Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Vladajući sloj treba izići iz svojega začahurenoga svijeta

Prvih godina bili smo na dobru putu, da će iseljeništvo i domovina ostati povezani, ali partijske jugo-strukture zadržale su vlast i gospodarsku moć i zaustavile proces povezivanja

 

Pitali smo naše iseljenike i povratnike koji se bave tim pitanjima što oni misle o svemu tome. Koji su problemi s kojima se iseljenici susreću u državama u kojima prebivaju, ali i u RH? Jesu li dovoljno upoznati s trenutačnom gospodarskom, društvenom i političkom situacijom u RH? Ljuti li iseljenike činjenica da se često traži njihov novac, a gotovo nikad njihovo mišljenje? Imaju li osjećaj da su diskriminirani? Što bi se u RH trebalo promijeniti kako bi se omogućio povratak dijela hrvatskoga naroda iz iseljeništva, postavili smo pitanje dr. Anti Čuvalu, povratniku iz iseljeništva i istaknutom društvenom i kulturnom djelatniku posvećenom iseljeničkim temama.

U uvodnim napomenama uredništvo Portala HKV-a natuknulo je ne samo bitne teme nego i dalo naslutiti uzroke sadašnjem bolnom iseljavanju i nepovratku Hrvata u domovinu. Moj doprinos ovoj diskusiji nije temeljen na znanstvenim istraživanjima nego na životnom iskustvu i zapažanjima, posebice o prilikama u Americi, gdje sam proveo mnogo godina.

Nekoć se moglo i trebalo

Tijekom svoje povijesti Hrvati u Americi prolazili su kroz više društvenih i političkih procesa, pa i ideoloških natruha. Svako vrijeme donosilo je svoje breme. Velikosrpska agresija 1990-ih i ljubav za domovinu ujedinili su Hrvate diljem svijeta, pa i u Americi kao nikada prije. Kad je Hrvatska bila obranjena, došlo je doba mira, novih mogućnosti i novih nada za Hrvate diljem svijeta. U jednom poratnom izlaganju iznio sam i sljedeće: „Hrvatska dijaspora danas je u procesu rekonfiguracije, preusmjeravanja svojih potencijala, traženja novih oblika izražavanja vlastitog identiteta i kulture te novih načina osiguravanja vlastite budućnosti. Ne samo Hrvati u domovini, nego i Hrvati diljem svijeta prolaze kroz vrijeme velikih promjena“ (prijevod s engleskoga, nap. a.) Dakle, na toj prekretnici trebalo je dobro sagledati prilike, imati viziju i postaviti nove odrednice ne samo u Hrvatskoj nego i u iseljeništvu. Na iseljeničkom polju bilo je nekih pokušaja, ali urodiše šturim plodovima.

Očekivalo se da će konačno slobodna i samostalna država Hrvatska postaviti i nove poveznice s Hrvatima u svijetu, ali ne na osobnim, stranačkim, ideološkim ili interesnim temeljima, nego na državničkim, trajnim, stabilnim i neraskidivim. Prvih godina nakon rata izgledalo je da smo na dobru putu, da će iseljeništvo i domovina ostati povezani. Ali je relativno brzo postalo očito da su partijske strukture iz bivše države i njihovi potomci zadržale vlast i gospodarsku moć u rukama i nisu mogle prihvatiti da im iseljenici budu partneri za izgradnju bolje Hrvatske. Oni su ih vidjeli samo kao privremeno nužno sredstvo tijekom rata. Za vladajuću klasu iseljeništvo je, nažalost, ostalo ne samo smetnja koju nije mogla staviti pod svoj nadzor, nego i strašilo u njihovu ideologijom ograničenom umu.

Istina, u Hrvatskoj postoje ustanove, odbori, uredi i ljudi koji se bave iseljeništvom, ali upozorio bih da je to ipak na sporednim, a ne na trajnim i dobro utemeljenim, državničkim tračnicama koje bi mogle donijeti željene dugotrajne ishode. Naime, sadašnja briga i potpora iz Zagreba važna je i potrebna za hrvatsko pučanstvo koje je u drugim državama autohtono, kao na primjer Hrvati u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili Vojvodini. Ali stvarnost je da se Zagreb ne treba skrbiti, recimo, za Hrvate u Americi, Australiji, Švicarskoj, Njemačkoj… Njima je potrebna trajna, solidna i višestruka suradnja s domovinom na jednoj drugoj i dubljoj razini, kako bi bili dio njezina političkog, gospodarskog i kulturnog života. Nažalost, vlasti u Zagrebu ne žele da im iseljeništvo pomogne dovesti Hrvatsku do trećeg milenija u svakom smislu, nego se i dalje drže propalog jugosustava koji su naslijedili. Misle da su progresivni, ali još uvijek barem jednim okom gledaju unazad.

