Hrvatska mladost na grobu generala Vjekoslava Maksa Luburića
Grob je u Španjolskoj! Hoće li se ikada premjestiti u Ljubuški, rodni kraj Vjekoslava “Maksa” Luburića, zadnjeg Zapovjednika hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske, NDH? Ovo pitanje je povijesne naravi i postavljeno je svim Hrvaticama i Hrvatima.
(Donosim ovdje “OTVORENO PISMO SRBSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUKIĆU”, kojeg je pisao Vjekoslav Maks Luburić 10 listopada 1955. god.
Izvor: DRINA br. 8.-12., God. V. prosinac 1955., str. 217.-232.
Prepisao Mile Boban, Otporaš.)
Gospodine generale i dragi prijatelju!
Ima tome već dvanaest godina od kada smo tamo daleko na Pantovčaku, u našem bielom Zagrebu, glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske, nas dva zaključili, da ćemo se lavovski boriti jedan proti drugomu, kada nas naša vojnička dužnost pozove, a da ćemo unatoč toga uviek ostati osobno dobri prijatelji, i to prijateljstvo upotriebiti na dobro naših Domovina, kako bi prestala neprijateljstva izmedju srpskog i hrvatskog naroda. I sada, kada sam odlučio uputiti Vama osobno i javno pismo, nazivljem Vas dragim prijateljom. Izkreno priznajem, da ste me impresionirali, jer ste u svoje vrijeme iznašali ideje, koje dotada nijedan Srbin iznio nije. Drago mi je bilo, da smo se kao prijatelji sastali u Zagrebu, a ne u borbi u Srijemu, kako sam se u svoje vrieme bio spremao protiv Vaših četnika i koju akciju su spriečili Niemci, Vaši, srpski, prijatelji. Kako Vama nije bilo lako ponuditi prijateljstvo baš MENI, tako nije ni meni lako, nakon svega toga, jednog srpskog generala zvati dragim prijateljom. Činim to ipak rado, iskreno od srdca i uvjeren, da ćete kao gospodin i častnik znati izpravno ocieniti moje redke.
Kada sam nakon nekoliko godina provedenih u našim hrvatskim šumama i planinama, (ovdje se radi o bitkama u hrvatskim šumama i planinama poslije Bleiburga, mo, Otporaš.) te ilegalno u gradovima i izvan domovine, došao na zapad, medju prvim mojim pitanjima bilo je i ovo: da li je srpski general Djukić preživio “pomoć”, kojoj se je nadao od Engleza…Neobično sam se veselio, i to znaju moji prijatelji, kada mi je saopćeno, da ste živi i zdravi. Rekao sam: jednog ćemo dana nastaviti započete razgovore (a ne bitke, mo.) sa Pantovčaka. Mislim, da je taj dan došao pa Vam se obraćam ovim pismom, nudeći Vam i drugi put svu pomoć, moralnu i materijalnu, kao i pristup u moj dom, i u krug onih hrvatskih patriota, koji su voljni razgovarati s pravim srpskim predstavnicima, posebno častnicima, bez posredstva nečasnih, sumnjivih i neposrednih posrednika i “stručnjaka” za “srpsko-hrvatski problem”.
Htio sam Vam, već prije, odgovoriti na neke tvrdnje, koje ste iznieli u Vašem članku “IZ ŠUME U EMIGRACIJU”, koji su donieli srpski listovi, “IZBOR” i “SRPSKA ZASTAVA”, obadva predstavnici politike Dra. MILANA STOJADINOVIĆA. Nažalost, – iz izvjestnih razloga – moj članak nije bio objavljen. Ne smeta. Sada ću Vam odgovoriti, a ujedno i napisati nekoliko rieči o sadašnjosti i o budućnosti!
Veliki francuzki državnik, “tigar” Clemanceau, rekao je jednom zgodom, da je rat i previše ozbiljna stvar, a da bi se mogao povjeriti vojnicima. Ja bih, rekao, analizirajući sve ono, što se u zadnje vrijeme dogodilo, kako u svjetskoj politici, tako i u odnosima Srba i Hrvata, da je MIR I PREVIŠE OZBILJNA STVAR A DA BI GA POVJERILI CIVILIMA, NEVOJNICIMA,jer smo mi, vojnici, oni, koji smo kušali strahote rata i jedini mi znamo ocieniti vriednost pravog mira. Zato mislim, da je potrebno, da i mi vojnici, kao i nekada, kažemo svoju rieč o sklapanju mira medju Srbima i Hrvatima, i budućoj Srpskoj Državi i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
(Interesantno bi bilo znati kako bi se general Drinjanin danas snalazio da je kojim pukim slučajem živ i radi u vladi Hrvatske Države sa dva inicijala RH!)
Vi ste u navedenom članku a vjerujem, i u svojoj knjizi, pisali o našem susretu. Ne mogu se nikako oteti dojmu, da ste morali imati savjetnike, pomagače, ili dobrovoljne stručnjake za “srpsko-hrvatsko pitanje”, koji su Vam podvalili neke stavke u Vašem članku. Postoje u njemu dvije tendencije: baciti krivnju “za sve” na srpske i hrvatske “rasove”, (u ovom slučaju riječ “rasovi” znači: osobe koje su zapovjedale vojskama, vojskovođe, itd., mo. Otporaš.) a oprati glavne srpske i hrvatske šefove s jedne strane, a s druge strane osobno meni nanieti uvredu, podvaliti Vama, kao da Vi podvalijivate meni, – da bi nas se tako izključilo iz nastavaka onih razgovora, koje smo ja i Vi, kao vojnici i predstavnici hrvatske i srpske vojske vodili. Imam i previše dokaza o radu najnovijega “srpsko-hrvatskog stručnjaka” Josipa Subašića i njegova – i vrag zna čijega još – lista “Izbora”, pa na silu moram tražiti, i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznijeli u Vašem članku. Obrazložit ću:
1.) Čini se kao da ste se posebno trudili, da Vaš susret sa menom dobije nedužnu formu slučajnog susreta. Kažete doslovno:
“Tu primjetih ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah “Ama, jeste li Vi naš čovjek, jako ličite…” – on se nasmija i odgovori: “Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam…” Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je rodom iz Hercegovine”.
