Hrvatski Fokus
Povijest

Pregled povijesnog djela akademika Mirka Vidovića

Panslavenski kongresi služili su njemačkom, ruskom ili britanskom imperijalizmu

 
 
Pogovor najnovije knjige Mirka Vidovića MILJOKAZI POVIJESTI DINARACA, Škorpion, Zagreb, 2016.
Knjiga akademika Vidovića MILJOKAZI POVIJESTI DINARACA čini pregledan uvid u njegovo djelo, koje se bavi hrvatskomprapoviješću, istaknutim Hrvatima pa i suvremenim hrvatskim nedaćama. Svatko tko će željeti započeti proučavanje djela akademika Vidovića vjerojatno će ići najlakšim putem ako najprije pročita ovu knjigu, kao uvod u cjelokupan opus. Točnije –ova Vidovićeva knjiga je niz  portraita velikih ljudi naše duge povijesti, koji su svojim znanjem, umijećem i vladarskom vještinom dali slobodu kršćanstvu, i zamijenili rimsku diktaturu savezom slobodnih nacija.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/05/miljokazi-povijesti-dinaraca_c14810.jpghttp://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/05/miljokazi-povijesti-dinaraca_c14810.jpg
Dinarska kultura Ilira, kako se vidi iz Vidovićeva argumentiranog djela, svakako je biološki temelj kulture i civilizacija Zapada, a uspjesi ilirskih careva u završnom razdoblju Zapadnog Rimskog Carstva bacaju novo svjetlo na cijeli hrvatski korpus prije stoljeća sedmog. Jošje Herodot u svojim povijesnim spisima naveo da se Iliri sjećaju da su podrijetlom Haatti, koji su došli iz medijsko-perzijskih prostora, a njemu je bilo teško objasniti kako je to moguće (o tome su Albanci napravili izvrstan filmski prilog, koji kruži internetom). Rimsko paljenje ilirskih knjiga dovelo je do toga da to ne možemo istražiti iz ilirskih dokumenata, ali Vidovićeva rekonstrukcija povijesnih događaj iz Laktancijevih i drugih spisa pomaže nam da shvatimo da su Iliri s Rimljanima bili u konfederativnim vezama i da su bili toliko uspješni da su zadnjih 230 godina Rimskog Carstva vodili ilirski carevi! A to bi bilo nemoguće da su Rimljani Ilire uništili, tj. istrijebili i podložili. I sam car Konstantin bio je Ilir, dokazuje Vidović, a njegova strateška odluka da upravu carstva prenese u Carigrad (Konstantinopolis) odredila je daljnji tijek sudbine Rimske Imperije:
 
Iliri su obilježili koliko povijest zadnjih godina starog Rimskog Carstva, toliko i uspon drugog, Istočnog Rimskog Carstva – Carigrada. Izvrsno je Vidovićevo objašnjenje povezanosti izmišljenog imena Slaveni s pojmovima Sklabenoi i Serboi. Ova su azijska plemena zajedno napadala Carigrad: Sklabenoie su Bizantinci, nakon predaje preživjelih primili kao doklatareno azijsko nomadsko pučanstvo i omogućili mu da se prilagodi civilizaciji istine i prava. A Prokopijevi  Sklabenoi nisu govirli nikakvim 'slavenskim jezikom' niti od njih potječu  narodi koji danas govore 'nekim slavenskim jezikom'. Panslavizam je izmišljotina germanekih i ruskih stratega i to –u povodu međusobnog dogovaranja.
 
2. Naime, prvi „sveslavenski kongres“ održan je u Pragu 1848. On je iznjedrio ideju federalizma u Habsburškom Carstvu. Naredni „sveslavenski kongres“ održan je u Moskvi 1867.
3. I konačno, nakon Bleiburškog pokolja, zadnji Slavenski kongres 1946. u Beogradu sazivaju Moša Pijade i Tito!
 
