Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Bošnjaci bi danas brisali freske i slike po crkvama, a sutra opet crkve rušili

Bošnjački brojač krvnih zrnaca i proizvoda iz namjenske industrije

 

Ne vidi se kraj stranputice, niti svjetlo na kraju tunela kroz kojeg su Bosnu i Hercegovinu poveli Muslimani a nastavili da je vode Bošnjaci. Nema nigdje u svijetu tako mračnog i dugog politički neosvijetljenog tunela kao na tom prokletom dijelu začaranog Balkana. I nema povijesnog okupatora koji je tako ostavio čvrst spomenik svom genocidno konfesiocidnom agresorskom vremenu kao što su Turci ostavili sebi u Bosni i Hercegovini, u svijetu jedinoj fratarskoj zemlji.

I upravo ta činjenica fratarske zemlje i bila je razlog strašnog turskog danka u krvi provođenog 415 godina nad katolicima porobljene Bosne. Tragično stradalničko razdoblje turske okupatorske prošlosti čini ga još tragičnijim i stradalnijim činjenica, koja se sama potvrđuje njegovim spomenikom, da su Muslimani, a kasnije Bošnjaci njegovi vjerni čuvari i branitelji, od svijeta još ne osuđenog, zločina genocida.

Ono što je svijet nazvao pravim imenom, genocid, turski zločin nad Armencima, a što je potvrda da zločin ne zastarijeva, zasigurno da će doći vrijeme kada će, takav isti turski zločin počinjen nad autohtonim katoličkim narodom u Bosni i Hercegovini, osuditi i nazvati pravim imenom, genocid. Eto to vrijeme i taj zločin genocida brane i veličaju, opravdavaju i zazivaju Bošnjaci.

Pokazuje se i potvrđuje sada već punih 560  godina da sukob agresivnog islama i obrambenog kršćanstva nije prestao, niti se vidi njegov kraj. A to znači da otvoreni vjerski beha sukob, kojeg su započele pristalice ratnog zločinca Alije Izetbegovića ubojstvom pravoslavnog svata, i u kojem su na strani Muslimana sudjelovali najekstremniji džihadisti, iz isto tako ekstremnih muslimanskih zemalja iz devedesetih godina Dvadesetog stoljeća, traje i danas.

Sve se više pokazuje da je nemoguće naći bilo kakav povezujući materijal s kojim bi se izgradili mostovi, kako kaže bošnjački brojač krvnih zrnaca i proizvoda iz namjenske industrije Alijin sin Bakir, mi ili oni, između zaraćenih beha strana. Nema tog političkog konstruktora, niti izvođača radova na nekom povezujućem mostu sve dok tako radikalno i odano Bošnjaci brane tursku okupatorsko zločinačku prošlost u Bosni i Hercegovini više negoli brane samu beha zajednicu. Potvrdili su to i žestokim reakcijama na oslikanu pravoslavnu crkvu u Rožaja. Naime, začuđujuća je i ničim opravdana tako oštra reakcija svih bošnjačkih udruga, partija, asocijacija i pojedinaca, na oslikane freske u pravoslavnoj crkvi. Freske koje pokazuju istinu stradanja kršćana u vrijeme turskog zuluma i prisilne islamizacije, pogodile su cijeli bošnjački korpus, čime su se svrstali na to najtragičnije razdoblje kršćana pod turskim genocidom i konfesiocidom.

I umjesto da podupru iskazivanje i memoiranje te crno stradalničke istine kada su kršćani imali jedinu mogućnost da prežive, prelazak na islam i žalostan pogled za otetom djecom koju Turci u sepetima na konjima odvode u Tursku, Bošnjaci talibanski, što je već praksa kojom se služe i brane turski zločin, udariše na one koji tu, s pravom, istinu čuvaju. Ono što taj bošnjački žal za turskom prošlosti uveličava je činjenica kako pokušavaju nekim mitom, što je također turska ostavština protivna kršćanskim vrijednostima i nauku, pridobiti kršćane na svoju, zapravo na tursku stranu.

Muslimani su pokušali i sudjelovanjem u obnovi pravoslavne crkve u Rožaju.  Kršćani pravoslavci prihvaćaju njihov dar ne znajući šta se zauzvrat traži od njih. A nakon što je crkva obnovljena i oslikana freskama na kojima se vidi tragično stradanje svih kršćanskih konfesija pod turskom okupacijom, gdje se vidi Turčin s mačem u ruci iznad glave pravoslavnog dojenčeta, od čega su mnoga i stradala, muslimanski sufinancijaši obnove crkve  zaplakaše za svojim novcima. Mislili su da su kršćane svojim donacijama potkupili, i da nemaju pravo na istinu da je iznose i memoriraju, pa i na način oslikavanja crkava.