Istina jest, da sam ja prisistvovao viećanju izmedju Vašeg predstavničtvai Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član. Prisutni su bili zapovjednik u Glavnom Stanu general Grujić, general Luburić, zapovjednik Ustaške Obrane i zapovjednik II. Ustaškog Zbora, dakle područja kroz koje ste Vi htjeli proći, i Glavnog Stožera Glavnog Stana Poglavnika, glavnostožerni pukovnik Helbich.
Na kraju je zaključeno, da će general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga voditi pregovore i donieti zaključak o svim tehničkim pitanjima nakon što je Poglavnik, kao što je poznato, donio načelnu odluku, da se prihvaćaju političke izjave srbske delegacije kao priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane Srpske Vojske i time se stvara mogućnost za suradnju sa snagama Srpske Vojske, kojoj je na čelu stajao Draža Mihailović.
Tako, Vi ste se meni predstavili s punomoći iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika, koju je supodpisao i ministar Oružanih Snaga contra admiral Steinfl i Glavar Stožera Ustaške Vojnice general Tomislav Sertić. Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja. O tome ćemo još govoriti, a sada, da nastavimo tamo, gdje smo kao predstavnici srbske i hrvatske vojske pregovarali.
Ne znam tko je sve posredovao, niti kumovao svemu tome ili je sve to fatalna slučajnost, ali gospodine generale, nema sumnje, da se je htjelo naš susret prikazati posve slučajnim, i još k tome “zabiberiti” ga sa meni imputiranom dosjetkom, koja je neukusna i zlonamjerna, barem za naše hrvatsko shvaćanje.
2.) Zamislite si, kada bih ja imao stručnjaka za “hrvatsko-srbske probleme”, pa podvalio u jednom mome članku sliedeći dialog:
Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako sličite…
Djukić: Znate gospon Maks, ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom…
Šta biste Vi na to rekli?
Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono, što Srbin dr. Jocić (Eugen Jocić, Vojvođanski Srbin. Poznavao sam ga u Parizu. Bio je dobar prijatelj Hrvatske i Hrvata. Kada je izvršen atentat na Poglavnika 10 Travnja 1957. godine u Argentini, dr. Jocić je napisao članak povodom tog atentata: ATENTAT NA HRVATSKU. Dr. Jocić je umro, a ima i verzija da je i ubijen, u Parizu 1971., mo. Mile Boban.) piše o Srbijancima, pa ipak se nikada ne bih usudio o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna, tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali i Cvetkovića Ministra Predsjednika, ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom.
A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvijek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije teško ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce, i osvetnike. Sa slobodom vratio se je sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je komu otac.
Moderna znanost je dikazala utjecaj i procenat sličnosti djece s roditeljima, ali kod nas u Hercegovini gotovo uviek sinovi sliče na očeve, a posebno je to bilo u mome domu i upravo u mom slučaju. Kao mali dječak išao sam cestom i mnogi stariji čovjek bi se okrenuo i rekao: gle, ovo je sin pokojnog gospodina Ljube, ili unuk “gazde Franje”. Rekli bi da sliči kao jaje jajetu.
Ne bih mene začudilo ako ste mislili, da bi čitav rod Luburića mogao biti srpski, nakon što ste proglasili srbskom Bosnu i Hercegovinu (Svetog Save djedovinu), a rod Gundulića, dubrovačkih gospara, Kralja Tvrtka, i tisuće drugih uglednika prozvali Srbima. Ali su činjenice druge.
Štedimlija, Sekula Drljević i Crnogorci, a ne mi Hrvati, širili su teoriju o Crnoj Gori kao dielu hrvatskog etnikuma. Govori o tome i nesretna naša Trebinjska biskupija, porušeni franjevački samostani, kraljevski gradovi preko Neretve. Govori poviest, ali ovoga časa je važno, da u Crnoj gori ima Luburića. (Kliknite na: Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac, slobodni net.com, gdje ćete imati priliku saznati mnogo više tko je tko…, Mo. Mile.) Pa oko toga je bilo doskočica, ali ne tada, na predstavljanju, nego kasnije u prijateljskim i intimnim sastancima, i nikako ne u onoj formi, kako ste Vi to naveli, odnosno kako su to stručnjaci “udesili”. Mi smo Luburići seljačkog i katoličkog roda i koljena, rodjeni u začaranom užem krugu područja, gdje su se krunili hrvatski Kraljevi. Pa ako ima koji Luburić u Crnoj Gori, tada su to oni, koje Štedimlija zove “Crvenim Hrvatima ”. Medjutim u Srbiji nije nikada bilo Luburića, i molite Boga, da slučajem prilika ne dodje koji s ove strane Drine, jer se to brzo neće zaboraviti…
Nema sumnje, da bi svaki gospodin, posebno jedan general, zamjerio čak i neprijatelju ovakovu insinuaciju, koja nema nikakve podloge, osim one koju serviraju politički crnoburzijanci i srbsko-hrvatski stručnjaci kakove ste Vi Srbi uviek imali i imate medju Hrvatima., a koji su izdajnici svoje Hrvatske Domovine i zaslužuju samo prezir. (Čitajući Pisma Maksa Luburića u kojima i kroz koja on iznosi povezanost časopia “IZBOR” koje je uređivao Hrvat iz Livna Stjepan Subašić sa novinom “SRPSKA ZASTAVA”, kao i drugi izvori koji su pisali i iznosili sastanak i razgovore POGLAVNIK I MILAN STOJADINOVIĆ o podjeli BOSNE, gdje se je pila i hrvatska i srpska šljivovica, i gdje je bio – nazovimo to tako – glavni “novinar” tih razgovora upravo glavni i odgovorni urednik časopisa “IZBOR”, da general Drinjanin misli u ovom zadnjem paragrafu na Stjepana Subašića, mo. Otporaš.) Jedna ovakova neukusnost sama po sebi i bez političke pozadine, zaslužuje osudu i osodjuju je ljudi, koji drže do svog dostojanstva, časti, obraza i ugleda.
Šta ste tražili u Zagrebu? Poglavnik je pisao o sastancima s Vama, Vašim prijateljima, Brašićem, te Predavcom, sinom “misteriozno ubijenog Predavca” kako kažete. (Nuzgredno budi rečeno, Predavca su kao opasnog patriota ubili za račun Dvora). Meni ostaje pisati o vojničkom, tehničkom dielu.