Svi ti panslavenski kongresi služili su ili njemačkom, ili ruskom, ili britanskom imperijalizmu, koji je u završnici poput Rusa podupirao Srbe, radi britanske kontrole hrvatskog područja. U famoznom England World Empireu stvari su shvaćene i (1916.) definirane kao da panslavenska ideologija pretpostavlja nestanak Austrije i Njemačke. Tako su shvatili svrhu Sazanove globalne politike i upotrebe „panslavenskog opsjenarstva“, a o Herderovu promašaju da ne govorimo:postavio je temelj za uništenje Njemačke. Postaje jasno da svi oni kojigovore o Slavenstvu nikada nisu u rukama imali Prokopijevu knjigu o ratu s Gotima, gdje je riječo mravinjaku nadkarpatske populacije SKLABENOI, koje su nekada nazivali SPORY.
 
Arapi su Sklabenoie poznavali i nazivali su ih Sakalib, tim su ih pojmom smještali u Skitiju! Tko želi saznati što su Slaveni i Srbi, neka najprije pročita Rat s Gotima iz ranog srednjeg/pobožnog vijeka.Tako će shvatiti da su Srbijanci svoj jezik najprije i najdulje nazivalislavenoserbski. A konačno recimo i to da nitko, ni Prokopije, ni Konstantin Porfirogenet nisu Hrvate ni aluzijom svrstali u Sakalibe…, odnosno Sklabenoie/Slavene (Vidović).
 
Povijest viče u daljinu budućnosti i kada je krivotvorena ili loše shvaćena daje krive konotacije stvarnosti suvremenika. S time u vezi Vidovićobjašnjava i zloporabu povijesti u korist srbočetničke parole „mi se branimo” osvajanjem tuđih zemalja. Koristeći se cijelim nizom povijesnih krivotvorina i panslavenskih izmišljotina Srbija je našla načina da se pred svijetom opravdava, a kako je imala podupiratelje i u zapadnim i u istočnim imperijalistima nije joj loše išlo, sve dok na Hrvatima nije polomila zube. No, kako je uporna u ponavljanju laži tako će biti uporna i u ponavljanju agresije. Logika napada prezentiranog kao samoobrana dokazala se lošom u srpskim ratovima u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, osobito kad su Karadžići Mladićuokupiranoj Bosni ponavljali: Mi se branimo. (Vidović).
 
Ova knjiga, među ostalim, dokazuje da je južnoslavenska ideologija neodrživa izmišljotina, jer se Hrvati i Srbi od početka razlikuju do pokušaja smirivanja, na kraju nemilosrdno poklali, a Serboi su, prijelazom na stranu Carigrada, u ime mira dobili zemlju u zaleđu Carigrada! Tako se postepeno stvarala buduća država Srbiste, a sve to Vidović sjajno dokumentira temeljem objavljenih izvora. Kako su se Srbi našli u zaleđu Solina i na temelju toga tvrdili kako je i to Srbija? Tamo su nakratko dospjeli tako što su zajedno s Avarima provalili u Iliriju i neko su se vrijeme ondje održali, sve dok car Heraklije nije u pomoćdozvao Bjelohrvate sa sjeverne strane Karpata, koji su kao snažni ratnici konjanici s lakoćom prevalili velike udaljenosti i u Hrvatskoj-Iliriji potukli Avare i Sakalibe, izbacivši ih iz Ilirije, sada transformirane u Hrvatsko Kraljevstvo, temeljem vladajućeg pobjedničkog sloja Bjelohrvata, najbližih rođaka Ilira! Sjajna je i velika povijesna priča koju nam je ispričao Mirko Vidović i vrlo vjerodostojna, ili u najmanju ruku visoko vjerojatna, jer akademik citira izvore koji nas prosvjetljuju i daju vjerodostojnu sliku i novo znanstveno uvjerenje.
 
