Hrvatski Fokus
Povijest

Jugokomunistički Titini zatvori (11)

U zatvoru u Staroj Gradiški

 
 
Narod je, sa svim svojim snagama, poput velikog orkestra: svaka grupa glasova ima svoje vrijeme. A kontinuitet glasa teče. Nezaustavljivo. Sramota je biti svjestan da si sin poniženog naroda i ostati pasivnim. […] Politički osuđenici razbacani su po svim sobama. Tu su izmiješani s bolesnicima, umnim i tjelesnim, s tuberkuloznima i agresivnim kriminalcima. […] U kantini je radio nesretni Jure Zovko, kojeg su osudili navodno zbog toga što je za vrijeme NDH bio jedna od službenih osoba u logoru Gradiška. I premda je na sudu prof. Grga Gamulin, koji je za vrijeme rata bio tu interniran, izjavio da Zovko nije bio ono za što ga optužuju, sud ga je svejedno osudio na dvadeset godina robije. Taj vrsni ekonomist besprijekorno je vodio kantinu. Tih zadnjih dana 1971. na zidu kantine visjela je jedna reklama konjaka 'Barun Trenk' s hrvatskim narodnim grbom. Zapovjednik straže Iso Dragosavac ga je napao, zapovjedio mu da tu reklamu skine, jer da je Zovko u kantini osnovao 'Pododbor Matice [Hrvatske]'. To će Zovka skupo stajati, jer će ga u ljeto 1972. prebaciti u Zenicu, gdje će raditi posao običnog pomoćnika zidara. […]
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/03/1602041157729.jpg
Na poslu treba biti ponajviše strpljiv s raznim ljudima i još različitijim ćudima. Najprije s civilima koji na osuđenike gledaju s ogromne visine, kao na neku vrstu gamadi u kojima nema ničeg ljudskog, osim sposobnosti da čuju zapovijed i izvrše je; a zatim i u odnosu na robijaše-predradnike u koje civili imaju povjerenje. Ova ljudska vrsta je najteža. Među njima najviše je onih s dugom robijom, suđenih za vrlo gadna djela: silovanje starih žena, djece, za nekrofiliju, rodoskrvnuće itd. Oni se, s obzirom na dano im povjerenje, ponašaju kao bića bez mane, posebno u odnosu s političkim osuđenicima koji su, u njihovim očima, najveći zločinci, jer su 'protiv naroda i države'. […] Ništa tako kao cigarete ne može prinuditi osuđenika da radi. Izgleda da je i to jedan od elemenata proračuna i zarada i osoba koje se postavljaju na određena radna mjesta. Čim osuđenik, zahvaljujući praksi ili osobnoj dovitljivosti da obrađuje odjednom i po više elemenata, uspije povećati rentabilnost, uprava odmah snizuje satnicu.. Tu sam doznao da ekonomski sat ima sto minuta. U vezi s time, čovjek se zapita: kako je moguće da ti isti ljudi na slobodi izbjegavaju rad i stalno zaposlenje, a tu na robiji za smiješnu plaću rade upravo samoubilačkom marljivošću? Na to pitanje prije će odgovoriti panduri, nego stručnjaci. Oni osuđeničku dušu poznaju do u najsuptilnije tančine. Također je čudno: kako ti ljudi, koji su, odlučujući se na djelo zbog kojeg su suđeni, riskirali slobodu, a nerijetko i život, uz toliku hrabrost u zlu, nemaju nimalo hrabrosti ni moralne snage na robiji, gdje u većini slučajeva pristaju na suradnju s policijom i protiv svojih vlastitih interesa. Otkuda potječe ta perverzija smisla i orijentacije, taj obrat odnosa prema dobru i zlu, pogotovu kad napadaju bilo verbalno bilo fizički, političke osuđenike, znajući, da su ovi, kao i oni, jadnici koji nisu k tome zaslužili zlo u kome se nalaze? […]
 