Vas su poslali u Zagreb zato, jer su Vas poznavali kao ugledna i fina gospodina, koji je šest godina živio u Zagrebu, imao prijateljstva medju stanovitim gradjanima, i uživao glas spretna diplomata. Dali su Vam nalog da ispitate mogućnost suradnje, koju ste Vi osobno zaista željeli i kao prijatelj Hrvata, i kao uvjereni antikomunista i kao Europejac i kršćanin. Ja nikada nisam ni posumnjao u to, unatoč toga, što su Vaši četnici harali Sriemom i klali naš sviet, kao i svi drugi četnici. Mi smo Vas smatrali vojnikom, koji je upao u društvo te čeljadi, pa niste imali drugog izlaza nego sliediti ih prema Vašem uvjerenju, za dobro Srbije.
Ali, moram reći, a rekao sam Vam u svoje vrieme u Zagrebu, da je Draža poslao Vas s jednom misijom, a glavnostožernog bojnika (majora) Andrića sa drugom. Ovaj je dobivao posebne upute osobno od Draže, ovaj je preko njemačke veze bio sa Dražinim Štabom u vezi, a posebni njemački agenti, koje su poslali iz Srpskog Ureda u Beču stajali su na raspolaganje Andriću, generalu Damjanoviću, generalu Kosti Mušackom, vojvodi Djujiću i Jevdjeviću. Zadaća Andrića bila je unovčiti Vašu diplomatsku misiju, izpitati teren i prevesti jedinice kako Pavla Djurišića, tako i svih drugih četničkih vojvoda i zapovjednika. Nakon što je odlučeno, da se ide na zapad u susret Englezima, Draža je prebacivao sve jedinice u Istru, gdje ih je okupljao njemački general Globotschnik u Trstu. Iz mnogobrojne literature, i baš srbskih izvora, može se dokazati svaka moja tvrdnja, a ja ću s vremenom obraditi sva ta pitanja upravo na temelju srbskih izvora i dokumenata. Draža je, što je isto dokazano, još uviek vjerovao, da ćete se Vi svi skoro vratiti kao Jugoslavenska Vojska pod oružjem, pojačanim i moderniziranim, sa svrhom uzpostave KRALJEVINE JUGOSLAVIJE s kraljem Petrom na čelu.
Ja sam Vam rekao, još u Zagrebu, da Vam ne ćemo ništa na žao učiniti, ni Vama ni bojniku Andriću, Ali da Vam stavljam na znanje, da nam je plan poznat, i da smo uhvatili sve poruke, koje je Draža slao izravno ili posredno na Vas ili Andrića. Dao sam Vam papire, te ja osobno sve potrebno, odiela, rublje i druge potrebštine; pomogli smo Vas s novcem i zaželili sretan put, a mislim da Vam je ministar Ivica Frković ponudio i neke druge usluge, podvoz i t.d. – i na zapad!
Rekao sam Vam, nakon razgovora i pregovora, da iste smatram zaključenima i Vaš boravak, s vojničke strane bezpredmetnim, baš zato, jer smo znali, da kod Draže nije bilo izkrenosti. Prema tome nema mjesta opravdanja Draže, a okrivljavanja “rasa” Djurišića.
Ja sam uhvatio Vašeg Vojvodu Djurišića i zarobio sav njegov arhiv, korespondenciju i dokumente, što je i danas na sigurnom pohranjeno. On je bio od kralja Petra imenovan Vojvoda, posjedovao je najviša odličja, koja mu je Petar slao iz Londona, posjedovao više pohvala, pisama, te vojnički čin srbskog dopukovnika (podpukovnika), kojeg mu je dao general Nedić. Imao je izričiti nalog Glavnog Štaba, da ide na zapad i podredi se generalu Damjanoviću, zamjeniku Draže Mihailovića i zapovjedniku “ISTURENOG ŠTABA JUGOSLAVENSKE KRALJEVSKE VOJSKE U OTADŽBINI”. U isto vrieme su vojvoda Djuić i drugi slali jedinice u susret Djurišiću, što je sve bjelodano dokazano u knjizi Kostića, jednog od suradnika Dimitrija Ljotića i generala nedića.
(Napomena – Ovo je povijesni dokument za hrvatsku povijest, kojeg je pisao osobnom rukom i perom očevidac dogodovština hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić. Koliko je meni poznato još nigdje nisam vidio da se je netko javio, bilo sa hrvatske, srpske ili jugoslavenske strane i opovrgao ove tvrdnje generala Drinjanina. Kada se bude povijest o ovom slučaju pisati, najvjerojatnije će se dogoditi i to da će se ovo Otvpreno Pismo Maksa Luburića srpskom generalu Svetomiru Djukiću uzeti u obzir i do temelja proštudirati. Mile Boban, Otporaš.)
Nitko ne zamjera Srbima da su konspirirali, ali je neozbiljno okriviti “rasa” Djurišića, kada se zna, da je ovaj radio točno po uputama Draže i ovome slao izvješća o pokolju u Foči i Sandžakau, dobivao pomoć u ljudstvu, naoružanju i novcu od Nedića i Ljotića, pa čak i kompletnu glasbu, da pred Engleze dodje kao dostojni predstavnik Dražine Vojske. Mi razumiemo: i opet su “srpsko-hrvatski stručnjaci” htjeli reći nešto drugo: da smo mi Ustaše “rasovi” i da smo klali Srbe, što se očito vidi iz Vaših redaka:
“Ipak sam znao, da je on (misli na Poglavnika) muku mučio sa svojim “rasovima”, kao i naš Draža sa svojim…Rasovi su uviek neobuzdani i skloni na pretjerivanje svake vrsti”.
Pavle Djurišić. četnički vojvoda i srpski podpukovnik, imao je nalog dovesti vojsku pod oružjem na zapad, spojiti se s ostalima i onda se vratiti, srušiti Hrvatsku Državu i uništiti Hrvatske Oružane Snage, ako bi još postojale i dovesti kralja Petra. Vaš je zadatak bio “distrakcija” neprijatelja, dok su Draža, Djurišić i Andrić spremali nove pokolje medju našim svietom i uništenje i ostatka državnosti i snaga.
