Na tragu oca Alije, Bakir je svoje Bošnjake potpuno predao u ruke vođe bivšeg okupatora
Bošnjačke pripreme za rat doživljavaju i doživjele su svoj vrhunac u predizborno vrijeme 2022., koje je bilo, i ostalo sve usijanije i bliže početku novog ili nastavku onog u Daytonu zaustavljenog vjerskog sukoba. Kakav će biti, i kada će ga Bošnjaci pokrenuti ne ovisi sve samo o njima. Zapravo o bošnjačkoj strani to ovisi najmanje, ili nimalo, jer kao sluge tuđinaca kojima su zemlju predali u amanet u svemu što se kuha u bosanskom loncu vjerske mržnje riječ lidera Turske i Irana je zadnja, i suvremeni muslimanski vladari Bosne i Hercegovine i ne čuju je.
Stranci odlučuju o svemu što se događa u muslimansko-bošnjačkom vjersko političkom vrhu. To je uvijek tako bilo, i bit će kada izdajnici izdaju zemlju tuđincima, povijesnim agresorima i okupatorima. Čak ni muslimansko-bošnjačko izjašnjavanje “potomcima Osmanlija” i djetinjasto ulizivanje Irancima da su im oni bliži od susjeda Hrvata i Srbina, nije dovoljno turskom i iranskom državničkom vrhu da im daju malo više slobode u traženju rješenja odvezivanja na mrtvo zavezanog bosansko i hercegovačkog političkog, nacionalnog i vjerskog čvora. Bošnjaci muslimani su danas jedini narod u Europi koji su svoju slobodu i svoju neovisnost izdajnički u amanet predali strancima. No, svatko može odlučivati samo o sebi, a nikako i o drugima. Budući da je Bosna i Hercegovina zajednica naroda, i zbir entiteta, o njenoj sudbini ne može odlučivati nasamo nikako samo jedan njen narod. Pa čak ni onaj najbrojniji. Poglavito je ne može ni jedan narod, bez suglasnosti druga dva predati u amanet niti jednoj zemlji, niti jednom vladaru, napose je ne može predati ni u kojem darovnom obliku povijesnom okupatoru. Jer ako turskog okupatora vladavine dankom u krvi, i prisilne islamizacije današnji Bošnjaci smatraju svojim predcima kada govore da su oni potomci Osmanlija, za druga dva beha naroda, za bosanskohercegovačke kršćane, Turska ostaje trajni okupator i agresor. Sve dotle dok ne bude osuđena pred nekim međunarodnim sudom za počinjene zločine genocida, crkvocida, konfesiocida, djecocida, kulturocida, i dok ne plati svu materijalnu štetu autohtonom kršćanskom narodu, i ne ispriča se za sva zlodjela što je počinila u petstogodišnjem krvavom zulumu. Stoga začuđuje bošnjačko bratsko, odnosno dječje roditeljsko vezanje sa turskim okupatorom, a u isto vrijeme govore o neovisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, i njihovo isticanje patriotizma, koji je uistinu lažan. Sve što današnji Bošnjaci čine u Bosni i Hercegovini je zapravo sve njoj protivno, ili je najmanje za nju, a najviše, jedino za Tursku i dio islamskih zemalja.
Bošnjaci naprosto danas ne odlučuju sami ništa u i oko Bosne i Hercegovine, pa tako ni o početku, ili nastavku u Daytonu zaustavljenog vjerskog sukoba. Početak rata u današnjem zbirnom beha entitetu označit će turski predsjednik Erdoğan i iranski vjerski vođa Ali Hamnei. Tu istinu prvi čovjek u muslimana Bošnjaka, sin veleizdajnika, a svaki veleizdajnik je ratni ili mirnodopski zločinac, Alije Izetbegovića, Bakir zna dobro budući da je kako sam priznaje sa otcom sudjelovao i pratio sve pregovore tijekom vjerskog beha sukoba za teritorij. A zašto istinu svom narodu ne objavi, i to je u sklopu veleizdaje kako bi što lakše i mirnije predao bošnjački narod u ropstvo iranske vjerske diktature, i u tursko političko ropstvo, a Tursku vratio ponovno na osvajački pohod na Europu, na njemu je da odgovori. Svi njegovi politički govori, poglavito oni koje drži u predizborno vrijeme kada u Bosnu i Hercegovinu dolazi turski predsjednik Erdoğan, kum i prijatelj dinastije Izetbegović kako bi dao potporu Bakiru, što je dokaz turskog utjecaja na bošnjački narod, su krčenje puta Osmanlijama da se vrate u fratarsku Bosnu i Hercegovinu. Ujedno je to bošnjačko trasiranje puta Bosni i Hercegovini u ropstvo Turskoj. Jer Alijin amanet, Bosna i Hercegovina, još uvijek nije u potpunom vlasništvu Erdoğana. Stoga, kako bi dobio barem jedan beha dio, i kako bi se ispunio Aljin amanetski dar, turski predsjednik nastavlja tamo gdje je Alija stao u tajnim beogradskim pregovorima sa Srbima o diobi Bosne i Hercegovine.
Erdoğan u cilju realizacije tog zločinačkog plana srpsko muslimanske tajne diobe Bosne i Hercegovine bez Hrvata, paralelno dobre odnose izgrađuje i sa Srbima u Beogradu i sa Bošnjacima u Sarajevu. Kao u prošlosti u Beogradu, danas pak u tri grada, Beogradu, Sarajevu i Ankari, i sa tri pregovarača Vučićem, Bakirom i Erdoganom, opet bez Hrvata se vode pregovori o podijeli Daytonskog zbirnog beha entiteta.
Kako bi se Erdoğan na srpskoj strani dokazao glavnim bošnjačkim pregovaračem, što zapravo i jest, on pokušava pridobiti Srbe na način velikog financijskog ulaganja u Srbiju, daleko većeg negoli u “Amanetistan” koji mu je dao Alija, a Bakir nastoji prepisati u vlasništvo jedan kroz jedan.
Ne priznajući da mu je babin “Amanetistan” dat Erdoğanu podjeljiv po formuli kako su je ispisale Vojska Republike srpske, muslimanska Armija BiH i Hrvatsko Vijeće Obrane i kao takvu donijeli u Dayton na pregovore, Bakir čini sve da taj federalni dio okupira i pozeleni, i tako cio u povijesnom datom trenutku upiše kao 81. pokrajinu nekadašnjeg genocidno-konfesiocidnog Osmanlijskog Carstva.
I stoga pobjedničko okupatorski, poput svih agresora i osvajača, bošnjački lider iz bankovnog trezora, i ispod babinog stola gdje ga čuvala cijela armija mudžahedina i vehabija, isilovaca i talibana, poručuje nebošnjacima, Hrvatima, Srbima, “Građanima”, “Ostalima”, Židovima, i Romima, ” Oni kojima se ne sviđa BiH, neka idu, a zemlje će ponijeti onoliko koliko im ostane na cipelama”, kazao je član dinastije Izetbegović. A Izetbegovićeva, muslimansko-šerijatska BiH ne sviđa se, i nikada je ne će takvom prihvatiti niti jedan nebošnjak, osim njihovih sluga Komšićá, pa ako svi ponesu beha zemlje na svojim cipelama Bakiru, zasigurno ne će ostati niti onaj komadić što mu otcu nudili, “uzmi Alija pa nakar k’o avlija”. Očito da po toj definiciji podjele beha zajednice računa i Bakir. Vjerojatno i zbog toga što u Dayton njegova zločinačka armija i nije donijela više.
