Ne mislim da teolog mora odgovoriti na sve pojave i pojavnosti u ovome svijetu, teolog nije dnevni komentator niti dnevni prognostičar. On je onaj koji u ozbiljnosti svoga razlučivanja zna čitati znakove vremena i ukazivati na njih polazeći iz Riječi
Branko Murić docent je na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i prodekan. U svom znanstvenom, nastavnom i stručnom radu osobito se bavi temama Božje objave, pitanjima temelja vjere i kako je shvatiti, odnosom Boga i čovjeka. Profesor Murić i teolog Gianluigi Pasquale 2021. objavili su knjigu Teologia fondamentale: il “Logos“ tra comprendere e credere [Fundamentalna teologija: ‘Logos’ između razumijevanja i vjerovanja]. S Brankom Murićem, jednim od predavača na Mediteranskim teološkim susretima.
- Objasnite ukratko koja je odgovornost teologa prema karizmi vlastite službe u Crkvi? Drugim riječima koja je karizma teologa danas?
– Kao i svaki dar kojega primamo od Gospodina po Duhu Svetom, tako i dar biti teologom jest nešto što treba prepoznati u sebi, razvijati i produbljivati te neprestano „vježbati“. Oni koji su odgovorni, odgovorno moraju razlučiti taj dar u drugima. Čini mi se da sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ kod teologa izviru iz posebnosti karizme, tog dara kojega pojedinac u nekom trenutku svoga života otkriva i prepoznaje te time započinje put odgovornosti u njegovu razvijanju i kultiviranju, sve kako bi se ostvarile tri temeljne zadaća koje označavaju teološki rad: slušanje (auscultare), razlučivanje (discernere) i tumačenje (interpretari). Oni se prvenstveno odnose na Božju riječ, budući da teolog ovim duhovnim i intelektualnim sposobnostima slušanjem Božje riječi dolazi do dubljeg razumijevanja, razlučivanjem dolazi do boljeg uočavanja i tumačenjem do jasnijeg izlaganja. Sve čime se bave različite teološke discipline proizlazi iz toga.
Teologova karizma povezana je i s onim što bismo mogli nazvati „teologovom“ vjerom. Ne mislim pri tome da je to neka druga ili drugačija vjera od vjere Crkve, nego upravo suprotno. Teologova vjera izvire iz vjere Crkve te vršenje ovih zadaća koje smo spomenuli u duhu vlastite karizme služi, mogli bismo tako reći, vraćanjem te darovanosti Crkvi obogaćeno teologovim istraživanjem. Vjera Crkve koja prolazi kroz „nemir mišljenja“ (fides quaerens intellectum), kako predlaže prevesti izraz cogitatio J. Pieper u svojoj maloj ali značajnoj filozofijskoj analizi pojma vjere kod sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga, dobiva nove uvide, obogaćena se vraća iz „laboratorija“ teologovog upita, propitivanja, sumnji i sigurnosti. Zato je važno da upiti i propitivanje dolaze teologu od crkvene, akademske i šire društvene zajednice; on mora biti osjetljiv za slušanje i s pažnjom prepoznavati te upite kako bi mogao razlučiti i tumačiti ono što Drugi vatikanski koncila naziva „znakovima vremena“.
Kada govorimo o karizmi teologa onda to znači da sloboda proizlazi iz susreta s Božjom riječi i odgovornosti da ta Riječ bude ispravno shvaćena, dublje proučena i bolje priopćena. Ako se karizme u Crkvi prepoznaju kao očitovanje i konkretizacija darovanosti Božje ljubavi – a znak autentičnosti neke karizme je njezina crkvenost „njezina sposobnost da se skladno uklopi u život Božjeg naroda za dobro svih (usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, br. 130) – ukoliko dakle služi Crkvi, utoliko karizma nije samo sloboda nego je i odgovornost, a ta odgovornost se prema riječima Pape Franje nalazi u evangelizacijskoj zadaći. Crkva, u svojoj evangelizacijskoj zadaći, cijeni i potiče karizmu teologâ i napor koji ulažu u teološko istraživanje koje promiče dijalog sa svijetom kulture i znanosti. Potičem sve teologe da ostvaruju tu službu kao dio spasenjskog poslanja Crkve“ (EG 133).
