Smatrao je mediteranstvo ključnom komponentom hrvatstva i odlučnom razlikom u odnosu na Srbe
Bogdan Radica (Split, 26. VIII. 1904. – New York, 5. XII. 1993.) bremenita i vremenita proturječja nosi u sebi kao što je nosila i Hrvatska i rodni mu Split kroz nemirno 20 stoljeće u Europi. Hrvat katolik iz težačke splitske Varoši, jugoslavenski diplomat u vrijeme kralja Aleksandra, pristaša Tita (dok nije vidio uživo “divote” komunističkoga “raja” i od istoga pobjegao u SAD, op., T.T.) u sukobu sa Fotićevom (Konstantin, 1891. – 1959.) velikosrpskom strujom u emigraciji, te naposljetku borac za slobodnu Hrvatsku koju je čekao i dočekao!
Radica je vrsni romanist koji je uoči Drugoga svjetskoga rata intervjuirao vodeće europske intelektualce: “Agonija Europe” dostupna je u izdanju iz 2006. godine. Zet je učenjaka Guglielma Ferrera (1871. – 1942.). Radica je smatrao mediteranstvo ključnom komponentom hrvatstva i odlučnom razlikom u odnosu na Srbe, iako bi se tu dalo polemizirati je li podunavsko srednjoeuropska komponenta hrvatstva barem jednako važna, i jesu li hercegovački Srbi i Bošnjaci, ili Crnogorci sa Cetinja npr. Mediteranci.
Zanemarimo te sofizme i uronimo u čarobni tekst Radičina “Vječnog Splita”, izdanje Split, 2002. godine.
“Na otoku Krfu gdje se istočno pravoslavno i pogansko Helenstvo trga kroz stoljeća sa zapadnim i latinskim utjecajima, Nikola Tommaseo, izgnanik i slijepac, osjetio je u jednoj krvavoj viziji tragediju slavenskog, helenskog, balkanskog i istočnog svijeta u dodiru sa Mediteranom. Pretpostavke i predrasude o Tommaseu šovinisti, čovjeku beznačajnom i skitnici bez domovine, piscu bez jezika, filozofu bez originalne misli (apropos, zanimljiv je susret hrvatskoga juga i sjevera kroz pisanje Radičino o Krleži u “Hrvatskoj reviji”, ovaj pasus o Tommaseu je krležijanskim stilom pisan, op., T.T.), umjetniku bez jedinstva, i konačno izdajniku svoje uže domovine, moraju se ispraviti. Na Krfu … često sam mislio na Tommaseovu sudbinu kao na duboku tragediju mediteranskog intelektualnog bića u rascjepu. Suze ovog prognanika nezadovoljnika i sina tolikih domovina… susreću se u njegovoj krvavoj odi Dalmaciji – “ljubljenoj i jadnoj domovini”…
Jedna slomljena ruka ubačena između dva tijela.”
“U duhu tog osjećanja Tommaseo je inzistirao na činjenici da je duhovna dalmatinska elita spajala svojim sredozemnim temperamentom i svojom slavenskom i hrvatskom sviješću cijeli krupni i magličasti panonski vakuum, čitavu ogromnu šumu zadrijemalog Balkana s duhovnom izgrađenošću makedonskog i primorskog juga.”
“Ali svetoalijansni (reakcija nakon masonske Francuske revolucije, op., T.T.) Tommaseo, reakcionarni katolik … u pismu engleskom izaslaniku na jonskim otocima Wardu naglašava : “Važno je da se katolička Slavija uzdigne protiv ruske Slavije; i to što je prava potreba civilizacije, ujedno je i korist Engleske i Austrije.”
Tommaseo prevodi na novogrčki naše hrvatske narodne pjesme, smatrajući da postoji kontinuitet između iliroromanstva Dioklecijana i Jeronima, te mediteranskoga slavenstva Hrvata.
Ocjenjuje Radica slično Albertu Halleru (1883.-1945.) da Dubrovnik, Hvar, Split, Zadar sudjeluju u sklopu talijanske književnosti, davajući doduše jezičku samostalnost i etničke simpatije za zaleđe, zaostajući ipak estetski za italskim uzorima. “More, ovo najteže sredstvo svakog duhovnog rafinimenta, ovo najsloženije iskustvo inteligencije…” stvorilo je od primorskoga Hrvata “pobratima mediteranskim susjedima, pjesnika, filozofa, moreplovca i državnika, skeptika i fantastu, regionalista i unitarista, čovjeka užarenog ali i hladnog, avanturista koji ide u potragu za kruhom i zlatom, ali i zaljubljenika u svoj greben i u svoje siromaštvo.” Municipalna vizija života odražavala se konzekventno na dalmatinski grad koji je nastojao povući duboku crtu između svoga geopolitičkoga opsega i pozadine.” Borba agore (skupštine, op., T.T.) okružene palačama i zvonicima protiv rustikalnoga elementa iz zaleđa je vrhunac naše socijalne drame po Radici.
