina i magazina, posebno magazina SPIEGEL, te jedan od najboljih poznavatelja scene u jugoistočnoj Europi. Njegov prikaz temelji se na arhivskoj građi koju je sabrao tijekom desetljeća, ali ovaj prikaz donosi osim toga i najnovija zbivanja povezana s Titovom smrću. Rullmann pruža potpunu sliku Titova života u svim njegovim pojedinostima. Sadržava informacije o njegovom privatnom životu jednako kao i o njegovoj političkoj djelatnosti. Opisuje osim toga politički, gospodarski, društveni i ideološki razvitak u Jugoslaviji koja danas (tj. 1980., moj umetak) stoji na presudnoj prekretnici.”

****

Jedino opravdanje svake dugotrajne osobne diktature jest u stabilnosti koju diktator pruža državi i svojim podanicima. Sredina, naime može računati da neće dolaziti do temeljitih, nenadanih promjena. No upravo u tom pogledu Titova se vlada nije iskazala.
“Ne smije se smetnuti s uma, piše Rullmann, da je 5. Kongres Komunističke Partije Jugoslavije zaključio nastojanjima približiti se Staljinu. Tek je 6. Kongres Partije donio za Jugoslaviju historijsku odluku: prekinuti ne samo sa Staljinom nego, što je mnogo važnije, i sa staljinizmom. Svi koji su stavili u pitanje osloboditeljske odluke 1952. bili su podvrgnuti čistki. Sam Tito ponosio se ovim Kongresom. Njemu zahvaljuje glas vođe najvećeg osloboditeljskog pokreta unutar komunističkog pokreta. Međutim, u sedamdesetim godinama svoga života Tito je nenadano, i to odmah nekoliko puta, izjavio da on osobno nije nikada prihvatio odluke 6. Kongresa Partije. “Preko 15 godina Jugoslavija je bila na pogrešnom putu”, izjavio je Tito. Razumije se, komentira Rullmann, da se radi samo o ideološkom opravdanju za pooštrenje unutrašnjeg političkog kursa početkom sedamdesetih godina.”
Niže činovništvo i manje važni partijski funkcionari podvrgavaju se stoga “čistki”, dakle progonima, kaznama i zatvorima, jer su 15 godina bili na pogrešnom putu, a Tito, koji ih je poveo tim putem i ponosio se odlukama 6. Kongresa i nadalje je u očima današnjeg vodećeg sloja u Republici Hrvatskoj veliki državnik, a razdoblje njegove vladavine još se i danas prikazuje idealom i uzorom, dok njegovo ime resi jedan od najljepših zagrebačkih trgova i velik broj trgova i ulica u unutrašnjosti Hrvatske.

