Hrvatski Fokus
Religija

Velika i iznevjerena očekivanja Sinodalnog puta

Temeljno poslanje Crkve – propovijedanje evanđelja svim narodima – posustaje. Razlog je papa Franjo i njegovo podržavanje tzv. LGBT “inkluzije”

 

Europski biskupi – zajedno s desecima klerikalnih i laičkih sudionika – sastali su se prošlog tjedna u Pragu u sklopu “kontinentalne faze” Sinode o sinodalnosti. Uskoro se očekuje završno izvješće (za neke preliminarne naznake tonusa i tvari kliknite ovdje). Sinodalnost je koncept koji mnogi i dalje smatraju nejasnim – i zabrinjavajućim. Neki sinodalni vođe su – paradoksalno – pokušali uvjeriti zabrinute da ćemo saznati što sinodalnost znači u procesu održavanja sinode. O tomu ćemo vidjeti. Ali do tada, razumijevanje može doći prekasno. Budući da je proces, u nekim četvrtima, pobudio velika očekivanja. A velika očekivanja, ako su razočarana, često su vodila, povijesno gledano, do velikih preokreta. Čak i revolucije. Čak i raskoli.

Ovaj tjedan sam u Rimu i istražujem novu knjigu o modernom kršćanskom progonu i mučeništvu, ali teško je ne primijetiti razne glasove – neke sasvim neočekivane – ovdje u samoj Europi, koji nisu uvjereni da je sinodalna igra, kakva je do sada odigrana, vrijedna svijeće.

Jedno je uvijek bilo jasno: sinoda o sinodalnosti dolazi s oštro kontradiktornim očekivanjima.

S jedne strane, koja kao da je ona pape Franje (barem na površini), cilj je naučiti “hodati zajedno”, ponizno, na nov način, u skladu s tradicijom, ali prilagođeno sadašnjem vremenu, kako bi bolje propovijedali Radosnu vijest. To je bio san u Crkvi otkad je Ivan XXIII. najavio Vatikan II prije više od šezdeset godina, s – najblaže rečeno – prilično mješovitim rezultatima.

S druge strane, njemački Sinodale Weg je neka vrsta oštre freudovske iskaznice koja vreba ispod sinodalne površine, a ne samo u Njemačkoj. Već je stvorilo velika očekivanja da smo u fluidnom trenutku, sve na stolu: brak, razvod, žene, homoseksualci, svećeničko ređenje, primanje euharistije, drugi sakramenti. Čak i Isusove eksplicitne riječi u Pismu – iako Isus i Evanđelja primaju malo spomena.

Franjo je više puta izrazio snažno negodovanje njemačkog puta, ali onim što je učinio i nije uspio učiniti, namjerno ili ne, donekle je ohrabrio i Nijemce i one drugdje sličnog uma. Unatoč toplim i nejasnim vranama koje su proteklog tjedna pokazale dijalog s poštovanjem među različitim skupinama – primjedbe koje su se mogle napisati prije događaja – sve se priče nisu puno promijenile.

LGBT “inkluzija”, na primjer, testni je slučaj. Temeljno poslanje Crkve – propovijedanje evanđelja svim narodima – posustaje. I u malom broju zemalja, razvijenih i nerazvijenih, Vjera se susreće s protivljenjem i – pod raznim krinkom – progonom.

Jesu li pitanja o malom postotku seksualnih manjina (prije trans pomame, dosljedno 3-4 posto) toliko važna da se, kao što se jedan europski biskup protivio, pojavljuju “na svakoj drugoj stranici” nacrta izvješća? Pogotovo s obzirom na činjenicu da će samo mali postotak tog ionako malog postotka imati bilo kakav interes za Crkvu, što god sinoda proizvela? Jedan odlomak, rekao je dobri biskup, čini se da je dovoljan.