Po Radici strani su režimi stvorili u nas mediteranski makijavelistički sloj političara koji se klanjaju svim režimima, “temporiziraju”, griju se na suncu vlasti, kakva god ona bila.
“Dubrovnik nam je ostavio svakako najzagonetniji primjer mediteranskoga temporiziranja, odnosno Teofrastove (Aristotelov učenik, bavio se karakterom, botanikom idr) politke vremena (Držićevo brijemenu se akomodat, op., T.T.). Bit će možda vulgarno ovdje iznijeti pitanje sedam zastava (sette bandiere), ali je samo tako, sa toliko zastava i s toliko jezika Dubrovnik mogao ostati neovisan i slobodan.” Piše Radica nadalje o potrebi kompromisa i sporazuma.
“Grad velikih veza, sporazuma i saveza, Dubrovnik, u svojoj geopolitičkoj i duhovnoj biti ostaje svakako najveći uspon do kog je dopro Slaven u svojoj simbiozi sa zapadnom i istočnom mediteranskom civilizacijom. Dubrovnik je takav u savršenstvu kao diplomatska igra i kao forma mentis (oblik, tj. način mišljenja) izražena kroz vanjski izraz grada, ali ne isto tako savršen i kroz unutarnju formaciju čovjeka. Dubrovnik je grad velikih skeptika i duhova izgriženih od humora… grad koji iznad individualnog morala morala ističe prije svega načelo raison d`etat.”
“Ova dubrovačka Dalmacija, suptilna i prilagodljiva, isusovačka za razliku od (druge) franjevačke i kačićevske, nosila je u sebi nesumnjivo najviše osobine za pregovore i kompromise…. Ona je dala Gunduliće, Menčetiće, Držiće i Matije Bane, “Srbe katolike”, i uokvirila u vojnovićevskom, danuncijevskom baroku svoj lijepi i gosparski san ispod kuplja, u atmosferi aretinskoga i Loyolinog duha s odbljeskom lampiona i karnevalskih melankoličnih nostalgija u sutonu.”
“Kao da vam gospari savjetuju čemu se odupirati i boriti se i stradati kad se sve može postignuti dijalektikom diplomatiziranja i snalaženja unutar snaga u sukobu.
“Iščeznućem starih tipova, pomanjkanjem humora, umiranjem obrtničkog staleža i njegovih živopisnih kongregacija i korporacija, smrt ovih naših gradova postaje kompaktnija u svojoj melankoliji i u svojoj tuzi. Svugdje uzduž ove naše magične vrpce, koja vezuje mediteransku elipsu, nestaje posljednji tip mediteranskoga grada: grada kvalitativnog, od koga nam danas preostaju vanjština, turizam i nostalgija za nekadašnjim.” (ovo je napisano 1936., op., T.T.)
Tu se svakako poziva Radica na Ferrera koji mediteranskoj civilizaciju suprotstavlja suvremenu američku, kao prvu čisto kvantitativnu civilizaciju.
“Psihološki portret Splita izgubljen u moru dijalektalnih i humorističkih pisama i kantata nije još izrađen. sudbina ovog neprestano promašenog velegrada mogla bi oduševiti stranice jednog istinskog životnog romana. Između Marjana i Klisa, sav ispresecijan od vode, stoji s marjanskim rtom prema Trogiru kao kljun broda, što stoljećima čeka na svoj plov u svijet. Ja sam izlazeći iz Trogira gledao na taj rt i razmišljao o njegovom bezuspješnom prkosu … u jednom od najblistavijih zaljeva Mediterana.” još živi u vlazi ovih naših starih gradova, u biti anacionalan, stideći se hrvatstva… iz koga je nicalo autonomaštvo, savitljiv na svaku vlast…”
“Snobovski uvjeren da se samo na njega oslanja civilizacija, kultura i sila svake vlasti ovaj je svijet izgradio sjenu zapadne buržoazije, oblikovao jedno bezlično društvo, ustvari beživotno, bez smisla za ikakav kulturni vitalizam.”
“Tada će se moći i protumačiti sva bijedna pustoš našeg dalmatinskog citadinstva koje još gmiže i životari po ovim gradovima, nemoćno i smiješno. Ima jedan svijet koji – “Sve naše djetinjstvo zakopano je u ovom mirisavom cvijeću, u ovim klisurama i u ovom crkvicama…, ispresijecana stotinama i stotinama otoka, ona je izgrađena sva u obliku najfantastičnije čipke…”
“Neoprezni kakvi smo, mi smo pustili da se ova zemlja uputi u more nevješte površine turističke politike, bez pravca i bez osnova, bez direktive i bez instinkta, koja sustavno ubija sve ono što bi od ove zemlje moglo učiniti uistinu jedan od najprivlačnijih krajeva Mediterana. Naša je turistička aktualnost bez plana i bez nacrta, očajna; ona odbija od nas simpatije velikog dijela svijeta, koji je iscrpio prezasićenost svoje fantazije i dolazi k nama odmoriti svojepoglede i susresti svoja predosjećanja.” ( pisano 1939. !!!!!!!! op., T.T.)
(Nastavak slijedi)