Velika je šteta što opsežno djelo Mirka Vidovića, iz područja hrvatske prapovijesti, tako teško prodire u javnost: imala bi ta javnost što naučiti. Vidovićje briljantno izložio nastanak imena „Slaveni” i povijest zloporabe tog imena u Carigradu, u ranom srednjovjekovlju i kasnije u Prusiji i Rusiji (koje je britanski Albion, tako vješto uspio posvađati i kasnije zaratiti). Pojam fiktivnog „panslavenstva” uistinu je pojam političke manipulacije koji temeljem lingvističke zbrke spaja nespojive narode, do današnjeg se dana koristi kao sredstvo manipulacije masama, a Hrvatima posebice škodi, jer ih se u ime izmisljenog „slavenskog kosmopolitizma” s ovog područja želi izbrisati, kao nepostojeći narod: u „Slavenstvu” su četništvo i komunizam dobili novog saveznika! U povijesti manipulacije postaje jasno da je:
 
1. Gottfried Herder (1744. – 1804.) prvi je izišao s idejom „slavenskog mesijanizma“. Superiornosti „slavenske rase“ i dominantne sudbine Rusije i ruske dvorske politike…, radi velikonjemačke potrebe za nacionalnim osvještenjem i nastojanjem uspostave saveza s Rusijom. (…) Herder je inspirirao humanoidne papige koje su počele sazivati „panslavenske kongrese“ i sve dalje i bezobzirnije razrađivati izmišljotinu o „Slavenima“, ni ne sluteći da svojim narodima time ne stvaraju slavu, nego propast do koje dovodi obezličenje.
 
I Sveta Stolica je branila ilirski jezik od liturgije na slavonskom jeziku, (Ćirila i Metoda, prim. E. Č.), a za to imamo uvjerljiv dokaz, koji autor knjige s izvorom navodi na latinskom jeziku, pa se čitatelj može uvjeriti da je hrvatsko bogoslužje bilo starije od početka djelovanja solunske braće (to dokazuje i izjava pape svetog Agatona prilikom potpisivanja Ugovora o nenapadanju između hrvatskog kneza i svetog Oca, godine 689. na grobu svetog Petra, kad je potvrdio ispravnost hrvatskog bogoslužja koje je imenovalo Boga na hrvatskom jeziku!) Time je bogoslužje na hrvatskom jeziku bilo 184 godine starije od početka djelovanja solunske braće, Ćirila i Metoda.
 
A to dokazuje, da je od početka Crkve i dolaska Bielohrvata imalo i kontinuitet i zaštitu najviših autoriteta Crkve, koji su znali tko su Iliri i zašto imaju pravo na svoje domaće iliričko ili glagoljaško bogoslužje (koje su opsluživali popovi ilirci na južnom Jadranu i popovi glagoljaši na sjevernom Jadranu). Ove će činjenice morati dovesti do preispitivanja legende o Ćirilu i Metodu i Hrvatima, a Hrvatima će jošjednom ojačati samosvojniidentitet.
 
Jednom riječju, dobili smo revolucionaran prikaz hrvatske povijesti, a pažljiv čitatelj znat će za sebe iz svega toga izdvojiti ono što je ubuduće nezaobilazno u kontinuitetu naše ukupne povijesti – povijesno, etnički, kulturno i – moralno. Hrvati i Srbi konfrontirani su od početka povijesti srednjeg vijeka, i nikada nisu bili jedan narod, a niti srodni narodi, kako je to dokazao švicarski antropolog E. Pittard, utemeljitelj znanstvene antropologije.
 
Osim ovog istraživanja akademik Vidović je prikazo analizu likova kao što su Jeronim Stridonski, ban Josip Jelačić, Ruđer Boškovići Nikola Tesla. Analiza prikazuje dalekosežnu kreativnost i hrabrost ovih dinarskih sinova stare Hrvatske. U prikazu osoba izneseni su nepoznati podatci o njihovu podrijetlu, liku i djelu. U pitanju su Hrvati čije je podrijetlo jasno, a djelo je prikazano kao rezultat kreativnog duha dinarskog tipa čovjeka, kojeg je obdario Bog velikom intuitivnom pronicljivošću.
 
