Rezolucionaši su svojim zadnjim izstupom u Budimpešti, navještanim bubnjevima i talambasima, izgubili i onaj ostatak ugleda i povjerenja u hrvatskom narodu, koga su još imali
Dr. MILE STARČEVIĆ O REZOLUCIONAŠIMA, „Hrvatske pravice“, boj 1 – 1907. (Pripremljeno za časopis „Država Hrvatska“)
Riječka rezolucija, politički dokument potpisan 3. X. 1905. u Rijeci nakon dvodnevnoga sastanka hrvatskih i srpskih zastupnika iz pokrajinskih sabora u Dalmaciji i Istri te iz banske Hrvatske.
Potaknuti znatnim poboljšanjem odnosa hrvatskih i srpskih političara, proizašlog iz politike »novoga kursa« i Riječke rezolucije, u Zadru su srpski političari, poslanici u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, 17. X. 1905. donijeli Zadarsku rezoluciju. (Riječka rezolucija, www.eneciklopediaj.hr)
Zadarska rezolucija je dokument prihvaćen u Zadru 17. listopada 1905. na sastanku 26 srpskih opozicijskih zastupnika iz Dalmacije, odnosno srpskih zastupnika u Carevinskom vijeću Austro-Ugarske s predstavnicima srpskih stranaka u Dalmaciji (Srpska stranka) te banskoj Hrvatskoj (Srpska narodna radikalna stranka i Srpska samostalna stranka).
Rezolucijom srpski političari prihvaćaju načela Riječke rezolucije donesene 14 dana ranije, uz uvjet da se prizna ravnopravnost srpskog naroda s hrvatskim, da se uči srpska povijest, rabi ćirilica i jezik zove hrvatski ili srpski. (hr.wikipedia.org)
Danas iznašamo pred publiku razgovor dra. Mile Starčevića sa dopisnikom Nove Prese. Taj je razgovor bio u svibnju, te je vrlo karakterističan po gospodu rezolucionaše, a potom i po Pericu Magdiću, koji je s osobitim oduševljenjem štampao svaku riječ dra Mile Starčevića, kojom su se izglađivale neke, razumije se već izglađene nesuglasice u našoj stranci, dok suda Starčevićeva o sebi i o svojima nije iznio.
Nova Presa piše o razgovoru sljedeće: Prvi podpredsjednik hrvatskoga sabora i podpredsjednik čiste stranke prava dr. Mile Starčević, bio je tako ljubezan, te je primio vašeg dopisnika, te se o budimpeštanskim razpravama sa hrvatskim rezolucijama ovako izrazio:
Rezolucionaši doživjeli su u Budimpešti podpuni neuspjeh. Taj izlazak nije mogao iznenaditi niti jednog ozbiljnog političara, kome je poznata po vještinama odnosa između Hrvatske i Ugarske. To se moglo predvidjati, jer rezolucionaši nisu došli do vlasti pomoćju hrvatskoga naroda, već pomoći Ugarske, kano i njihovi predšastnici, stara narodna stranka, koju su iz milosti Magjarah tako iztisnuli, da su zahtjeve Hrvata još na niže licitirali. Kao što poslodavac jeftinijega i čednijega radnika najmljuje, tako su Mađari uzeli rezolucionaše u službu na mjesto starih magjarona.
- Kakvu taktiku imali su poprimiti rezolucionaši, da poluče uspjeh u Budimpešti?
– Ja sam i taktički postupak rezolucionašah uviek osuđivao, jer sam bio vazda toga mnijenja, da bi svi oni, koji drže za moguć modus vivendi sa Ugarskom na osnovi postojeće nagodbe, morali stvoriti stranku i tako sa zajedničkim silama zahtijevati od Magjara barem izpunjenje onih prava, koje nam je zajamčila nesretna nagodba, koju nije hrvatski narod nikada sklopio, nego koja nam je od strane Ugarske nametnuta prevarom i silom. Umjesto da su rezolucionaši zauzeli ovo jedino po nje opravdano stanovište, pošli su u Budimpeštu, gdje su izstisnuli stare magjarone, koji takodjer stoje na nagodbenoj podlozi, na što su riečku rezoluciju i deklaraciju u peštanskom saboru proglasili, a to su oba politička čina sramota za sramotu hrvatskog naroda.
- Koje će posliedice, gospodine podpredsjeclniče imati držanje rezolucionaša u Pešti u Hrvatskoj?