Vi ste kao vojnik izvršili vašu dužnost, otišli na zapad i sada nastojite uzeti udjela u radu, koji je počeo Dr. Milan Stojadinović u ime Srba i Poglavnik Dr. Ante Pavelić, u ime Hrvata. I ovdje se i opet susrećemo. Govorit ćemo i opet o prošlosti, jer samo tako možemo pogledati jasno u budućnost i bit ćemo iskreni, jer samo tako možemo napried.
Kada Vi u Vašem članku govorite o hravtskom i srbskom problemu i iznosite razne anegdote i razgovore s Hrvatima, tada Vi to ne činite radi vriednosti samih tih dogadjaja, za koje predpostavljam da su istiniti, i da ih niste improvizirali ad hoc (u tu svrhu, mo.) već zato, što time želite dokazati potrebu obstojnosti i novo stvaranje jedne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca na bilo koji način. Pričate o “rezervnom podpukovniku” ustaške straže, koji Vas je pozvao u svoj stan i pogostio, ali Vam je ujedno pričao jednu dražestnu priču iz svoje advokatske prakse o raztavi braka i čovjeku, koji je požalio, što se raztavio, jer mu je svaka nova žena bila gorja od prijašnje. Vjerujte mi, da sam ja tada čuo tu priču i znao ime tog advokata “rezervnog podpukovnika” tada bi taj bio zlo svršio. Slaba je to usporedba, vrlo slaba i nelogična. Ne treba nama ni prva, ni zadnja, jer bi onda čovjek mogao to primjeniti na Austriju, pa reći: Srbija je druga, pa mi ni ona ne treba, nego prva, tj. Austrija. Ali, mi, mlada generacija, Ustaše, revolucionarci, koji smo dali svoju mladost i krv nećemo ni prve Austrijske, ni druge srpske, ni treće ruske, ni četvrte, neznam koje, nego želimo djevičansko tielo i duh hrvatske djevice, kakova je bila ustaškinja Andjelka Šarić. (Andjelka Sarić, predsjednica ustaške ženske loze i poznata po mukama koje su joj partizani nanijeli užarenim “U” slovom po cijelom ženskom tijelu, samo zato što se nije htjela odreći Poglavnika i Nezavisne Države Hrvatske, mo. Otporaš.) Želimo za ženu djevicu, našu, hrvatsku, i u svome domu, samo za sebe i svoj porod. Toga podpukovnika mi ne bismo bili streljali, ali bi ga bili sobom odveli u prve redove na Lievče Polje, gdje je bajuneta bila i sprieda i straga, i gdje se lila krv u potocima, jer su nam Vojvoda Pavle i “čiča Draža” htjeli silom nametnuti srpsku “staru” ženu, koja nam je silom bila nametnuta već 1918. god. i koja je lomila kosti “muževima” a sisala krv “svojoj hrvatsko-srpskoj deci”. Ne, gospodine generale, pustite te stare trikove, kao i one o pregradama, tri ograde male, jedna velika, tri kuće male male i jedna velika, jer gubite vrieme. Mi želimo ama baš samo i jedinu našu kućicu s našom ogradom, a svakog Hrvata, koji htjedne praviti oko naše male ograde novu jugoslavensku ogradu, mislimo objesiti na tu ogradu, da bude vječni momento svim novim izdajničkim pokušajima.
Ne sumnjam da Vam je ministar Alaupović pričao “vic” o žabama, koju su skupa pojeli Srbi i Hrvati. Završavate:
“Kada se braća zavade, daj im batine, da se dobro istuku, pa će se kasnije istinski pomiriti”,
Težka je pogreška, ako se ovako misli sprovoditi novi sporazum, i pisati poviest odnosa Srba i Hrvata. Mi nismo braća bili, i nismo mogli “žabetinu žderati”. Žabetinu ste Vi nama sa Soluna donieli i natrpali nam je u usta, da nismo mogli izreći ni: mi smo Hrvati! Žabetinu smo mi žderali, jer smo životima i imetkom plaćali, plaćamo i platit ćemo još fikciju “bratstva”. Nije bilo, nema i neće biti bratstva. Ima samo jedno: inteligentno se rastai, ne kao braća, nego kao susjedi. Svaki na svoje. Mi živimo pod teretom kamena medjaša i dok se taj ne postavi NA SVOJE MJESTO, nema ni susjedstva, nego borba na život i smrt. (To je bio slučaj i veliki dokaz u prošlom prošlom ratu za Drugu Hrvatsku Državu 1991-1995, koji je, hoćeš nećeš, bio nastavak i sastavni dio rata NDH, mo, Otporaš.) Inače mi ćemo i opet progutati ne pola, nego cijelu žabetinu, koju nam je ugurao u usta Subašić, a guraju nam je i drugi, pa i Vi. Zato, ne počimajte opet s izdajicama, nego imajte hrabrosti, pa svaku stvar postavite na svoje mjesto i kažite Vašem narodu: nema bratstva, nema zajedničkih ograda, nema novih smicalica, nego svaki na svoje, a Drina izmedju nas, kao što to kaže ugledni srbski političar iz Vojvodine Dr. Eugen Jocić.
Kada smo na pregovorima u Zagrebu postavili pitanje, da se imenuje jedno povjerenstvo za rješavanje svih pitanja, koja bi mogla prositeći iz naše suradnje na terenu, Vi ste osobno rekli: NE, gospodine generale, ne, mi ne želimo razgovarati s povjerenstvom, nego s Vama.
– Upravo sa menom? zapitah. –
Baš s Vama, jer znamo da predstavljate onaj duh, koji vlada sada u Hrvatskoj. Mi se ne varamo. Ustaše neće nikakve Jugoslavije i zato treba praviti ugovore sa onima, koji mogu i izvršiti ugovoreno. Dosta razgovora sa Vašim izdajnicima, treba razgovarati sa Luburićem (tako ste rekli!) jer će on htjeti i moći izdržati zadanu rieč.