Posebno je zanimljiv prikaz odnosa Ilira i ilirskog/glagoljaškog bogoslužja i Akvilejskog patrijarhata, koji je utemeljio jedan Ilir, Hilarius Pannoniensis (276.-285.), u vrijeme kad je Dioklecijanov ujak sveti Kajo bio rimski nadbiskup – još prije Milanskog edikta. Zanimljivoje da je Vidovićnašao da je Akvilejski patrijarhat branio glagoljaše i glagoljaštvo, iako je bio na području vlasti i latinskog bogoslužja. To jasno pokazuje da je Akvileja znala za dugovječnostglagoljaške tradicije i Ilira, a tu tradiciju Sveti Otac više je puta potvrdio i odobrio kao legalnu, zato jer je Crkva znala kolika je drevnost glagoljaša.
 
Naime u to vrijeme vladar gornje Panonije (Dioklecijanovih Pannonia Savia i Pannonia Valeria) bio je ban Vojnomir, saveznik Karla Velikog. No kako je Karlo Veliki bio Franak i saveznik Svete Stolice, on je odlukom da spusti granicu Akvilejskog patrijarhata na Dravu, davno prije dolaska Mađara na to područje, cijeli oteti dio podvrgao jurisdikciji Rima putem latinskog jezika u liturgiji (što u prvom redu ukazuje na to da tamo nikako nije mogao doći neki Ćiril i sudrug mu Metod, jer je u bogoslužju Franačkog Carstva bila zabranjena upotreba nekog drugog jezika osim latinskog, što je i navelo Karla Velikog da proširi granice latinskog bogoslužja i spusti s Dunava na Dravu granicu Ilirskog patrijarhata iz Akvileje). (…)
 
Akvilejska crkva nije slučajno utemeljena jošza živih apostola na području na kojem se sastaju dva jezikoslovno srodna područja: područje ilirskog jezika na jugu i istoku te slovin(d)skog jezika na sjeveru. (…) Iz navedenih citata vidimo da je i akvilejski patrijarh Barbarobranio ilirski jezik od liturgije na slavonskom jeziku, (Ćirila i Metoda,prim. E. Č.), a za to imamo uvjerljiv dokaz, koji autor knjige sizvorom navodi na latinskom jeziku, pa se čitatelj može uvjeriti da jehrvatsko bogoslužje bilo starije od početka djelovanja solunske braće (to dokazuje i izjava pape svetog Agatona prilikom potpisivanja Ugovora o nenapadanju između hrvatskog kneza i svetog Oca, godine689. na grobu svetog Petra, kad je potvrdio ispravnost hrvatskog bogoslužja koje je imenovalo Boga na hrvatskom jeziku!) Time jebogoslužje na hrvatskom jeziku bilo 184 godine starije od početka djelovanja 'solunske braće', Ćirila i Metoda.
 
A to dokazuje, da je od početka Crkve i dolaska Bielohrvata imalo i kontinuitet i zaštitu najviših autoriteta Crkve, koji su znali tko su Iliri i zašto imaju pravo na svoje domaće iliričko ili glagoljaško bogoslužje (koje su opsluživali popovi ilirci na južnom Jadranu i popovi glagoljaši na sjevernom Jadranu). Ove će činjenice morati dovesti do preispitivanja legende o Ćirilu i Metodu i Hrvatima, a Hrvatima će jošjednom ojačati samosvojni identitet.
 
Jednom riječju, dobili smo revolucionaran prikaz hrvatske povijesti. Gusto sintetiziran podacima koje je nemoguće osporiti. Iz ove knjige se mogu učiti i sveučilišni profesori pa i naši akademici. A pažljiv čitatelj znat će za sebe iz svega toga izdvojiti ono štoje ubuduće nezaobilazno u kontinuitetu naše ukupne povijesti.
 

Mr. sc. Emil Čić

Povezani članci

New York Times 1986.: Jugoslavija nakon Tite

HF

Nikako dopustiti da se zid gradi u tolikoj visini…

HF

Prava Crvena Hrvatska izlazila od 1905. do 1918.

HF

Srbija na geopolitičkom raskrižju

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...