Za Bošnjake ne znam
URED REGENTA KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE
Zagreb, 6. veljače 2023.
Broj: 163-1/2023
UPRAVA GRADA ZAGREBA
Skupština Grada Zagreba
Joško Klisović, predsjednik
Zagreb, Ćirilometodska ulica 5
Tomislav Tomašević, gradonačelnik
Grada Zagreba
Zagreb, Trg Stjepana Radića 1
Predmet: Inicijativa “Krv nije voda”.-
Uvažena gospodo,
Hrvati islamske vjere jednako su Hrvati kao i Hrvati rimokatolici.
Za Bošnjake ne znam.
Zato od Uprave Grada Zagreba tražim:
- Vratiti Zagrebačku džamiju na izvornu lokaciju, na Trg žrtava fašizma,
- Preimenovati Trg žrtava fašizma u Trg zagrebačkog muftije Ismeta ef. Muftića, a Trgu žrtava fašizma naći drugo mjesto,
- Financijski i promičbeno poduprijeti izdavalački projekt Naklade Gornji Draguni iz Zagreba “Znanstveno i književno kolo Hrvata islamske vjere”.
Ne odazovete li se ovoj inicijativi u sljedećih 90 dana pokrenut ćemo odgovarajuće sudske postupke, a ovo pitanje iznijet ćemo i pred Europski Parlament.
S poštovanjem
Dr. sc. Tomislav Dragun, regent Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, direktor, autor, nakladnik
“Poslije Drugoga svjetskog rata džamiju je nakon oslobođenja nova vlast srušila, a ispred nje obješen prvi zagrebački muftija Ismet ef. Muftić.
Trg na kojem je bila nova je vlast preimenovala u Trg žrtava fašizma.
Godine 1948. nova je vlast dala nalog za rušenje minareta i preuređivanje džamije u Muzej narodnog oslobođenja.
Spomen-ploča postavljena u povodu otvaranja maknuta je tek 1946. godine.
Inicijativa za rušenje džamije poglavnika Ante Pavlića došla je iz Sarajeva, koju je književnik Šukrija Pandžo nazvao “najkrvavijom džamijom u zemlji”.
Rujna 1945. održana je u Sarajevu muslimanska konferencija Glavnog odbora Muslimana BiH, na kojoj je zatraženo rušenje džamije, odnosno minareta u Zagrebu te je poslije te upućen zahtjev za rušenjem džamije predsjedniku vlade NR Hrvatske Vladimiru Bakariću.
Bakarić je taktički lukavo zanemario zahtjev.
Rušenju su se usprotivile Islamske vjerske vlasti u BiH i Zagrebu koje su u dopisima naglasile da “nije djelo tzv. poglavnika i NDH nego djelo muslimana”.
Novi val propagande za rušenje krenuo je ožujka 1948. godine.
Član društva Preporod Lutvo Hajdaragić, koji se predstavljao “kao musliman i sudionik narodno-oslobodilačke borbe”, zatražio je u tad rušenje minareta koji su “simbol krvave ustaške tiranije”.
Nalog je 9. travnja 1948. potpisao tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, do rata postolarski šegrt Mika Špiljak.
Radi davanja legitimiteta, sekretar “IX rejona” pozvao je zagrebačke muslimane na posebnu sjednicu na kojoj bi se izjasnili o rušenju džamije. Došlo je tek nekoliko stotina od 20.000 muslimana.
“Od nazočnih potpisana je molba na Narodni front od 12 osoba, a od njih 8 komunista. Prijedlog je, iako krnj, dostavljen Narodnom frontu…”
(Svjedočanstvo emigranta Šemse Derviševića 1960. u züriškim Bosanskim pogledima.)
Gradski izvršni odbor prihvatio je rezoluciju potpisanu po muslimanima koji žive u Zagrebu da se dne 13. ožujka 1948. sruše tri minareta i da se rušenju pristupi 12. travnja 1948. godine. Minarete su demontirali njemački ratni zarobljenici.
“1949. na proljeće, u roku od tri dana džamija je srušena. Radilo se i po noći s reflektorima, motornim bušilicama i drobilicama (…). Unutarnja dekoracija arabeska je prežbukana, a kameni mihrab je stučen. Džamija je bila prekrivena ćilimima naručenim za vrijeme rata iz Turske.”
(Svjedočanstvo emigranta Šemse Derviševića 1960. u züriškim Bosanskim pogledima.)
Komunisti su konfiscirali skupocjene tepihe iz džamije koji su završili u prostorijama Izvršnog vijeća NR Hrvatske, dakle vlade komunističke Hrvatske.
Poslije su svi tepisi (serdžade) i ćilimi su zatim preneseni u dvorac maršala Tita na otok Brijune – i oni danas ukrašavaju salone za prijam gostiju (danas ih koristi boljševik Rade Šerbedžija – op. t.d.)
Prenamjena u Muzej narodnog oslobođanja završena je 1949. godine. Muslimanima je dan natrag prostor u Tomašićevoj, ali ne i traženi inventar džamije.
Komunisti su ga zaplijenili pod optužbom “da ga je državnim novcem kupio ratni zločinac Pavelić”, te su ga kao “ratni plijen” uzeli i premjestili na druge lokacije.