Učinite tako i sada. Ja sam ugovoreno održao, pomogao Vaše ljude, Vas samoga, spasio Vaše ranjenike, pomogao materijalno Vaše nemoćne, prebacio van granica razoružane, ali i uništio vojsku Djurišića, četu vojvode Mane Rokvića i pola tuceta drugih vojvoda. U vršenju domovinske dužnosti bio sam i tamo, gdje je pao Vaš sin ili posinak, t.j. na zagrebačkom kolodvoru, gdje su ljudi iz pratnje generala Zbora, Milorada Jonića, napali jednu ustašku ophodnju i ubili jednog mladog ustašu, a drugog ranili. Radi toga čina bio je general sa čitavim “štabom” Ljetoćevih odreda na silu otet iz njemačke pratnje i odveden na zapovjedničtvo Ustaške Obrane na preslušanje. Gotovo je došlo do težkih okršaja sa Njemcima, koji nisu dozvolili, da preslušamo sve ljude. (Čitaj četnike, mo.) Na sprovodjenju u Maksimir, u barake PTS-a na preslušavanje, Nijemci su ih silom pokušali oteti, nakon čega je došlo do pobune medju četnicima i Ljotićevcima pa je i drugi ustaša bio ranjen. To je već bila treća žrtva usred ustaškog Zagreba. Tada je život vriedio jako malo. Ustaše su slomili pobunu, platili su skupo i Niemci, platili Ustaše i platili srpski general i njegov Štab! Medju njima, nažalost, i Vaš sin. Trebali ste Vi tada vidjeti Zagreb! Kada je general Luburić vidio krv svojeg vojničara pred botaničkim vrtom uapo je sa dva pisara i osobnom pratnjom u njemački transport i počeo ganjati naoružane (svaki je imao šmajser) četnike i Niemce. (Iz ovog očito se može vidjeti da su četnici bili prisni prijatelji s Njemcima. Zato su ih Njemci uvijek štitili kao svoje saveznike. Zato su njemački vojni izvještaji iz Zagreba Berlinu uvijek bili negativni o generalu Luburiću, mo. Otporaš.) Zagreb je progovorio hrvatski i ustaški, i za pet minuta bio je pun Ustaša, Redarstvenika, Domobrana, Mornara, gradjana, – ali i Niemaca, tenkova, bornih kola i topova. Medjutim ustaško srdce je bilo jače, i vjerujte mi, bit će i opet, ako uztreba, ako nam se htjedne nametnuti novo “bratstvo”.
Palo je mnogo naše braće, palo je i Srba. Pao je i Vaš sin i Vi nam to ne predbacujete, jer smo bili u ratu. O vama zavisi, da li ćemo se i opet biti. O Vama i Vašim političarima, Vašim generalima, Vašoj eliti i Vašem narodu. Tukli smo se, i mnogi od nas još uviek drži batinu u rukama, i ne misli je izpustiti za života. A nakon smrti će ju prihvatiti drugi, mladji, krepkiji, odvažniji i sposobniji. Razgovarajte, zato, ako želite svom narodu dobro, sa onima, koji su voljni ginuti za ideal, a ne sa hrvatskim izdajicama, koji vam mogu dobro služiti, ali nikada dovesti narod, ni osigurati mir. I kako nas vodi ideja mira, sreće i blagostanja u sretnim domovinama, to je najbolje, da o miru i traženju rješenja govore oni, koji su batinu imali u rukama i koji su batine dobivali, pa ju znaju ocieniti.
Govori se o novom pokušaju Dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika, da se osigura miran razlaz. Nismo političari ni Vi ni ja, te ne znamo točno šta naši političari misle. Ali znamo točno, da nema mirna razlaza, ako taj razlaz nema preduvjeta. Vi ste meni u Zagrebu na pregovorima govorili o suradnji protiv komunista, o borbi protiv partizana, o fronti kod Banja luke, o hrvatskoj liniji “Zvonimir”, o obrani Zagreba, o suradnji u Sloveniji sa slovenskim Domobrancima, četnicima i bjelogardijcima. o pomoći Engleza i zaštiti, koju će oni dati Vama, a Vi nama. Ali…
Ja sam imao u ruci svezke poruka, koje su izmjenjivali Draža i Damjanović, Srpski Ured u beču i general Globotschnik u Trstu, Vojvoda Djujić i Djurišić, i t.d. Znali smo za organiziranje “HRVATSKE DIVIZIJE”, a onda “HRVATSKE ARMIJE” sa degeneriranim Parcom na čelu. Imali smo izvješća naše posebne službe. Znali smo Vaše namjere, Vaše stanje, Vaše staze, taktiku i tehniku. A meni Srbi nikada neće oprostiti, bit će zato, jer sam nastojao nešto od Vas naučiti. Odat ću Vam nešto od toga.
Poznati agent Gestapo-a Konard Klaser, jedan od najsposobnijih protukomunističkih stručnjaka, koje su Niemci imali, bio je zaista prijatelj Hrvata, posebno ustaških krugova i to radi naše efikasne protukomunističke borbe. Taj je čovjek padao i u nemilost radi intrige srpskih krugova i Srbofila Niemaca u Beču i prije u Beogradu. Ali kada se je ipak vidilo, da Hrvatska postoji, i kada se znalo, da general Luburić ostaje u Domovini i ne ide u emigraciju, onda je “KaKa”, kako je bio zvan, bio poslan u Hrvatsku. Predstavio se je sa punomoći Hitlerovog Glavnog Stana, upravljenom na mene, u kojoj mi se dalo znati, da je Konard Klaser postavljen za Glavnog njemačkog povjerenika za poslove odpora komunizmu na Balkanu. Imao je posebno pismo Himleru i Kaltenbruner-a u istom smislu. Ja sam pristao da ide s nama i bude veza s onim njemačkim ustanovama, koje se budu borile protiv ruskog komunističkog terora i njegovih slugu. Kao antikomunisti brzo smo se sporazumijeli, a sporazumijet ćemo se i sa svakim drugim antikomunistom na svietu, pa, naravno, i sa srbskim antikomunistima, kojima bude jasno, da možemo biti dobri susjedi na Drini, i nikakva braća iza tih linija.