- Rekli ste da papa Franjo ističe kako nije dovoljno ići samo utabanim putevima, nego da se od teologije očekuje da eksperimentira u pronalasku novih puteva. Rekli ste da je Crkva to naučila u dinamici Drugog vatikanskog koncila, kada se rimska školska teologija susrela s bogatom teologijom iz ostatka svijeta. To je velika škola kroz koju su tada prošli biskupi na Koncilu i te bismo pastoralne preobrazbe trebali biti još svjesniji danas. Dakle kakvu preobrazbu Crkve i teologije trebamo danas?
– Kako proizlazi iz Uvoda u apostolsku konstituciju Veritatis gaudium, Papa Franjo potiče da teologija postane mjesto plodonosnog kulturološkog laboratorija. Iz gore citiranog odlomka, teolog bi svojim istraživanjem trebao uložiti poseban napor u promicanju dijaloga sa svijetom kulture i znanosti. Za teologiju dva plućna krila su Crkva i akademska zajednica. Tu se nalazi teologija u svojoj kući i ona bi trebala biti mjesto stjecišta i sjecišta, susretišta u dijalogu, prihvata drugih i drugačijih. Papa Franjo je kritičan prema sterilnoj teologiji (primjer jedne takve on vidi u neoskolastičkoj manualističkoj teologiji) te zato potiče na preobrazbu teologije i želi joj dati vjetar u leđa, želi je ohrabriti da bude još više uključena u život akademske zajednice, da razvija svoju akademsku slobodu istraživanja u susretu s drugim znanostima, da proučava kulturu te da bude ona koja osposobljava za inkulturaciju poruke spasenja koja dopire do periferija i do svakog čovjeka, da stekne uvide, razvija se i uključi u mjesta gdje se stvaraju nove antropološke, kulurološke, društvene i znanstvene paradigme, da se uključi u konkretne probleme i pomogne rješavanju istih. Teologija time ostvaruje svoje posebno poslanje u službi Crkve. Čini Crkvu povezanom i upoznatom, otvorenom i zainteresiranom kako da u tom svijetu gdje se stvaraju nove paradigme o čovjeku i svijetu utka poruku koja ne reducira čovjeka, svijet, kulturu i znanost na funkcionalnost i korisnost, nego koja progovara o smislu, istini i slobodi čovjeka ili, teološki rečeno, vrši zadaću naviještanja spasenja čovjeka. Akademsku zajednicu ne čine samo paradigme i modeli, laboratoriji i fakulteti, akademsku zajednicu prvenstveno čine ljudi, znanstvenici, osobe koje zadivljenošću i fasciniranošću pojedinim područjem koje istražuju i otkrivajući zakonitosti i načela svega stvorenoga, traže i smisao toga svega otkrivenoga u fragmentarnosti ili specifičnosti svoga znanja. Zato teologija mora razviti dijalog, interdisciplinarnim i transdisciplinarnim pristupom ne samo obogaćivati sebe nego pružati se kao mogućnost smisla drugim znanostima.
Teologija to može postići, da se opet vratim na svoju početnu tvrdnju, ako unutar Crkve još jače nego prije uvidimo posebnost i važnost teologove karizme, omogućavajući i prepoznavajući teološki trud, potičući i bivajući podrškom. To je ono što su biskupi otkrili na Drugom vatikanskom koncilu svojim pastoralnim zaokretom te uvažavanjem bogatstva teologije i teoloških modela, dijaloga koji se razvio i omogućio da se Koncil izreče kroz ukupno 16 svojih dokumenata. Danas taj poticaj dolazi, kako vidim, iz sinodalnog hoda kojega je Papa Franjo započeo sa sveopćom Crkvom. Sinodalni hod omogućava da se teologija prepoznaje u bogatstvu svoje različitosti kada pruža uvide, promišljanja, razlučivanja, rezultate istraživanja o svemu onome o čemu se Crkva propituje kada želi ostvariti svoje poslanje naviještanja radosne i spasonosne poruke današnjem čovjeku. Rekao bih da bi se i učiteljstvo Crkve i Crkva općenito trebali staviti u stanje slušanja teologije. Recipročnom dijalogičnošću ostvarit će se onaj prijeko potreban odnos povjerenja, poštivanja i suodgovornosti koja nam svima treba biti na srcu.