Osuđenici su nam pričali kako se često događa da i potpuno nevini ljudi dospiju u žrvanj takve pravosudne politike. Kad u Vukomercu, blizu Zagreba, uprava zatvora za 'prekršajce' dobije malo bolji posao, pa joj treba više radne snage, onda Sup organizira raciju po kavanama na periferiji grada. Svi oni koji se zateknu, a nemaju osobne iskaznice, znaju ići u Vukomerac dok ima posla; kad nema, onda – nema ni hrane za badava. […] To je Stara Gradiška: idealno mjesto da se korumpira i onaj koji nikad u zlo ne bi zagazio. Ne dospijevaju tu politički osuđenici slučajno. Ali možda upravo radi toga i nema u Gradiški niti jednog korumpiranog političkog osuđenika: kad vidi što je zlo i kud ono vodi, onda mu se svim silama otimlje. Na smetlištu plemenita sjemenka najbujnije raste. […] Udba je oko nas razapela vrlo gustu mrežu 'cinkera' i provokatora. Međutim, zahvaljujući istom saznanju do kojeg je došla Udba i pomoću kojeg nas je nadzirala, i mi smo se, mada ona to nije uvijek znala, koristili tom istom njezinom mrežom da znamo manje-više sve o njezinim namjerama i potezima. Fenomen je karakterističan ne samo za logor u Gradiški, nego za ono društvo općenito. Taj fenomen se zove – korupcija. Fenomen je vrlo jednostavan: u tom vrtlogu bezakonja svaku olakšicu treba zaraditi. Beskrupulozni kriminalci najveće poene zarađuju na provokacijama političkih osuđenika i na prijavama s kim su se ovi sastali, što su rekli ili uradili. Upravo po dobivenim uslugama ih se razaznaje. Za političkog osuđenika najvažnije je doznati što policiju zanima, što smeta. Praveći se da sve to ne primjećujemo, 'cinkerima' od kojih nešto doznamo, dajemo razne znake pažnje, uglavnom cigarete, ponekad i 'mućku kave'. Oni se na to navikavaju. Proces je prešutno uglavljen. Tako se stvaraju tzv. dvostruki cinkeri. […]
 
Među kriminalcima u Gradiški bio je i neki madžarski Ciganin, zvani Nandor, kažnjen na četiri godine zatvora zbog provale u stan Savke Dabčević-Kučar. Veli da je u njezinom ormaru našao čarapu punu deviza. Nakon događaja u Karađorđevu, Nandor je pjevao izazovno: 'Savka pije, a Tripalo plaća oj, Hrvati ostaste bez gaća!' […] Iz Beograda je uoči sjednice u Karađorđevu dopremljen čitavi vlak Udbaša u civilu; tim neobičnim 'turistima' bili su napunjeni zagrebački hoteli. Sve je bilo spremno za 'gašenje požara'. […] Jedan od rukovoditelja kvalificirao je događaje iz 1971. kao 'generalna proba' da se zna tko je tko. On vjeruje da čas pravog obračuna neće mnogo kasniti i da će proizaći upravo iz redova onih koji su 'ostali pri vlasti' i u koje čovjek ne bi lako ni posumnjao. Veli da je mržnja i zavist među poltronima veća od nesnošljivosti među protagonistima 'liberalizma' i 'čvrste ruke'. […]
 