– Rezolucionaši su svojim zadnjim izstupom u Budimpešti, navještanim bubnjevima i talambasima, izgubili i onaj ostatak ugleda i povjerenja u hrvatskom narodu, koga su još imali. Oni su sami svoju čast duboko obezčastili, koliko pred Magjarima toliko pred hrvatskim narodom. Pred Magjarima, jer su im podali primjer plazenja, uzmaka i pomanjkanja muževne ozbiljnosti, i to kod akcije, u kojoj se nije imalo ništa tražiti, nego prava zajamčena u nagodbi. Pred hrvatskim narodom, jer je njihov izstup u Budimpešti dokazao, da su nogama pogazili narod svetčano zadano obećanje, da će štititi prava naroda. Rezolucionaši su se pokazali mnogo nesposobniji; nego li stari magjaroni, jer su oni barem znali uzmake i neuspjeh u Budimpešti prikriti, dok mladi magjaroni iznose svog Mamotu otvoreno, pače ju poljepšavaju kao kakve uspjehe. Hrvatski narod, koji teži za svojom slobodom i koji je u svim svojim političkim akcijama od god. 1868. izstupao protiv Magjara, sada će, gdje je podpuno svjestan sam sebe odpuhnuti rezolucionaše. Zalud kušaju rezolucionaši, da zavaraju hrvatski narod, da imaju od Wekerlea i od drugih ministara važnih ustmenih obećanja. Ozbiljni političari poznavaoci magjarskoga karaktera, moraju se tim uspjesima smijati.
Sve dotle, dok stoji sadanja nagodba na snazi, ne će doći ni do kakvog spprazumka izmedju Hrvata i Magjara, pošto je nagodba nezakonito stvorena, jer su s hrvatske strane manji zastupnici Dalmacije, vojne granice i Medjumurja, a i ostali su zastupnici samo na temelju oktroiranog izbornog prava bili odaslani u sabor.
- Je li po vašem nuđenju, gospodine podpredsjedniče, bilo moguće izhoditi koncesije od Magjara?
– U zadnjih 40 godina nisu Hrvati imali tako zgodnog časa, kao što je sadanji, da od Magjara izposluju barem točno obdržavanje nagodbenog zakona. Magjari niti bi mogli niti smjeli ovaj čas kad pregovaraju s Austrijom, zametnuti s Hrvatima ikakvu svadju, jer bi se inače morali boriti proti dvjema frontama.
Po 4. nagodbenog zakona Hrvatska kod pregovora s Austrijom biti zastupana kao jednakopravni faktor, a novu nagodbu mora hrvatski sabor prihvatiti i uzakoniti.
Magjari, koji su nam g. 1868. obećali podpunu jednakopranost, a kad smo se dali namagjariti, onda su nas tiranizovali, moralno pridušivali i materijalno izcrpljivali. Mjesto obećane jednakopravnosti oni nam pače poriču i naslov kraljevine, nastoje da nam diplomatskim putem otmu naša narodna prava, kao što je glagoljica i zavod sv. Jeronima, tjeraju sramotnu tarifu i prometnu politiku, pa nam ne izručuju ni naše prihode.
- Koje će posljedice imati carinska izložba za Hrvatsku i kako će naprama tome držati Starčevićevu stranku?
– Ako sebi Magjari u istinu izvojšte carinsku razstavu, što bi za Hrvatsku značilo podpunu propast, pošto bi si Magjari na našim ledjima stvorili svoju industriju, naš bi izvoz bio posvema odrezan, a ako će rezolucionaši pružiti tomu ruku u pomoć, da takav zakon dođe do razprave u hrvatskom saboru na temelju 4. nagodbe, tad će čista stranka prava već naći sredstva, da takvo samoubojstvo zaprieči svim parlamentarnim i vanparlamenlarnim sredstvima.
Riečka rezolucija bila je Magjarima samo sredstvo do cilja, ta o sjedinjenju Dalmacije, koja sačinjava glavnu točku rezolucije, niti su rezolucionaši niti Magjari kod svojih zadnjih pregovaranja ni s jednom rieči dotakli.
Čista stranka prava sliedi nepokolebivo svoj cilj, da sjedini Dalmaciju, kao i sve druge hrvatske zemlje u samostalno, slobodno državno tielo pod žezlom Habsburgovaca.