- Na temelju iskustva, što možete reći o mjestu i zadaćama teologa i teologije u unutarcrkvenom i društvenom hrvatskom kontekstu.
– Danas se može primijetiti kako je riječ stručnjaka postala obezvrijeđena, to se osobito najbolje može vidjeti na primjeru kojega smo nedavno proživjeli s početkom pandemije koronavirusa. Kvazi-znanstvena i kvazi-teološka tumačenja stvarnosti predstavljala su se kao jedino relevantna apsolutizirajući vlastite teorije a relativizirajući sve ostale. U trenutku kada je narod bio u tjeskobi nije mu se znala pružiti nada nego teološko-političko obračunavanje s naznakama lažnih proroka. Kako je to utjecalo na Crkvu i teologiju? Kako će to utjecati na Crkvu i teologiju? O tome se nije razmišljalo u najavama kataklizme. Iznenadili su me neki teolozi koji su zauzeli gotovo pozicije ideologa optužujući druge da su ideolozi. Vjera i razum su tu pali na ispitu u našoj Crkvi. I sama Crkva je kod nas pala na ispitu pokazujući se tromom i nespremnom biti blizu patećih, pokazati autoritet poniznošću svoga služenja i brige. To je samo jedan primjer kada se pokazuje da pred novim izazovima i situacijama prva reakcija često bude strah. Strah je suprotan vjeri i nadi te je samim time i vjera i nada Crkve upala u krizu. Biblijskim rječnikom promatrajući kriza nije samo opasnost nego je i vrijeme donošenja odluke kako bi se pronašao put iz krize. Pandemija je ovdje samo jedan eklatantni primjer, a takvih ima danas pregršt, od seksualnih skandala do pitanja odnosa prema ženama, financijama do našeg „pranja ruku“ prema tragediji migranata… Papa nam je poput proroka svojim riječima i gestama davao ključeve razumijevanja kako bi Crkva trebala reagirati. Jedan dio stvorenog javnog mijenja želio je nametnuti sliku otpora Papi Franji, a to se osobito želi napraviti kada se promatra sinodalni hod, osobito onaj koji se događa u Njemačkoj.
Koliko je skučenost i zaključanost u vlastitim predodžbama i razvijenim teorijama koje su nekada dominantne u Crkvi uzrokovalo štete za budućnost Crkve i teologije, poznato je svakome tko razumije što je hermeneutika i hermeneutički pristup problemu. Teologija je uvijek napredovala i bila relevantnom kada je bila dijaloški otvorena, kada su teolozi imali onu slobodu istraživanja gdje su vođeni rigoroznom znanstvenom (kritičkom) metodom znali osvijetljeni Riječju (illuminatio Verbi) znali implementirati – upravo utjelovljavati Riječ – u tkivo teologije i Crkve svoga vremena. Ono što resi sve velike teologe jest dijaloška otvorenost i prijemljivost s kojima su stvarali novost u svom teološkom promišljanju. Zatvorenost i rigidnost stvarala je sterilnu teologiju, danas bismo rekli kabinetsku ili onu koja nastaje za stolom (računalom), da parafraziram Papu Franju (usp. Evangelii gaudium, br. 133).
Danas je opasnost da se zaključamo u vlastite teorije i da se uzdamo u vlastite snage i već poznate prakse, kako u Crkvi, tako i u teologiji. Papa Franjo ističe da teologija koja nije otvorena za novost i Crkva koja nema interesa i ne razumije niti čuje tjeskobe i patnje, radosti i nadanja svoga naroda, ne mogu biti bolje od kontrolorki.
Danas teologija mora biti otvorena novosti koja proizlazi iz njezine karizme, iz karizme teologa koji ne smije trnuti Duha, nego propitivanjem dobro zadržati a loše odbaciti (usp. 1 Sol 5,19-22). Moramo iznova ne samo čitati Božju riječ nego je iznova napisati, kako je to negdje zanimljivo protumačio teolog Christoph Theobald aludirajući na to da u današnjem vremenu nije dovoljno samo prepisati Riječ kako bi se ona aktualizirala nego kako bi ona trebala biti iznova napisana kako bi se oživjela kao ona riskantna, slobodna, oslobađajuća, obnavljajuća, provocirajuća riječ koja izgrađuje čovjeka i svijet, koja čini čudo novog stvaranja.
