Mentalitet Dubrovčana je takav da su bili skloni čuvanju baštine
Društvo prijatelja dubrovačke starine osnovano je 12. kolovoza 1952. godine od strane zaslužnoga konzervatora strojarskoga časnika Lukše Beritića (Sustjepan kod Dubrovnika 1889. – Dubrovnik 1969.), koji postaje prvo predsjednik, zatim i doživotni predsjednik društva. Bavio se i arhivskim radom, njegovi članci o dubrovačkim zidinama osobito su temeljiti.
Obnova mostova, zidina, Kneževoga dvora, romaničke crkve svetoga Mihajla u Stonu pokazali su da društvo (u daljem tekstu DPDS) dobro funkcionira, te mu država dodjeljuje zidine u vlasništvo. Kako u komunizmu udruga građana nekomunista koja voli starinu može preuzeti vrlo zahtijevan i unosan posao koji bi trebala voditi država? Mentalitet Dubrovčana je takav da su bili skloni čuvanju baštine, vlast je vidjela kvalitetan rad, a vjerojatno su neki “drugovi” bili svjesni da je država birokratizirana, te da osim endemičnoga na europskome jugu nepotizma i korupcije vlada i strašan šlamperaj, te da će državne tvrtke koje su tada bile angažirane na stanogradnji i gradnji hotela i cesta sa velikim profitima ionako dobiti neke poslove od DPDS -a.
Nota bene, i Beritić je 1940. godine ostao bez posla kada je kao major kraljevske mornarice zaštitio od progona mornare i niže časnike komuniste i komunističke simpatizere. U ovom slučaju crveni Hrvati su se pokazali zahvalni. Beritić je završio austrougarsku strojarsku školu u Puli 1908. godine, koja je tada bila tehnički na vrlo visokoj razini, tako da je uz praksu u I svjetskom ratu sigurno stekao zavidna tehnička znanja i umijeća.
DPDS je u novije vrijeme imao izuzetno pametne investicije u obnovu Soko kule u Konavlima, obnovu stonskih zidina, obnovu Kneževoga dvora na otoku Lopudu i u Slanom (Dubrovčani su imali mjesne knezove u Stonu, Slanom /Primorje/, otoci Lopud, Šipan i Mljet, Pridvorju /Konavle/…), Maksimilijanova dvorca u sklopu benediktinskoga samostana na Lokrumu, divne austrougarske utvrde Prevlaka, što je iritiralo pojedine dubrovačke političare koji su izjavljivali da Dubrovnik ne treba trošiti svoj novac van užeg područja grada, kao da nismo ista županija i država i narod, kao da ti objekti neće dati posla dubrovačkim graditeljima i obrtnicima, kao da oni kroz turističke sadržaje ne zapošljavaju ljude i sami sebe otplaćuju.
Osobito su se protivili obnovi Prevlake bivši gradonačelnik Vido Bogdanović (HSS) argumentacijom da mi nemamo ništa sa Austrijom koja nam je okupator; kao da vrhunski spomenik ne treba konzervirati i cijeniti i voljeti bez obzira je li turski, rimski, venecijanski, francuski, socijalistički ili karađorđevićevski. Kao da u toj Austriji nije stvoren Hrvatski narodni preporod, političke stranke, Matica, HNK, sveučilišta, kao da Sabor, mornaricu, načelnike i činovnike nisu činili svjesni i pošteni Hrvati.
Kao da Konavle nisu imale koristi od željeznice i utvrde Prevlaka, kao da ta Austrija nije dobro postupala prema Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u BiH, koji bi utonuli u krv i kaos bez okupacije iz 1878. godine. Uz Bogdanovićev stav su pristali i Rikardo Rosetti i bivši gradonačelnik Andro Vlahušić (HNS uz potporu SDP – a)
Ne kažem da DPDS nije imao svojih propusta, ali njegov troškovnik i djelatnost su javni, dakle otvoreni prosudbi javnosti, sudskim tužbama i kritici. Uostalom obnova van DPDS -a uglavnom se pokazala katastrofalnom (Orlandov stup), lošom i nepotpunom (kompleks Lazaret u čemu je kreativno sudjelovao gradonačelnik Vlahušić), slabom (Revelin), dugotrajnom i skupom. (palača Sorkočević, od 19. stoljeća Biskupova palača)
Evo jedne poveznice koja je detaljna, po hrvatskim zakonima dr. Vlahušić nije kriv. https://dulist.hr/jedini-imamo-cjelokupnu-kronologiju-grad-platio-radove-za-koje-vlahusic-tvrdi-da-ih-nitko-nije-narucio/293388/
DPDS je pravnim tužbama “naših dragih savremenika” štetovao utoliko što je obnova skuplja jer plaća porez kao profitabilna tvrtka (što nije) ako radi an objektima koji nisu u njegovom vlasništvu ili vlasništvu Grada, čime je otežana buduća obnova, posebno sakralnih objekata.
Udruge su mi uglavnom drage jer predstavljaju privatnu akciju zaljubljenika, danas nažalost niču kao gljive poslije kiše često motivirane jedinom za samozapošljavanjem ili ubiranjem novca od države.
U DPDS -u su većina članova ugledni građani koji iskreno vole starinu Dubrovnika i okolice i koji predstavljaju ono što je Republika bila; trijeznost, realnost, razmišljanje o onome što ćemo ostaviti budućim naraštajima, solidnost.
Istina je da sam pretjerao u pohvali, ali gledajući stanje baštine u drugim sredinama i gledajući način kako se upravlja javnim poduzećima (Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske ceste, HEP, donedavno INA), gledajući kao se privatiziralo banke i hotele, gledajući potres u Turskoj moram ih pohvaliti; jer među slijepima jednooki je car i kralj!
P.S Argument Marcela Holjevca da treba privatizirati državne tvrtke da bi se makar izvukao od njih PDV umjesto da služe kao servisi političarima i uhljebništvu ne stoji. To je kao da netko želi prodati svoju kuću ili njivu ili brodicu jer mu je stari otac neradnik i budala. Valja vjerovati u budućnost, i ne dat se porobiti nikome i ničemu.
