Hrvatski Fokus
Kultura

Ranjena zemlja

Čekamo Mesiju

 

Domovino,

Sad kad Te imam još više strepim.

Kao majka nad novorođenčetom zaštitnički stojim.

U povijesti smo često tumarali kroz maglu,

Sadašnjost me opominje da se budućnosti bojim.

 

Kad smo se konačno oteli zagrljaju sužanjstva

I vratili dijete u krilo materino,

Razgrnuli krvave kandže na sve četiri strane,

S pravom se pitam, tko ti to, zemljo moja,

Još uvijek nanosi boli i rane?

 

Zar zaista postoji Zvonimirova kletva?

Jesmo li to postali narod vičan

Življenju u uzništvu i tami?

Zar nam je uvijek netko drugi kriv,

Ili smo svoju sudbinu stoljećima krojili sami?

 

Pitam se, ima li kraja sluganstvu i besramnosti?

Bože moj, baci pogled na ovaj napaćeni narod.

Reci nam hoće li svanuti jutro okupano suncem

Kada će se već jednom taj hrvatski Mesija roditi,

Koji će nas od nas samih izbaviti i osloboditi?

 

Gospe Sinjska, poslušaj vapaj s bilog kamena,

Žitnih polja o morske pučine.

Skini nam taj mračni povez s očiju

Da konačno razaznamo sinove i kćeri

Koji su Domovinu u kaljuži ognja i krvi stvarali,

Od onih koji su je skrnavili i razarali.

 

Zašto se više ne čuje gromoglasje ponosa i razuma?

Dokad ćemo to pred bjelosvjetskim protuhama

Ponizno i skrušeno puzati i gmizati?

Probudimo već jednom u sebi ponos i dostojanstvo

I prestanimo sami na sebe ruku dizati!

 

Zemljo moja, Croatio!

Mi koji smo Te danonoćno sanjali,

Sad kad u tvojoj stvarnosti živimo,

Najradije bih vratili stoljetne čežnje

Da Ti se ponovo u snovima divimo.

Pejo Šimić

Povezane objave

Otme mi se uzdah

HF

DNEVNIK KAZALIŠNOG BRODA – Jedan posve nestandardni događaj

HF

Sugestivni primorski ciklus Ive Kajzera

hrvatski-fokus

Ne govorim tebi

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više