****

Da bi se bolje razumjelo Titov značaj nepouzdanog i promjenjivoga političara i državnika, korisno je spomenuti Titov odnos prema Sovjetskom Savezu. U razdoblju takozvane liberalizacije u Jugoslaviji, Tito je 1967. posjetio Moskvu. Tamo su mu vodeći krugovi posebno prigovorili da je ograničio ulogu Partije u Jugoslaviji. Tito je naime tada bio na vrhuncu popularnosti u svijetu kao svjetionik neopredijeljenosti. Međutim, prema Rullmannovom opisu, “nakon svog povratka Tito je izjavio: “Partija nije neka liberalna organizacija, u kojoj svatko može raditi što hoće. Ona je marksistička organizacija koja nije izgubila ovaj svoj značaj, bez čišćenja u njenim redovima Partija ne može ispuniti svoju vodstvenu ulogu.” Čini se da se Tito uvijek trudio uspostaviti sa Staljinovim nasljednicima distancirane ali ne odviše neprijateljske odnose, te je stoga prihvatio sovjetsku kritiku svoje vlastite partije; stvarno se tada poklapalo sovjetsko i titovsko nepovjerenje.
Premda je Tito bio na čelu najvećeg pokreta liberalizacije u komunizmu, on osobno nije nikada bio liberal. Prema eksperimentima svojih reformatora uvijek se držao veoma rezervirano”, zaključuje Rullmann.
Koliko je u tom stavu bilo taktike, a koliko je bilo dubljeg povezivanja s Moskvom, ne možemo danas ustanoviti. Moj je dojam da je Armija u tom pogledu bila dalje od taktiziranja, jer “u biti je Armija ostala jedini čimbenik u Jugoslaviji koji se nije podvrgnuo eksperimentiranju sa samoupravljanjem. I glavar armije Ljubičić je za “pojačanje reda”, što bi moglo značiti za jačanje veza sa Sovjetskim Savezom.
Kasniji razvitak armije pod Titovim nasljednicima i osobito kad se 1990. Jugoslavija počela raspadati te kad je došlo do oružanog sukoba sa Slovenijom i Hrvatskom navodi me da povjerujem da je “pojačanje reda” generala Ljubičića komunistička formulacija koja ima svoj korijen u nekadašnjim Titovim filosovjetskim odnosima.
Očito je osim toga da je nakon čistke 1971. utjecaj JNA na Titovu vlast bio pretežan i sudbonosan za daljnji razvitak vlasti, jer su od 1971. došli u vojničke ruke resori koji su do tada bili u civilnim rukama. “Novim ministrom unutrašnjih poslova imenovan je general Franjo Herljević, koji je ostao na tom položaju do Titove smrti,” piše Rullmann. “Armijski general Nikola Ljubičić bio je veoma jaka osoba u vladi. Dok je Tito pazio da u svom okruženju ne mora podnositi jake ličnosti, pa je stoga odlučio i naredio da svi ministri moraju redovito “rotirati”, armijski general Nikola Ljubičić zadržao je svoj položaj do Titove smrti. Bio je štoviše izuzet i od mirovinskih propisa u vojsci nakon što je već davno navršio za mirovinu propisane godine života, koje su važile za druge generale.”

****

Ne mogu sa sigurnošću ustvrditi da je Jugoslavija u zadnjim godinama prije Titove smrti imala još i sada nepoznatih prisnijih veza sa Sovjetskim Savezom nego što se službeno priznavalo. No jedan podatak koji donosi Rullmann pokazuje da je JNA bila nepouzdana u tom pogledu. Ako se uzme u obzir da je Tito zadržao vrhovnu vlast u državi kao i zapovjedništvo Armije sve do svoje zadnje bolesti, moramo priznati da je Tito bio upućen u ove tajne bar u glavnim potezima.
“Formalno ne pripadamo Varšavskom paktu. Ali ako je u pitanju socijalizam i komunizam odnosno pitanje radničke klase, mi dobro znamo kamo spadamo. Naši su ciljevi isti kao vaši, isti kao ciljevi Sovjetskog Saveza.” Službeno glasilo Jugoslavenske narodne armije na čelu koje stoji u Moskvi izobraženi Titov nasljednik, general Nikola Ljubičić, doslovno je objavilo ovaj citat zajedno s Titovom izjavom od 1956. da kad je ugrožen socijalizam, bolja je sovjetska intervencija; ovo bi se moglo razumjeti kao poziv upravljen eventualnim nasljednicima, kojima se ne dopadaju neki jugoslavenski potezi i poslije Titove smrti. Svi Titovi nasljednici žele se pozivati na Tita. Pitanje je samo na kojega.

****

Međutim, političke i vojničko-upravne pripreme za sustavni nastavak Titove vladavine bez Tita nisu se ostvarile. “Uz Titovu bolesničku postelju, piše Rullmann, svi su se Titovi nasljednici složili da se ovako ne može nastaviti. Ono što se tako dugo tajilo pred narodom mora se sada otvoreno reći. Tito zahvaljuje svoju ne baš malu popularnost između ostalog i činjenici da su ne samo on nego svi trošili iznad svojih stvarnih mogućnosti – država i radnici i poduzetnici. Samo u gradovima vidljivo stvarno blagostanje većeg dijela jugoslavenskog pučanstva pokrivalo se sveudilj novim inozemnim kreditima.”
Što je ostalo od te prezadužene države? Ostala je lažna slika, koju su između 1980. i 1990. financirale strane sile da se država ne bi već onda raspala. Stvarno, Jugoslavija nije više postojala kao za samostalan život sposobna država. Stoga nije nikakvo čudo da je uz novu diktaturu Slobodana Miloševića i njegov oslonac na sve više srpsku Jugoslavensku narodnu armiju zapravo započelo raspadanje države. Strana politička i gospodarska pomoć onemogućila je da dođe do sporazumne podjele. Stoga se u Sloveniji i u Hrvatskoj kao u najnaprednijim republikama počelo ozbiljno misliti na veću autonomiju, pa i na eventualnu nezavisnost za slučaj ako ne bi bila ostvariva prava, dogovorena federacija.