Nadalje, šteta je da Hrvati koji žive u bogatijim zemljama nisu mnogo više sudjelovali u razvoju poratnoga hrvatskog gospodarstva, demokracije i dugoročnih čvrstih veza između domovine i njihovih potomaka. Naime, svako ulaganje u nekretnine (stan, kuća i više) iz iseljeništva ima višestruko značenje. Osim što se takvim ulaganjima pomaže gospodarstvu, nekretnine omogućavaju, čak obvezuju, češće posjete domovini vlasnika i njihovih potomaka koji su rođeni u svijetu. Djeca i unučad nasljeđuju tu imovinu i tako počinju (i) Hrvatsku smatrati svojom domovinom. Takva vlasništva i posjeti, pa moguća preseljenja, pridonose i demokratizaciji društva i postojećega političkog sustava. Osim toga, što god kupimo mi, ne će kupiti stranci. A dobro je poznato da stranci pokupovaše sve što stignu!

Dekroatizacija Hrvatske

Posljednjih desetljeća češće dolazi do „kratkog spoja” između glasova iz hrvatskog iseljeništva i vladajuće klase u Hrvatskoj. Prvi, jer nemaju osobnih interesa, pristupaju domovini i njezinim problemima iz perspektive ljubavi, a drugi (velika većina) iz osobnih i stranačkih interesa, po formuli „ti meni, ja tebi”. Lako je uvidjeti da je vladajuća klasa, bez razlike na stranke i ideologiju (uz časne iznimke), stvorila poseban svijet koji je Hrvatima u tuđini odbojan jer su naučeni na istinske slobode i vladavinu prava.

Narod u domovini osjeća se nemoćan, trpi i najčešće jednostavno kaže: „Tako je to kod nas!” Kad javno kritiziraju, onda redovito vele: „Takva je ova država”, a ne da je takva politička klasa koju su sami izabrali. „Takva je ova država”, odlično odgovara svima koji hrvatsku državu nisu željeli niti ju žele. Takvu negativnu ocjenu države, a ne političara, često čujemo jer ju mediji rado šire i time nastoje delegitimizirati hrvatsku državu.

Iseljenici su posebno alergični na proces dekroatizacije Hrvatske koji nam se pred očima događa. Sanjali smo slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku. Branitelji su ju krvlju izborili, ali ona po nekom brzom postupku postaje hrvatska samo po imenu, a ne po sadržaju.

Nedavno mi reče jedan hrvatski književnik (parafraziram): Dublji osjećaj za hrvatsku dušu, jezik i domovinu imao je Marko Marulić unazad više od 500 godina nego mnogi u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj. Trideset je godina od nezavisnosti, a i danas se bavimo pitanjem hrvatskog jezika! Dostatno je pogledati današnja kulturna zbivanja i na što se sve troši novac, ne samo onaj poreznih obveznika, nego i onaj koji se naveliko prelijeva iz iseljeništva.

Ima već podulje otkako se svemu što je imalo domoljubno u Hrvatskoj stavljaju prepreke i sužava prostor. Ugašene su vrijedne tiskovine, ušutkani su pjevači, na pozornici se gase mikrofoni, pozorno se prati koje će povijesne teme tko istraživati i što će napisati, tko će biti izabran za kakvu dužnost na fakultetu, koje će knjige dobiti pomoć da bi ih se moglo objaviti ili hoće li doći u važnije knjižare, kojom bojom počinje hrvatski grb, tko je nekoć zapjevao domoljubnu pjesmu, budno dežuraju samozvani cenzori, državni aparat ureduje…

Svemu što miriše na domoljublje sužava se prostor slobode, izravno ili neizravno, i domoljublje se ugoni u uski prostor gdje će ostati bez kisika. Tako to radi „moderna i kulturna” represija. Ali istovremeno velikosrpske „pevaljke” Zagreb velikodušno ugošćuje, filmovi, zabavni i kulturni TV programi sve su više i više balkanski. Sve se to događa u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj.

Sužavanje domoljubnog prostora ima odjeka i na povratak iz iseljeništva. Onaj tko je bez domoljublja, može kupiti stan, kuću ili ići na odmor u Floridu, Kostariku ili Portugal, a ne u Hrvatsku. Ali iseljeništvo koje ima osjećaj za domovinu, trebalo bi, da ne kažem moralo, baš zbog procesa dekroatizacije, što češće dolaziti i što više kupovati nekretnine u Hrvatskoj, i time pomagati očuvanje njezine slobode i samostalnosti za koju su mnogi dali živote.