Ja sam zahtievao, da mi se podredi, što je i učinjeno, kao što su se uostalom podredili i zapovjednici Hunagarističke Madžarske Legije, te Albanske legije, i na kraju Crnogorska Vojska, koja je priznavala Sekula Drljevića za Šefa Crnogorske Države, koju je priznala Vlada NDH. Ona je imala svoga zapovjednika, pukovnika Agrama, ali je operativno, stegovno i materijalno bila meni podredjena. Njemačka misija, sastavljena od stručnjaka podzemnog rata, diverzije, dojavne službe i tehničke ekipe, podredila se unapried, i tako izvršila sve svoje naloge. Koristim ovu zgodu, da odam počast velikom njemačkom antikomunisti Konardu Klaseru, koji je junački pao u borbi protiv srbokomunizma, a neka Bog, Poviest i Njemački narod kažu svoju rieč o drugim Njegovim djelima, i djelima Njegovih šefova. Nas su interesirali samo i jedino kao saveznici i antikomunisti.
Zahvaljujući izvanrednoj tehničkoj spremi njemačke skupine, ja sam imao podpuni pregled svih komunikacija izmedju Srba, od kojih je veći broj imao njmački karakter i osoblje. Naša je pak posebna služba pratila kretanje Vaših jedinica. Ni jednog časa Draža nije imao na umu pomagati hrvatske Oružane Snage i suradjivati s nama, ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, nego je imao cilj prebaciti što više oružanih četnika na zapad, da se vrate s engleskim oružjem i kraljem Petrom i sruše ono, što bi još ostalo od Hrvatske. Dražine izjave na procesu u Beogradu, kao i nadjen materijal, dobrano to potvrdjuju.
Zato sam Vam bio postavio uvjete, da sve Vaše jedinice budu pod nadzorom mojih častnika, da budu izmješane medju moje jedinice, da budu podredjene mojem taktičkom zapovjedničtvu, da se predadu nama oni, koji su se o naše interese težko ogriešili, da budu gosti na hrvatskom području, a ne krvnici, kao što su bili, i.t.d., i.t.d.
Zato i danas postavljamo uvjete: priznajte ono naše, priznajte granicu na Drini, (ja podvukao, mo.) jer bez toga nema mira, nema mirna razlaza, nema sporazuma i nema pregovora. Čemu se varati? Nitko od nas ne želi rata, posebno ne krvljenja nakon rata s komunistima. Ali mi znamo, da će do njega doći i ne želimo prevariti sami sebe. Bit će novih četnika, jer ih odgaja Dr. Milan Stojadinovič, kada u svojim novinama piše o srpskom Dubrovniku i srpskim zemljama sa granicom na Kupi pod Zagrebom.
Zato nemojte gubiti vrieme sa “srpsko-hrvatskim stručnjacima”, sa Subašićima, sa Raićima, koji nude podjelu Bosne, sa vječnim izdajicama, sa plaćenicima, sa pokvarenjacima, nego razgovarajmo o tehničkim pitanjima, kako smo to nekada činili: kako se razgraničiti, kako usmjeriti borbu protiv komunizma na terenu, i svaki na svom području, za svoj ideal, za svoj narod i svoju Državu. Ne pokušavajte s novim podvalama, novim jugoslavenstvima, jer je sve zabadava. Najbolju uslugu možete napraviti vašoj Domovini, ako načinite još jedan korak i svom narodu kažete punu istinu.
Kako su neozbiljni Vaši novi stručnjaci, neka posluži i ovo: Raić, prosječan novinar dobrog, ali vrlo problematičnog Obzora, sam Splićanin i bez ikakvog ozbiljnog studija stanja o Bosni, nudi granice na Bosni i Sarajevo Srbiji, kad već imate tamo većinu, kako on kaže. Kakova je to neozbiljnost, na koju je jedva tko prstom pokazao! Baš istočna Bosna i Sandžak imaju čisto hrvatsko muslimansko obilježje, dok Srba, iliti pravoslavnih, ima u zapadnoj Bosni. Dakle Hrvate muslimane predati Srbima, a onda, poput Banovine ispraviti “klin” srpstva, koji se usjekao u živo tijelo u zapadnoj Bosni i kroči prema moru i Slovencima, – i predati to Srbiji, jer je “srbsko”. Šta zna Šubašić o Bosni, kada je čitav život u Argentini i uviek u službi sad vraga, sad djavla, sad sotone, ali nikada u službi ideala hrvatskog naroda. Ne pravite politike ni tražite posredstvo hrvatskih izdajnika, nego hrvatski patriota. Ne tražite one, koji su nas zvali “ustaškom paščadi”, a Vas, braćom, nego razgovarajte s onima, koji imaju prava govoriti u ime naroda i kadri su krvlju potvrditi svoju vjernost Drini, kao povjestnom, prirodnom i etničkom bunkeru. Ako ne želimo da i opet Drina nosi tjelesa naših dragih, da Ustaše ubijaju Vašeg poslanika, a Vaše četničke jedinice pod zapovjedničtvom komesara (čitaj partizana, mo.) živa linčuju mog maloga Bracu i stotine tisuća naših i Vaših Braca, onda terba tražiti MIR SA ONIMA KOJI MOGU VODITI RAT. A uviek je granica na Drini!
Gornje je već i zato potrebno, jer je genijalni srpski plan “klina” i sastanka sa Slovencima već bezpredmetan. Slovenci idu za svojom državnom samostalnošću. Imao sam prilike u Zagrebu razgovarati, uz generala Moškova, sa vojničkom i političkom delegacijom Slovenaca, koji su tražili našu suradnju, a imao sam priliku i poslije razgovarati s uglednim slovenskim rodoljubima, koji su se u šumi borili protiv srbokomunizma. I tamo Vi Srbi možete naći samo po kojeg starog politikanta, izdajnika slovenske narodne stvari, ali nova generacija, i posebno širi slojevi traže svoju Državu. Srpski političar Dr. Eugen Jocić u knjizu “Uništite Jugoslaviju” otvoreno kaže, da simpatizira Hrvatski Narodni Odpor. Sekula je posijao dobro sjeme medju starim u Crnoj Gori, a nesretni crnogorski proleteri drugo sjeme, crveno, medju mladima. Vama ostaje samo još nostalgija, jer će se Crnogorci prije ili poslie od Vas odciepiti. Prekinuta je i gradnja stratežke pruge Beograd-Bar, jer šefovi crvenog Beograda jedva vjeruju, da će se nakon rušenja Tita moći očuvati ta pruga za Srbiju. Nedaju da se gradi baš Vaši, srbijanski ljudi, jer ne vjeruju u jugoslavensku budućnost. Macedonski će narodi ustati kao jedan protiv Vas čim mi povedemo borbu. (Mi, tj. Hrvati, general je htio reći. Tako je i bilo. To je dokazano i u drugom ratom za Drugu Hrvatsku Državu 1991-1995, mo. Otporaš.) Zato je najbolje neračunati s hrvatskim izdajicama, ni sa talijanskim imperijalizmom i kazanima. Sviet je mnogo napredovao, a hrvatski narod je izučio i još jednu školu. U Dalmaciji mrze Srbe gore nego u Lici, a pokazuje se, da i mnogi triezni Srbi i pravoslavni na teritoriju NDH žele Pax Croatica na Drini, jer znaju, da je to jedini uvjet slobodi, sreći i napredku.
