Čekamo Mesiju
Domovino,
Sad kad Te imam još više strepim.
Kao majka nad novorođenčetom zaštitnički stojim.
U povijesti smo često tumarali kroz maglu,
Sadašnjost me opominje da se budućnosti bojim.
Kad smo se konačno oteli zagrljaju sužanjstva
I vratili dijete u krilo materino,
Razgrnuli krvave kandže na sve četiri strane,
S pravom se pitam, tko ti to, zemljo moja,
Još uvijek nanosi boli i rane?
Zar zaista postoji Zvonimirova kletva?
Jesmo li to postali narod vičan
Življenju u uzništvu i tami?
Zar nam je uvijek netko drugi kriv,
Ili smo svoju sudbinu stoljećima krojili sami?
Pitam se, ima li kraja sluganstvu i besramnosti?
Bože moj, baci pogled na ovaj napaćeni narod.
Reci nam hoće li svanuti jutro okupano suncem
Kada će se već jednom taj hrvatski Mesija roditi,
Koji će nas od nas samih izbaviti i osloboditi?
Gospe Sinjska, poslušaj vapaj s bilog kamena,
Žitnih polja o morske pučine.
Skini nam taj mračni povez s očiju
Da konačno razaznamo sinove i kćeri
Koji su Domovinu u kaljuži ognja i krvi stvarali,
Od onih koji su je skrnavili i razarali.
Zašto se više ne čuje gromoglasje ponosa i razuma?
Dokad ćemo to pred bjelosvjetskim protuhama
Ponizno i skrušeno puzati i gmizati?
Probudimo već jednom u sebi ponos i dostojanstvo
I prestanimo sami na sebe ruku dizati!
Zemljo moja, Croatio!
Mi koji smo Te danonoćno sanjali,
Sad kad u tvojoj stvarnosti živimo,
Najradije bih vratili stoljetne čežnje
Da Ti se ponovo u snovima divimo.