Zašto se muslimani Bošnjaci prepoznaše na tim freskama, pitanje je na koje sami odgovaraju govoreći da su potomci Osmanlija. Ako su to što stalno ponavljaju, potomci Osmanlija, onda su freske na crkvenim zidovima u Rožaju u Sandžaku povijesna prilika da se ispričaju i u svoje i u ime Osmanlija svim porobljenim kršćanima za djecocid koji su Turci počinili nad kršćanskom djecom.

Nema toga dobrotvornog novca koji može saprati toliki zločin nad djecom. Pogrešna je bošnjačka procjena, pomoći ćemo u obnovi crkve i time ćemo zatrpati istinu koju branimo,  koju su ispisali naši predci, Osmanlije. Takav dobročinski potez Bošnjaka je više rušilačke naravi negoli dobrih namjera.

Braniti istini da izlazi na vidjelo, da se memorira i čuva, znači sudjelovanje u zločinu sa onima koji su je tako strašnom i tragičnom ispisali. Traže li Bošnjaci svih prostora na kojima danas žive, i koji su reagirali na freske u crkvi Rožaja koje čuvaju sjećanja na stradalnički period kršćanske djece, i njihovih roditelja, pod turskim zulumom, povratak toga vremena, i da danas brišu freske kao što su izbrisane u crkvi Svete Sofije u Istanbulu, ili sv. Marije u Jajcu.

Bošnjaci bi danas  brisali freske i slike po crkvama a sutra opet i crkve rušili, a onda i njihove vjernike ubijali, kao što su ih rušili i u vrijeme muslimanske agresije na katolike u Lašvanskoj dolini, Dolac, Putičevo, Guča Gora.

A što čeka porobljene kršćane, napose katolike kojima je u Daytonu otet teritorij kojeg je obranilo Hrvatsko Vijeće Obrane, kroz institucije Hrvatske Republike Herceg Bosna, bilo je vidljivo u devastiranom gučogorskom samostanu. Nakon što su Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama, kojima je zapovijedao ratni zločinac Mehmed Alagić o kojem Bošnjaci snimaju filmove i okupatorski ih prikazuju u Travniku, protjerali sve Hrvate katolike, spalili im kuće i poubijali ih stotine i stotine, a masovne grobnice i danas skrivaju, svoj kršćanofobični  barbarizam pokazaše na okupiranom gučogorskom samostanu. Pokradoše i odnesoše sve umjetnine iz samostana, kao “nenaoružani” zlikovci izrešetaše kip Svetog Franje u dvorištu samostana, a najveću katoličku, kršćansku, svetinju Bibliju spališe i ostaviše komad kojim su dalje prijetili, u Lašvanskom konclogoru zatvorenim Hrvatima katolicima.

I u budućnosti kada jednog dana svi ti okupirani hrvatski prostori budu u granicama Hrvatske Republike Herceg Bosna, i u njoj crkve oslikane istinom stradanja samostana u Gučoj Gori od muslimanskih barbara, bit će u susjedstvu onih muslimana koji će se buniti, koji će urlikati i tražiti da se ta istina izbriše.

Zasigurno, da više nikada hrvatski katolički narod  ne će ni pred kim brisati svoju stradalničku istinu, jer istina ne trpi zatrpavanje i skrivanje. Sve dok muslimanski ratni zločinci skrivaju istinu stradanja Hrvata katolika to je znak da je hrvatski narod okupiran, porobljen, i da ne živi u slobodi. Sve dok je i jedan beha narod okupiran, nema i ne može,  biti mira u zbirnom beha entitetu. Samo agresorima i okupatorima, zločincima i teroristima smeta istina, i zbog toga Bošnjaci i gotovo tri desetljeća daytonskog prisilnog primirja skrivaju masovne grobnice Hrvata, kao što nastoje skrivati i freske po crkvama.

Vinko Đotlo

Povezane objave

Fazlagića kula u kotaru Gacko

hrvatski-fokus

Dnevni hirovi dinastije Izetbegović

hrvatski-fokus

Bošnjačka agresija na Hrvate uz pomoć ‘građana’ i ‘ostalih’

hrvatski-fokus

Hrvati u BiH, ostaju konstitutivan narod usprkos američkom lobiju u BiH

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više