Svaki hrvatski političar, bez obzira tko bio, automatski će izgubiti svaku podršku hrvatskog naroda i posebno hrvatskih boraca, ako ne bude u pitanju Drine jasan, podpuno jasan. Glupo je govoriti o muslimanskom problemu, to je hrvatski problem opstanka Države Hrvatske. Zato mjesto novih podvala, ograda, bratstva i neojugoslavenstva, budimo posve stvarni, ako uopće želimo, da nas zapadni saveznici ozbiljno shvate i da nas oni s iztoka ne izigraju jedne protiv drugih.
Velike se ribe hrane malim ribama. Hrvatska i Srbija samo dva zalogaja, dvije ribice. Ali ako bude u nama političke sviesti, mi možemo još uviek mnogo učiniti, ali svaki na svom području; možemo oslanjajući se na vlastite snage, još srušiti mrski komunistički režim i stvoriti na ruševinama Jugoslavije naše nove Države: Srbiju i Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Mi smo našim postupkom prema Vama ili Vašem sinu dokazali, da imamo kriterij, dokazali smo, da nam je stalo do mira, ali ne toliko, da bi ga prihvatili uz svaku cienu. Ono su bili isti hrvatski sinovi, koji su jurišali s bodom na Djurišića i koji su nosili gunjeve, liekove i hrvanu Vašim ranjenicima. Moji su ranjenici bili poklani u zagrebačkim bolnicama, a vaše smo preveli u bolničkom vlaku i pod pratnjom moje častničke i dočastničke škole, da zaštita bude jača i sigurnija. I da završim s poznatom narodnom pričom o TEŽINI KAMENA MEDJAŠA. (Ja premazao i podvukao, mo. Otporaš.)
“Živila dva susjeda, i nastao spor radi zemlje. Jedan se zametne kamenom medjašom, koji nije bio ništa naročita, i htjedne ga pomaknuti na štetu susjeda i na svoju korist. Ali pade, kamen ga poklopi i ubi. Ostao je tamo pokopan, a nad njim kamen medjaš. Narod o tome govori od vajkada i jedva ima sela, u kojem se ne priča o kojoj historiji KAMENA MEDJAŠA. Uviek tragično svršava onaj, tko se s njim zametne, a uvijek se tuku oni, koji ŽIVE POD TERETOM KAMENA MEDJAŠA, tj. oni, koji se prepiru. I tako je to bilo, dok se kamen nije postavio na svoje mjesto.
Zar je potrebno, da Hrvati i Srbi vječno žive pod teretom kamena medjaša? Ne! Odlučno tvrdimo, da je želja Hrvata za mirnim i sredjenim životom velika, ali ovo se ne održava u novinama, koje izdaje Dr. Milan Stojadinović, jer odgaja nove četnike huškajući ih na “ono malo Hrvata u Bosni”. Ne vidimo kako se može tražiti miran razlaz i uzpavljavati hrvatsku emigraciju s pričama o novom “Baji” koji je sve predvidio, kada novine toga “Baje” traže BOSNU i Dubrovnik, a hrvatski im izdajnici, tobože u ime kompromisa, već nude pola Bosne i granice sa Sarajevom u Srbiji!
Nakon što je hrvatski narod okusio slast slobode i nakon što su Legije smrti branile Drinu i orosile svaki pedalj Bosne hrvatskom krvlju, nema kompromisa bez granice na Drini. Ona je naša u svakom pogledu, a zašto da varamo sebe i sviet, ako sutra opet trebamo braniti dom i obraz od četnika, koje će i opet voditi “rasovi”, ali koji će od svake beogradske vlade dobivati topove, puške, hranu, novac i častnike, kao što je to bilo u zavjeri Principa i Gavrilovića, i kao što su kasnije Nedić i Ljotić slali ljude, oružje i novce Pavlu Djurišiću. Srbi su podigli spomenik Principu, hoće i Pavlu prije nego Vama, ili bilo kojem generalu srbske vojske, jer je Pavle Djurišić izvršavao onu “zavetnu misao”, koju i danas na svoj način širi Dr. Milan Stojadinović.
Nama se je već predbacilo, da ne želimo mirni razlaz sa Srbima, a Vaš, srbski, stručnjak Subašić već je bacio anatemu na Ustaše i na sve one, koji bi mogli stajati na putu novoj podvali. Želilo nas se uljuljati u san sigurnosti, mirnog razlaza, a k tome, kod nas Hrvata je vrag, da imamo uviek ekipu pacifista, koji su služili Vama Srbima. Ne, nema sigurnosti, ne može je biti, ako sutra moramo na Stradunu krv liti mi i naša djeca, jer smo se dali uljuljkati, prevariti, nasamariti.
Kao nekada, Vi imate jednu ulogu, a novi Andrići su u većini, i oni mobiliziraju hrvatske izdajenike, Ali, kao i nekada, tu su HRVATSKI VOJNICI, borci, veterani iz naših ratova sa srbokomunizmom i sa veliko srbskim četnicima, koji bdiju nad onim, što se sprema. Uviek su nam govorili da smo glupi, jer da ne znamo šta hoćemo. Govorili su nam, da smo jaganjci. Prevarili su se. Meni osobno je rekao pred svoju smrt Vojvoda Mane Ratković, kojega su naše vojničke vlasti osudile na smrt radi počinjenih zločina, (To je taj isti vojvoda Mane Ratković o kojem je general govorio u svojem famoznom i povijestnom govoru Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine, mo. Otporaš.) da je naš spas 1941. godine bio u tome, da smo na vrijeme uvidili opasnost, koja nam prieti. Da smo Vas na vrieme upoznali, i da smo pokazali, da nismo janjci, ni glupaci.