Kako dalje?

Prvo, neka vladajući sloj, ako želi išta ozbiljno poduzeti, iziđe iz svojega začahurenoga svijeta. Možda oni osjećaju da su otvoreni i bliski Europi (što god to znači), ali ako malo bolje otvore oči, vidjet će koliko su otuđeni ne samo od iseljeništva nego i od naroda u državi. Neka prestanu imitirati svoje prethodnike jer su oni najodgovorniji za nestajanje hrvatskog naroda. A nadam se da je današnjoj političkoj klasi stalo do očuvanja hrvatskog naroda, hrvatske države, jezika i kulture.

Drugo, treba pojednostavniti i ubrzati birokratske i sudske trakavice za sve građane, pa i za povratnike u domovinu. Oni se susreću s poteškoćama o kojima nisu prije povratka mogli ni sanjati da postoje. Na primjer, uvijek se nađu nekakvi problemi oko dozvola, zemljišnih putova, neriješene međe, dokumenata, pa čak i slova u imenu ili prezimenu. Podižu se bezvezne tužbe, a sudskim sporovima nikad kraja.

Povratnici su često zbunjeni. Ne znaju je li riječ o očekivanjima mita, ucjenama, čistoj ljudskoj zlobi ili su procedure i zakoni zaista tako nepromjenjivi. Izgleda kao da svi moraju proći kroz neku vrstu birokratskog čistilišta. Iz iskustva znam da su se neke stvari poboljšale, ali ni blizu kako bi moglo i trebalo biti.

Treće, govori se o promjenama izbornog zakona. Naime, nekoć je XI. izborna jedinica imala 12, a od godine 2011. troje saborskih zastupnika. Oni su zastupnici Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskog iseljeništva u cijelom svijetu, bez obzira na to koliko iseljenika glasovalo ili ne. Mnogi bi u Hrvatskoj ukinuli ova zastupnička mjesta.

Nekoć davno sam predlagao, a činim to i ovdje, da zakon prvo odredi broj zastupnika za Hrvate u BiH. Drugo, da po jedan zastupnik/zastupnica bude izabran/a izravno od Hrvata i Hrvatica koji žive u SAD-u, u Kanadi, u Južnoj Americi, u Australiji i Novom Zelandu, i u Europi. Neka svaki od tih dijelova svijeta ima svoje kandidate i onaj tko dobije najviše glasova bude zastupnik/ca u Saboru RH. Iseljenički zastupnici neka služe dragovoljno, neka ne primaju državnu plaću, a vjerujem da bi iseljeništvo bilo spremno plaćati troškove vezane uz svoju službu svom narodu. Ti bi zastupnici bili istinski glas iseljeništva, neovisni od bilo koje stranke, a na opće dobro domovine.

Zakonodavci, ako se ne bojite, napravite ovakav ili sličan iskorak. Napravite to u skoroj budućnosti jer bojim se da hrvatski iseljenici u Americi (a i drugdje) gube interes ne samo za izborni zakon i izbore, nego i za povratak, pa čak i za prilike u Hrvatskoj. Sve više i više se čuje: „Ako oni u domovini ne mare za državu, narod, kulturu i jezik, zašto bismo se mi brinuli!” Takvi su glasovi znakovi otuđivanja koje je vrlo štetno za Hrvatsku i njezino iseljeništvo.

Na kraju, mladi ljudi ne iseljavaju se iz Hrvatske samo radi posla i zarade, nego zbog opće društveno-političko-gospodarske realnosti u Hrvatskoj. Žele biti slobodni i samostalni ljudi. Tko i kada će se vratiti na rodnu grudu, ponajviše ovisi o tome hoće li i kada će političari izići iz svog nikad zasićenog svijeta, suočiti se s realnošću i napraviti iskorake koji su nužno potrebni.

Dakle, vladajuća gospodo, ako želite demografsku obnovu, povratak iseljenika i bolju Hrvatsku, potrudite se da ljudi mogu slobodno živjeti, raditi, graditi bolju budućnost za sebe, svoje obitelji i za domovinu Hrvatsku. Amerikanci kažu: „Where there’s a will, there’s a way!“ A mi još ljepše: „Sve se može kad se hoće!“ Nadam se da u Hrvatskoj i među političarima ima još onih koji hoće!

Ante Čuvalo, https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/41146-je-li-moguc-povratak-hrvatskih-iseljenika.html

Povezane objave

Miro Gal – atletičar, pričuvni časnik, neumoran domoljubni djelatnik

hrvatski-fokus

Knjiga koja popunjava praznine

HF

Znam da će žalost tvoja biti veća

HF

»Nošnje predstavili Hrvati i Bunjevci«

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više