****

Želja za slobodom i autonomijom nije se nenadano pojavila u Hrvatskoj, nego je bila rezultat duljeg procesa koji se pojavio u zadnjem razdoblju Titove vladavine.
U uspomeni na desetotravanjski ustanak Hrvati u domovini imali su uzor za obnavljanje svog političkog života nakon više od dvadeset godina komunističkog jednoumlja. Ovo je najbolje – i najiskrenije – formulirao bivši komunist a kasnije pripadnik hrvatskog narodnog buđenja u razdoblju od 1969. do 1971., prof. Božo Dugeč, koji je u svom govoru održanom na desetotravanjskoj proslavi u Münchenu 1. travnja 1979. rekao: “Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje na svijetu.
Činjenica je da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država.”
Razumije se da prvi javni zahtjevi nisu bili toliko jasno formulirani kao kasnije, tijekom 1989. i 1990. godine.
Pod utjecajem hrvatskih iseljenika i radnika na “privremenom” radu izvan Jugoslavije pojavljivali su se i neki nerealni zahtjevi i želje umjesto ostvarivih političkih programa. Takav je u onom razdoblju bio zahtjev za obnavljanjem Nezavisne Države Hrvatske. No što se više približavao konačni raspad Jugoslavije, množile se se razumne i politički bolje izrađene analize prošlosti, koje su uzimale u obzir činjenično stanje nakon 35-godišnje jugoslavenske komunističke vlasti.
Želim podsjetiti na odgovore koje sam poslao Hrvoju Vojkoviću, uredniku magazina “Hrvatski Rubikon”, koji su objavljeni u broju 4 za studeni 1990. u skraćenom obliku. Iz ovoga teksta citirat ću samo neke izvatke o pogledima na Nezavisnu Državu Hrvatsku.
“Hrvatska država od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. nije imala konačne oblike, nego je nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički obzor u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život. Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova i sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stručnih, kao u te četiri godine.
Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama. Ovi “nastaše” htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost.
Usred velikog, svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika, a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravičnu državu. Šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje.”
Kako se može razabrati iz citiranog teksta, pazili smo da ne bismo otežali djelovanje predsjednika dr. Franje Tuđmana i njegove, tada vladajuće stranke, Hrvatske demokratske zajednice. Napominjem da je moj tekst u “Hrvatskom Rubikonu” objavljen prije Božićnog ustava i unatoč veoma oštrom napadu predsjednika Tuđmana na Nezavisnu Državu Hrvatsku u njegovu nastupnom govoru u Saboru dne 30. svibnja 1990., kad je rekao: “Hrvatski sabor obnovljen je u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih i fašističkih sila Hitlerova europskog poretka, nije – naravno – mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti.”
Smatrao sam tada, isto kao i moji suradnici u Hrvatskoj republikanskoj stranci čije je sjedište bilo u Buenos Airesu, da je Tuđmanova neobična oštrina bila nužna taktika, koju je zahtijevalo držanje stranih velesila koje su odlučivale o prihvaćanju nove države.
Od toga razdoblja, međutim, prošlo je skoro četvrt stoljeća, ali Tuđmanova definicija prve nezavisne hrvatske države u novom vijeku stoji i nadalje u hrvatskom ustavu kao osuda jednog razdoblja suvremene hrvatske prošlosti i onih Hrvata i Hrvatica koji su se borili, a mnogi i poginuli, za nezavisnu i slobodnu hrvatsku državu, dok su brojne danas vodeće osobe u Republici Hrvatskoj još bile djelatne na suprotnoj strani.

Dr. Ivo Korsky

Povezane objave

U Dubrovniku izglasana Deklaracija kojom se upozorava na srpsko svojatanje hrvatskog juga

hrvatski-fokus

Izađimo i glasujmo za Ivu Žinića

HF

Filozofski fakultet ima ograničenu autonomiju

HF

AFORIZMI – Kad bi homići znali što su porođajne muke

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više