Ne sumnjam ni sada u Vaše dobre namjere, inače ne bi ovo pismo izišlo u ovom obliku. Dodjite, gospodine generale i dragi prijatelju i opet u moj dom i nas dvojica ćemo, kao i nekada osobno i otvoreno razgovarati o svemu. Naša će sudbina ovisiti u prvom redu o nama samima, o našoj svijesti, snazi i odlučnosti. Von Clausevitz je rekao, da je hrabrost nekada najveća mudrost. Budite hrabri i uzmite na svoja ledja teret, kao što ga je nekad uzeo Nedić. Recite svojim zemljacima, da smo mi Hrvati većina u Bosni, i da smo odlučni ići do kraja, do zadnje kapi krvi putem Jure Francetića i Legije smrti na Drini. Novim će se Djurišićima dogoditi novo Lievče polje, i novi će Mane Rokovići prije ili poslije visjeti na kojem hrvatskom stablu.
Došli smo i opet u ćor sokak. Nitko ne vjeruje u mirno riješenje bez ugovora o onom osnovnom, o granicama. Nijedan Hrvat ne može vjerovati, da bi se moglo mirno razilaziti, ako Vi budete vladali Bosnom. Mi bi smo tada uživali mir groblja, kao i mnogo stotina tisuća Hrvata počam od Foče do Maribora, i od Boke do Subotice. Mi želimo pred zapadne saveznike ići s otvorenim kartama. Samo tako možemo se uspješno boriti protiv komunista, jer nitko neće davati svoje krvi zato, da mjesto srbokomunista dodju Stojadinovićevi vojvode, koji će se kasnije proglasiti “rasovima”. Može se napisati što se hoće, ali se ne može uvjerovati one, koji znaju i previše iz prošlosti, a da bi se dali tako lako prevariti novim labudjim pjevom “srbohrvatskih stručnjaka”.
(Ovdje bi se trebalo za današnji novi hrvatski naraštaj pojasniti neke stvari iz prošlosti za koje oni nisu znali ili nisu imali priliku (sa)znati. Kada general Drinjanin govori o “hrvatskim izdajicama” i o “srbskohrvatskim stručnjacima” on ne sumnjivo misli na Ivana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa “IZBOR” koji je neredovito izlazio u Buenos Aires-u, u vrijeme argentinske revolucije 1954/56 godine, i Nikolu Perića njegovog pomoćnika koji su svojim “simpatijama” prema Dr. Milanu Stojadinoviću uspijeli uvijeriti Poglavnika Dra. Antu Pavelića da se sastane s Drom. Stojadinovićem, što je Poglavnik i učinio. Taj sastanak Poglavnik/Stojadinović je toliko nevjerice i nesuglasica unio među Hrvate u tadašnjoj hrvatskoj emigraciji, da je taj sastanak uistinu polarizirao i pokolebao vjeru u Hrvate do te mjere da je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Čak se i danas osjećaju ožuljci tih trzavica i tog razlaza između uistinu dobrih i državotvornih Hrvata. Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti iz tih pisama mnoge zakulisne igre upravo ovog ktuga kojeg general ovdje naziva imenima “izdajnici” i “srpskohrvatski” stručnjaci. Mo. Otporaš)
“Neojugoslavenstvo” je pogubnije nego i samo velikosrbstvo, jer s velikosrbstvom barem znamo na čemu smo i prema tome ćemo se spremati. Mi ne možemo u budućnosti čekati, dok nam ONU, (Organizacija Ujedinjenih Naroda, mo.) ili Vrhovna Američka Komanda učini pravdu. Milijun Arapa je danas izvan svoje domovine Palestine, (kao što je danas na milijune Hrvata izvan svoje domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine, mo.) pa iako je arapski blok jedan od važni faktora u medjunarodnoj politici, dapače, pomalo se pretvara u odsudni činbenik, nitko ne može pomoći palestinskim muhadžirima. Mi smo jednom ostavljali ognjišta i puštali umirati muhadžire od četničkog noža, tuberkuloze, gladi i studeni, ali drugi put ćemo ginuti na pradjedovskim pragovima i ginući uklanjati one, koji nam mira ne daju u našoj kući. Tko još od Hrvata vjeruje srbskim obećanjima? Niti šačica hrvatskih komunista, inače izdajnika svoje domovine, neće da čuje o Srbima. Manje prijatelja imate u Hrvatskoj danas nego ikada u poviesti, pa zašto onda ne dati djetetu, i kazati: ne volimo se, ne ćemo se, nismo braća. Nema izgleda za nove prevare i podvale. Svaki na svoje, a to znači, NA DRINU!
U nadi da će Vas ovi redci naći u dobrom zdravlju i stanju, da što prije krenete na put, kojeg naravno plaćamo mi, kao domaćini, očekujem skoro vidjenje, uz srdačni pozdrav
General vitez VJEKOSLAV LUBURIĆ DRINJANIN
bivši zapovjednik II. Ustaškog Sbora.
Stan, 10. X. 1955. g.
(Po ovom završetku pisma “bivši zapovjednik II. Ustaškog Sbora”, moglo bi se zaključiti da je već tada, tj. 10.X.1955. general bio prekinuo sve veze sa Poglavnikom i da mu je već bio povratio sva odlikovanja i odrekao se svih časti i Titula, kao i kumstva. General je u svojim pismima pisao da je on svojom voljom i dobrovoljno povrati sva odlikovanja Poglavniku, a ne kako se je to među mnogim Hrvatima širilo da ga je Poglavnik isključio iz Ustaškog Pokreta i ustaških redova. I sam Poglavnik je pisao svojim suradnicima da mu je general Luburić povratio sva odlikovanja i odrekao se svih časti i dužnosti, te da bi, piše Poglavnik, zardžao red i mir u HOP-u, prihvatio sam Luburićevu ostavku. Otporaš.)
