Tijekom posljednjih sedam desetljeća područje morskog leda na Antarktici se proširilo i zagrijavanje je nepostojeće na većem dijelu ledene ploče
Znanstvenici pokušavaju objasniti zašto kontinent Antarktika pokazuje neto nula zagrijavanje u posljednjih sedam desetljeća, a gotovo sigurno i mnogo dulje. Nedostatak zagrijavanja na značajnom dijelu Zemlje potkopava nedokazanu hipotezu da je ugljikov dioksid (CO2) koji ljudi otpuštaju u atmosferu glavna odrednica globalne klime.
Prema „uređenim“ znanstvenim zahtjevima, značajna rasprava o nezgodnim podatcima s Antarktike mora se voditi daleko od znatiželjnih očiju u glavnim medijima. Promovirajući političku agendu „Net Zero“ („Neto nula“), Guardian je nedavno povećao razinu uzbune čitatelja s idejom da će „nezamislive količine vode oteći u oceane,“ ako temperature u regiji porastu i ledeni „tamponi“ nestanu.
Vodeći BBC-jev zeleni aktivist Justin Rowlatt letio je iznad dijelova regije i svjedočio „epskoj viziji razbijenog leda“. Opisao je Antarktiku kao „prvu crtu klimatskih promjena“. Godine 2021. Južni pol imao je najhladniju šestomjesečnu zimu od početka mjerenja 1957., što je činjenica koja se uglavnom ignorira u mainstrea medijima. Reuters, jednokratni promotor lošeg vremena, naknadno je „provjerio činjenice“ komentirajući događaj na društvenim medijima. Napomenuto je da „razdoblje od šest mjeseci nije dovoljno dugo da se potvrdi klimatski trend“.
Nedavni rad dvojice klimatologa (Singh i Polvani; www.nature.com/articles/s41612-020-00143-w) prihvaća da se Antarktika nije zagrijala u posljednjih sedam desetljeća, unatoč povećanju atmosferskih stakleničkih plinova. Primijećeno je da dvije polarne regije predstavljaju „zagonetku“ za razumijevanje današnjih klimatskih promjena, budući da se nedavno zagrijavanje znatno razlikuje između Arktika i Antarktike. Objavljeni grafikon u izvornom tekstu prikazuje prosječne površinske temperature Antarktike od 1984. do 2014., u usporedbi s baznim razdobljem od 1950. do 1980. godine.
Znanstvenici primjećuju da se tijekom posljednjih sedam desetljeća područje morskog leda na Antarktici „skromno proširilo“ i da je zagrijavanje „gotovo nepostojeće“ na većem dijelu ledene ploče. NASA procjenjuje trenutni gubitak leda na Antarktici na 147 gigatona godišnje, ali s 26.500.000 gigatona koje tek treba doći, to je godišnji gubitak od 0,0005 posto. S trenutnom NASA-inom procjenom otapanja leda, sve će nestati za otprilike 200.000 godina, iako je Zemlja prije toga možda prošla još jedno ili dva ledena doba.
Većina alarmantnih komentara usredotočuje se na ciklički gubitak morskog leda oko obale i određeno zagrijavanje u dijelovima zapadnog dijela kontinenta. Ali ledeni pokrivač na moru je na razinama viđenim prije otprilike 50 godina, kao što pokazuje grafikon u nastavku objavljenog izvornog teksta. Mali usponi i padovi u ranim 2010-ima praćeni su vraćanjem na srednju vrijednost.
Toplina prema zapadu, koja se vidi na prvom grafikonu, mogla je biti uzrokovana bilo kojim brojem prirodnih lokaliziranih događaja uključujući toplije oceanske vode i učinke podvodne vulkanske aktivnosti. To je, naravno, privuklo široko rasprostranjeno zanimanje za uzbunu – posebno, sudbina ledenog toka Thwaites, također poznatog kao „ledenjak sudnjeg dana.“ Međutim, nedavno je grupa oceanografa otkrila da su se Thwaites veličine Floride povlačili dvostruko brže u prošlosti, kada ugljikov dioksid izazvan ljudskim djelovanjem nije mogao biti faktor. Povlačenje se moglo dogoditi stoljećima prije i kaže se da je bilo „iznimno brzo.“
Čini se da velik dio današnje klimatske znanosti pati od pristranosti potvrde. Malo je potpora dostupno onima koji ne počinju s premisom da se klima uglavnom ili u potpunosti mijenja zbog antropogenog učinka izazvanog izgaranjem fosilnih goriva. Ali mnoga sadašnja, povijesna i paleo klimatska promatranja ne uspijevaju uspostaviti jasnu vezu između temperatura i razina ugljikovog dioksida (CO2).
U prošlosti je plin koji poboljšava život zauzimao do 20 puta veći prostor u atmosferi, bez dokaza o velikom porastu temperature.
Objašnjenje Singha i Polvanija za očekivano zagrijavanje na Antarktici je dubina leda na tom kontinentu. U tu svrhu koriste dva klimatska modela koji pokazuju da „orografija visoke ledene ploče“snažno smanjuje osjetljivost klime na dodatni ugljikov dioksid i da bi „spljoštena antarktička ledena ploča doživjela značajno veće zagrijavanje površine nego današnji ledeni pokrivač Antarktike“. Ovaj zaključak proizlazi iz računalnih modela, ali kasnije u radu je priznanje da se ne uspijevaju složiti oko značajnih stvari. Otkriveno je da jedan od modela predviđa manje povlačenje morskog leda na sravnjenoj Antarktici kada se ugljikov dioksid udvostruči, a drugi, veće povlačenje.
Na znanstvenom blogu No Tricks Zone povela se zanimljiva rasprava o nedostatku zagrijavanja na Antarktici. Primjećeno je da NASA također podržava ulogu veće nadmorske visine leda kao objašnjenje. Za ostatak svijeta, navodi NASA, „učinak staklenika i dalje djeluje prema očekivanjima“.
Prosječna debljina leda na Antarktici je oko 2.160 metara, a u usporedbi s Grenlandom gdje iznosi oko 1.600 metara. Činjenica da se Grenland u posljednje vrijeme zagrijao mogla bi dovesti do ciničnog opažanja da Antarktika ima pogrešnu vrstu leda. Jedan dopisnik je sažeo rad kako je „nedostatak zagrijavanja unatoč stakleničkim plinovima pogrješan zaključak. Nedostatak zagrijavanja je zbog povećanih stakleničkih plinova.” Još jedno viđenje – „globalno zahlađenje uzrokovano je globalnim zagrijavanjem.“
Znanost, kao i uvijek, mora biti „out“. Pokušaj povezivanja svake prirodne varijacije vremena i dugoročne klime sa samo jednim tragom plina koji proizvode ljudi dovodi do nekih neuvjerljivih objašnjenja, ne samo kada su u pitanju klimatski modeli.
Izvor: The Daily Sceptic: https://dailysceptic.org/2023/01/29/scientists-struggle-to-understand-why-antarctica-hasnt-warmed-for-over-70-years-despite-rise-in-co2/
