Hrvatski Fokus
Povijest

DA SE NE ZABORAVI – Život u Bobanovoj Dragi tijekom Drugoga svjetskog rata

Kako sam nakon derneka napustio svoj zavičaj

 

“Borio sam se srčano za moju zemlju Hrvatsku”, izreka je to moga oca Petra koju mi izrekao 1956. godine i kasnije ponavljao.

Moj otac Petar Boban, Gabrića (1907.-1981.), bio je u Domobranima. Ranjen je bio na Kozari 1942. godine. Pričao mi je da mu je njegov zapovjednik toliko puta rekao da se zakloni za vrijeme borbi, jer da on sam ne može rat dobiti. „Borio sam se srčano, iz dna mojeg srca za moju zemlju Hrvatsku“, mnogo puta mi je to rekao. „Dok nisam bio ranjen nisam mislio da me metak može pronaći“, kasnije je govorio. Poslije liječenja i oporavka, razriješili su ga vojničke obveze, te je došao kući.

Njegov brat Mate, moj stric, bio je u Ustašama na dužnosti u Zavidovićima. Na priloženoj slici stoji. Drugi s lijeva u Domobranskoj odori i kapi je moj otac Petar. Ostali mi nisu poznati. 

U mojem selu Bobanova Draga, na jednoj gomili, seljani su za svoje potrebe i svojim vlastitim sredstvima postavili zvono i posvetili ga sv. Iliji. Od tada, 1937. godine, svake godine na dan sv. Ilije 20. srpnja održi se sveta Misa na čast imena sv. Ilije Proroka. Poslije sv. Mise svak sa svojima iđe kući na ručak, dobro se najedu i napiju i tako, puni sreće i zadovoljstva, poslije ručka iziđu iz kuća i hladovine, te odu dolje na cestu na DERNEK. Selo puno svijeta, naroda. Mnogi su došli iz susjednih sela i župa. 

Te 1943. godine u proljeće su najprije naišli četnici. Zapalili su nekoliko kuća i u našem selu ubili Grgu Bobana (1892.-1943.) zvanog Grše i ženu mu Stjepanu (Stipuka), rođ. Zorić, a preko sela još trojicu. Neposredno iza njih, četnika, naišli su partizani. Oni nisu ni palili ni ubijali. Simbolično su prošli tuda i samo popljačkali, kako su to oni znali reći “da je to za narodnu vojsku”. Hrvatske vojske tu nije bilo, ni blizu. Bilo je nešto u Imotskom i nešto seoskog redarstva, što nije bilo dovoljno pružiti bilo kakav otpor ni četnicima ni partizanima. Ali za taj slučaj se je čulo i hrvatska vojska je počela ophoditi tu liniju Imotski-Grude-Ljubuški-Široki Brijeg-Mostar. 

Moj stric Mate je došao iz Metkovića na dopust za Ilindan, kako se je to kod nas govorilo, tj. za 20. srpnja. Koliko se još uvijek sjećam, bila je srijeda. Bilo je mnogo naroda i Dernek je bio lijep, kao po običaju. Jedni se šetaju, tamo-amo, dok drugi pred kućama u hladu sjede, pričaju, jedan drugome nazdravljaju iz bukare ili pletare, svak se veseli, ganga se pjeva, jednom riječju: UŽITAK i milina! 

U jedan trenutak nastala buka, gužva i galama. Naišli Ustaše i naređuju svima da se mirno raziđu i pođu svak svojim kućama. Dernek je zabranjen poradi sigurnosti. Većina naroda je poslušala i pognutom glavom uz kolovoz krenuli kući. Kada su došli pred Matanovu kuću, gdje su u hladu pod razgranatom šljivom sjedili moj otac, moj stric Mate i drugi seljani, Ustaše su ih počeli rastjeravati. Jedan od njih je prepoznao mojeg strica Matu i svalio na njega svu hrpu uvreda i psovki zato što nije bio u ustaškoj odori, već u civilu. Moj stric se počeo – kao – pravdati i u tom pravdanju došlo je do fizičkog obračuna. Ustaša Ljubičić iz Runovića ispod Imotskog udari kundekom mojeg strica, našto je moj otac Petar odmah skočio u obranu svojeg brata i oduzeo pušku Ustaši Ljubičiću. Drugi Ustaša je odmah počeo pucati. Svak je utekao, spašava se kako tko može. U tučnjavi su pet (5) Ustaša, moj otac i moj stric. Oba su ranjena. Na svu sreću rane nisu bile smrtonosne, ali metak nije znao hoće li biti smrtonosan ili ne. 