On je, naravno, apsolutno u pravu, ali on je ukrajinac latinskog obreda, možda nesvjestan da su, poput teme rasizma za mnoge u zapadnim medijima, LGBT stvari postale središnje za neke u Crkvi – svugdje, u svim okolnostima, cijelo vrijeme. Kao i optužba da je Crkva opsjednuta seksom.

U međuvremenu, sama kategorija “LGBT”, nedavni izum (čak ni interno dosljedan zbog podjela oko “transa”), uključuje moralna pitanja koja se dosljedno podučavaju 2000 godina u kršćanstvu, a nekoliko stoljeća prije toga u judaizmu.

Brojevi nisu sve, naravno. I dužni smo činiti pravdu – pravu pravdu – svima, što zahtijeva iznošenje istine. Francuski katolički filozof Rémi Brague, dobitnik nagrade Ratzinger, tvrdi u knjizi koja je upravo objavljena u Parizu ovog vikenda, da su pojmovi poput “islamofobije” “naoružani” kako bi se spriječilo ljude da govore o očitim muslimanskim problemima u Francuskoj.

Na sličan način, u našim zapadnim društvima, pseudomedicinski pojmovi poput “homofobije” i “transfobije” materijalizirali su se iz zraka i koriste se kao da je velika većina naroda i kultura kroz povijest, a mnogi danas, koji imaju primjedbe na umjetno izmišljenu kategoriju “LGBT” – a kamoli militantnu LGBT agendu – emocionalno bolesni, ako ne i jednostavno zli.

U Crkvi je ta sekularna ideologija (uglavnom) poprimila manje agresivan oblik žaljenja zbog nedostatka “uključenosti”. Ali teško je propustiti implikaciju da su tradicionalni vjernici – i sama tradicija – ili psihološki kruti ili se odupiru Duhu Svetom.

Po kojim standardima se sve to treba procijeniti? Nadbiskup Charles Chaput zajedno s mnogim autoritativnim ličnostima s pravom kaže, pozivajući se na Isusa, a ne na kulturno dominantne načine razmišljanja u ovom trenutku.

Česta tužba protiv katoličanstva stoljećima je bila da je skolastička filozofija, sa svojim brojnim razlikama i podjelama, bila pretjerano nemirna. Nijedan skolastik poznat povijesti nije pitao: “Koliko anđela može plesati na glavi igle?” Ali istina je da bi se u rukama figura manje nadarenih od Akvinskog ili Bonaventure, skolastika mogla degenerirati u cijepanje kose.

Kosa se sada pretvorila u izmučenu društvenu analizu o “implicitnoj pristranosti”, “mikroagresijama” i – u Crkvi – vrckavim tvrdnjama o “isključenosti”, patrijarhatu, klerikalizmu, krutosti itd., Kao da je Crkva kriva samom činjenicom održavanja vlastitih struktura i standarda. I za reći ono što Crkva zapravo vjeruje i podučava.

Isus nikada nikoga nije odbacio, često nam se kaže sada. Istina, ali mnogi su ga odbili – što je zapravo poanta. Pismo i tradiciju možete zamijeniti postmodernom psihologijom i sociologijom, ali možete zaboraviti da je upozorio da odbacivanje Njega i njegova učenja jednog dana može dovesti do trajnog razdvajanja: »Kada Sin Čovječji dođe u svojoj slavi, a svi anđeli s njim, on će sjesti na svoje slavno prijestolje. Svi narodi će biti okupljeni pred njim, a on će odvojiti ljude jedni od drugih dok pastir odvaja ovce od koza. Stavit će ovce s desne strane, a koze s lijeve strane.”

Robert Royal, https://www.thecatholicthing.org/2023/02/13/the-synodal-ways-great-expectations/

Povezane objave

Novi “osječkopoljski i baranjski vladika”

HF

Španjolska: Promaknut pastor dekadencije

hrvatski-fokus

Crkvu nije utemeljio Bill Gates, već Isus

HF

Dominikanac Tomo Vereš o enciklici Lava XIII.

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više