Nije vam teško pretpostaviti kako se osjeća čovjek u Gradiški: kad iz XXI. stoljeća padne u kameno doba. […] Sva ta pitanja, ucjene i pritisci imaju za cilj opravdati lažne predodžbe, prikriti jasnoću stvarnosti, uveličati taštinu jednog kriminalnog aparata koji sebi daje još i neki mesijanski planetarni značaj! […] taj svijet da bismo ga kaznili nije potrebno rušiti: dovoljno je da ga prepustimo samom sebi. To je daleko gore od rušenja. Jer srušiti laž znači i načiniti prostor istini. Kao u nacističkoj Njemačkoj: što bi ona postala da nije bila srušena, tko sve ne bi izgorio u krematorijima, na što bi se svela divna tradicija naroda koji je čovječanstvu dao Kanta, Gutenberga, Beethovena itd?! Taj Božidar (kasnije ću doznati da se preziva Tomić) pokazao mi je na pravo lice svojih gospodara. Iza lažne obrazine tih kumira [kvazi-idola] krije se zapravo mrtvački ples svijeta koji razara ljudsko biće i vrijednosti, stvorene patnjom i nadom stotina generacija. Došlo mi je da kleknem preda nj i da mu kažem: – Što si od sebe učinio, čovječe? Je li moguće da su u tebi potpuno uništili ljudske osjećaje, zamračili lijepi ljudski razum, ugasili savjest, uništili osobu?! Zašto svoju nemoć tješiš razaranjem drugih? U meni je taj čovjek učvrstio jednu pouzdano važnu činjenicu: žrtva za istinu i za ljudsko dostojanstvo nikako ne može biti uzaludna. Taj aksiom me je pogubio da bi me definitivno spasio. […]
 
Sudac je najprije htio da sjednem. […] I po nekoj igri slučaja, izvadim iz svog džepa kutiju cigareta 'Françaises' koju mi je donijela moja žena prilikom zadnjeg posjeta. Sudac ukresa svoj upaljač – ponudi mi vatre. Odbijem i to uzvraćajući mu da se bojim Danajaca i kad mi nude darove. Na to se svi stadoše smijati (osim mojih stražara, što je i te kako shvatljivo), a posebno oni odvjetnici s desna što su me podsjećali na strvinare iz 'Knjige o džungli'. […] Ne kaže li naš narod: kad ti se dželat smiješi ili se radi o tvojoj ili o njegovoj glavi? […] Tu, u Staroj Gradiški, zaključio sam da Pakao nije u potpunom iščeznuću, on je više nužda da budemo nešto što mi nećemo, a što moramo biti u stalnoj svijesti o toj bolnoj inverziji. […] I onaj trojanski konj može imati niz degeneriranih potomaka, a parabola o kameleonu tek je obična metafora u svijetu u kojem postoji Gradiška. […]
 
'I vi ćete ih osuditi bez obzira kako se ja postavio. I više volim ostati ovdje u košaračiji, nego li nečiste savjesti hodati po svijetu, znajući da drugi ispaštaju zbog mog boljitka. Utoliko više što nikakvo zlo nisu počinili. Nikad, zapamtite to, nikad neću učiniti sebi dobro na račun tuđe nesreće! Gledajte onaj bagrem na nasipu. Idite i objesite konopac na njega! Ja ću radije otići tamo sam, ne morate me ni vezati, nego li učiniti toliki kukavičluk! Što biste vi sami nakon toga mislili o meni?! Što pak moji drugovi, moj narod i povijest ovog jadnog vremena?' – 'Ti si fanatik' – na to će Tomić – 'ti si lud!' […] Tako je počeo rat između jedne zakonite katoličke obitelji i jedne države bezakonja. […] Kako bi ta zemlja sa 'socijalizmom s ljudskim licem' mogla pod takvim izgovorom osuditi čovjeka koga je već osudila zbog knjige pjesama?! […] Premda zatvoren dan i noć, bez šetnje, iako tu nisam dospio po kazni, osjetio sam ipak stanoviti ugođaj u samoj činjenici da sam se našao u relativnom miru, izdvojen od one nametljive rulje na odjelima. Pomalo apsurdno? U apsurdnom svijetu apsurd dobiva dimenzije normalnog. […]
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Povezani članci

Arda Armenska – prva jeruzalemska kraljica

HF

BOKA – Tvrđavske posade kroz povijest

HF

Komunistički zločinac Tito nije bio Josip Broz iz Kumrovca

hrvatski-fokus

Istjerivanje Arnauta Vase Čubrilovića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...