Seljani, susjedi i prijatelji su na skalama/lotrama donijeli ranjenog mojeg oca i mojeg strica kući. Toga se sjećam kao da je jučer bilo. Ali se također vrlo dobro sjećam priča mojeg oca koje mi je pričao dok smo kopali. To su bili nekontrolirani incidenti, bez zapovjedi iz Zagreba. Moj stric Mate (1919.-1966.) je i dalje ostao u Ustašama i borio se za svoju zemlju Hrvatsku bez da je pomišljao da iz nekog prkosa i zbog nekih prljavih Ustaša ode i pridruži se partizanima u šumu. On je bio zarobljen u svibnju 1945. godine između Zidanog Mosta i Celja. Prošao je kroz velike muke i golgote i ostao fala Bogu živ. 

U mom selu je također veliki Dernek na sv. Petra i Pavla 29. lipnja. Kod nas se to obično i skraćeno kaže ‘Petrovdan”. Godine 1956., mislim da je bio petak, šetali smo se u Derneku. Moj rođak Ante Grubišić i ja zapjevali smo gangu sa pjesmom: Meni moja govorila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati. Milicioner Đuro i Milan Šorman, oba od Mostara, Bijelog Polja ili okolice i oba Srbi, odmah na nas. Zametnula se gužva, te tučnjava u kojoj fala Bogu nije bilo krvi. Sve se završilo dobro, jer je moglo biti i gore. 

Sutra subota otac i ja kopamo na polju, evo ih. Ugledao sam ja njih kako se žurnim korakom približavaju k nama. Kratkim postupkom oni – milicija – hoće mene povesti u “Stanicu Narodne Milicije” u Gornje Soviće. Ja sam im rekao da ja znam gdje je stanica i da ću sam doći, a da oni mene neće sprovoditi kroz selo 5-6 km kao nekog lopova. Pristali su. Oni svojim putem a ja mojim. Otac mi je samo rekao: “Moj sinko bježi kud znaš i neka te dragi Bog čuva na svakom koraku. Za tebe ovdje više nema života. Širok ti je svit. Ima četiri (4) strane, Istok, Sjever, Jug i Zapad. Izaberi, prekrsti se i ajde. Samo nemoj na Istok. Idi na Zapad. Ajde najprije kući i reci Vićeki, to mi je Mater, ona zna di je onaj veliki tajkun da ti dadne malo para. 

Eto, tako sam ja kao dečkić napustio moje selo, moju rodnu grudu koja mi se je zalijepila za tabane i kuda god koracam/hodam, tragovi hrvatstva ostaju. Imao sam priliku u zadnjih pola stoljeća mnogo puta razmišljati o svemu pa i o tome: tko je kriv? Sudbina, došao sam do zaključka. Ustaše koji su bili povod da moj otac i moj stric odu u protivni tabor, partizane, ali oni to nisu učinili jer su znali da su to bili izolirani i negativni slučajevi, kao što, recimo, kod jednog kirurga, koji neoprezno i zaboravno ostavi neki kirurški pribor/alat u unutrašnjosti pacijenta, koji kasnije zbog tog neopreza umre. Još se nije slučaj zbio da je netko u takovim slučajevima optužio medicinsku nauku i kao takovu osudio da ne valja. Tu je hrvatsko/državotvorna vrlina mojeg oca i mojeg strica, koju sam nesumnjivo naslijedio od njih. 

Kada je 1964. godine jedna skupina hrvatskih rodoljuba i revolucionaraca iz emigracije došla u Hrvatsku, okolicu Papuka, s namjerom dignuti ustanak, mnogi, ako ne i svi, od moje obitelji i rodbine su bili pod Udbinom paskom. http://otporas.com/razrada-i-plan-rada-za-hvatanje-boban-petra-milana- velika-25-travnja-1964/ Tada je Nikola Belac iz Drinovaca, koji je bio velika “budža” u CK KP BiH, došao k mojem ocu Petru i rekao mu da su oni u Mostaru zaključili da je on kvalificiran za prvoboračku penziju, na temelju one bitke s Ustašama na 20. srpnja 1943. godine. 

Budući je taj Nika naš susjed i mnogi su ga poznavali pa tako i moj otac, on mu je rekao: “Pa, bolan Nika, kako ja mogu dobiti vašu prvoboračku penziju kada i Bog i čovik zna da sam se ja borio protiv vas a ne za vas. Što će moj sin Milan (to sam ja) tada reći. Odrekao bi me se. Neću, brate. Kad sam do sada moga živit ko čovik i Rvat i bez vaše penzije i pomoći, mogu i od sada.

Ovo sam našao potrebnim iznijeti na ovim stranicama portala javno.com da se bar jedan mali isječak i dio moje pozadine zna. Ima toga mnogo za reći… 

Mile Boban

Povezane objave

Kako su partizani ubijali nevine ljude

HF

Veliki Khorasan

HF

Kipar Oskar Nemon

hrvatski-fokus

Smrt Kasima Gujića

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više