U Nikšiću 1924. ubijen Šćepan Mijušković
U Nikšiću je 1924. na izuzetno okrutan način ubijen crnogorski oficir, ratni heroj i nosilac najviših crnogorskih vojnih odličja Šćepan Mijušković. U povodu toga ubojstva, hrvatski je političar Stjepan Radić 1. maja 1924. zajedno sa 70 hrvatskih poslanika objavio proglas sljedećeg sadržaja: “Braćo Crnogorci! Mi, Hrvati, imamo na najljepšim stranicama naše književnosti, nazvan Crna Gora, veličanstveni oltar slobode u najčudesnijem hramu božanskog djela. Mi smo vas proglasili, Crnogorci, ne samo predstavnicima ideala herojstva već primjerom nedostižne čestitosti i poštenja. Mi, Hrvati, suzbijamo beogradski centralizam i Pašićevu korupciju ne samo iz ovog razloga već naročito zato što svojim nečistim rukama uništavaju veličanstveni oltar crnogorske slobode, divljački vas progone i đavoljski zlostavljaju. Čak i da ovaj beogradski centralizam nije učinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljački, čast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada nećemo moći pomiriti sa tim groznim zločincima”. U tome proglasu Radić poziva Crnogorce da ‘”ruše beogradski centralizam radi toga što svojim poganim rukama razvaljuje veličanstveni žrtvenik crnogorskog naroda i Crnu Goru pretvara u jedno strašno zgariste i grobnicu”‘. Porodica brigadira Mijuškovića je stampala smrtovnicu sljedećeg sadržaja: “Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost”.
Šćepan Mijušković (Kuna, Pješivci, Nikšić) 1872. – Nikšić, 21. II. 1924.), crnogorski oficir, ratni heroj, član Crnogorske stranke, nositelj najviših crnogorskih vojnih odličja, borac Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore ubijen od strane srbijanskih vlasti kao protivnik prisajedinjenja Kraljevine Crne Gore. Godine 1910. proizveden u čin kapetana (satnik), a 1911. u čin komandanta Crnogorske vojske. Istaknuti je junak, učesnik u balkanskim ratovima 1912.-1913. godine. Bio je zapovjednik Pješivačkog bataljuna. U Drugom balkanskom ratu zapovjednik kombiniranog Čevsko-Bjeličko-Pješivačkog bataljuna u srbijansko-crnogorskim borbama protiv Bugara na Zletovskoj rijeci, srbijanski kralj Petar I. Karađorđević odlikovao je Mijuškovića Karađorđevom zvijezdom. Učestvovao je i u prvom svjetskom ratu (1914.-1916.). Po vojnom slomu Crne Gore je 1916. konfiniran u mađarski logor Boldogason, u kojemu je ostao do kapitulacije Austro-Ugarske monarhije. Odbio je Šćepan Mijušković dati 1918. oficirsku prisegu vjernosti srbijanskom kralju Petru i odbio je primiti mirovinu Kraljevine SHS. Jedan je od organizatora Božićne pobune protiv ukidanja crnogorske državnosti. Vlasti nove države su ga uhitile pa je od 1919. do 1921. godine zatvorenik u podgoričkom zatvoru Jusovača. Skupa s 42 drugih zatočenih crnogorskih oficira Mijušković je potpisnik 14. oktobra 1920. Izjave crnogorskih oficira kojom se dokazuje neustavnost i ništavnost odluka Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Mijušković je neizlječivo obolio od tuberkuloze. Kad je oslobođen Mijušković je živio u Nikšiću i bio je pod stalnom nadzorom vlasti. U policijskim izvještajima nove vlasti, koja su 1990-ih publicirana u radovima crnogorskih historičara, označen je kao veoma opasan protivnik koji održava tajne veze s crnogorskim komitama u planinama. Srbijanski oficiri Milan Kalabić i Grbić s oružnom pratnjom čete žandarma uhitili su 21. veljače 1924. godine brigadira Mijuškovića, privezali ga skupa s njegovim rođakom Stevanom Mijuškovićem, te prijateljima Vidakom Magovčevićem, Aleksandrom Mijuškovićem, Radovanom Mijuškovićem, Đorđem Vukičevićem i Nikolom Vulanovićem. Automobilom su ih transportirali u vojarnu žandarmerije. Mijušković je tučen željeznim šipkama i vrećama napunjenim pijeskom do smrti. Njegovo je tijelo u noći sa 21. na 22. veljače 1924. bačeno u obližnju jamu. Ubijen je i njegov sinovac, perjanica kraljevine Crne Gore Stevan Mijušković. Posmrtni su ostaci Šćepana Mijuškovića pronađeni tek 72 dana kasnije. Autopsija je dokazala da je imao smrvljena rebra, te da su mu, tijekom torture, žandarmi na živo vadili bubrege. Oficiri Kalabić i Grbić bili su na kasnijem suđenju oslobođeni odgovornosti i za “kaznu” premiješteni izvan Crne Gore. Jedan rođak ubijenoga Šćepana Mijuškovića pronašao je Milana Kalabića 1940. u Beogradu i pokušao ga ubiti, ali je ovaj preživio. Milan Kalabić je otac četnika Nikole Kalabića koji je OZNA-i pomogao 1946. u uhićenju četničkoga vođe Dragoljuba Mihailovića. (https://www.youtube.com/watch?v=9QUwWFSsyIc)