U Hrvatskoj smo, ali čini mi se i u Europi pa i zapadnoj civilizaciji, propustili mnoge prilike. Ne može se govoriti o tome da teolozi ne rade, da ne stvaraju, da ne promišljaju i da nisu odgovorni. Nekad su riječ i ukazivanje proročki glas teologa, a nekad je to uistinu i njihova šutnja! Treba znati razlučivati i čitati znakove vremena! Ne mislim da teolog mora odgovoriti na sve pojave i pojavnosti u ovome svijetu, teolog nije dnevni komentator niti dnevni prognostičar. Teolog je onaj koji u ozbiljnosti svoga razlučivanja zna čitati znakove vremena i ukazivati na njih polazeći iz Riječi. Razlučivanju svakako prethodi slušanje i osluškivanje, učenje i studij, istraživanje kako bi mogao načiniti dublji i jasniji uvid i tumačenje stvarnosti.
- Vi ste o sinodalnoj Crkvi pisali i ranije negoli je službeno u Katoličkoj Crkvi započeo sinodalni proces kojeg smo svjedoci ovih mjeseci. Izrazili ste u raspravi bojazan da stvari u nas ostanu iste i nakon ovog nastojanja oko Sinodalne Crkve.
– Hvala Vam na ovom pitanju. Da, stječem dojam da smo sinodalni proces shvatili odviše formalno. Oni koji pozitivno govore o sinodalnosti gleda ih se sa skepsom, podsmjehom, kao klaune koji nemaju pojma kako sve funkcionira pa su onda idealisti itd. Ne osjeća se žar i želja kod mnogih, neke se želi obeshrabriti, dobrim dijelom se sve „odrađuje“. Na mnogim mjestima se nismo niti potrudili uputiti i animirati vjernike te ih upoznati sa sinodalnošću.
U jednom znanstvenom članku nastalom prije više od sedam godina u suautorstvu s prof. Željkom Tanjićem, ponudili smo jedno teološko istraživanje i promišljanje o sinodalnosti naslućujući kako će to biti ključno načelo ili paradigma Crkve u ovom tisućljeću. Držeći se onoga što je na kraju Drugog vatikanskog koncila proizašlo iz ekleziologije naroda Božjega izrečene u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, uočili smo jednu nit razvoja koja je u drugoj polovici 20. stoljeća vodila prema tome da se u Crkvi, u njenoj trajnoj potrebi za obraćenjem i pročišćenjem, pojavljuje načelo sinodalnosti kao konstanta razvoja i u pogledu njezine buduće strukture i u pogledu njezinog donošenja odluka te poslanja i naviještanja Evanđelja. To se u relativno kratkom vremenskom roku još jasnije uočilo i dalo naslutiti u pontifikatu Pape Franje, koji je još bio u svojim počecima. Primjećuje se kako Papa Franjo nije imao jasnu viziju toga da želi sinodalnu Crkvu, na početku je imao druge slike i metafore kojima je opisivao kako želi da Crkva otvori samu sebe, učini se aktivnijom i prisutnijom u svojoj temeljnoj ulozi i poslanju. Promatrajući sada, vidim kako smo u svom načinu produbljivanja i hermeneutičkog teološko-ekleziološkog iščitavanja, tada bili u pravu. Nismo tu bili jedini, bilo je već značajnih i važnih radova na temu sinoda i sinode biskupa. Ali ono što je novost jest isticanje „načela sinodalnosti“. A to je ono što se sada želi osvijetliti u sinodalnom hodu sveopće Crkve, da sinodalnim procesom razlučimo što to znači sinodalna Crkva!
Sinodalnost Crkve treba razumjeti kao novu mogućnost, kao novu nadu, kao novu paradigmu kojim se iščitava i izgrađuje jedna nova ekleziologija Crkve, a time i teologija. Tako da vidim ovo kao priliku da teologija u svojoj kontekstualnosti sinodalnog procesa Crkve postane relevantna. Sinodalnost zahtijeva promjenu mentaliteta, da svi uvide da su slobodni i odgovorni izgovoriti riječ, izraziti svoje mišljenje i stav. Ključ je tu slušanje. Slušanje Božje riječi i slušanje riječi naroda Božjega. Sinodalni proces nije ništa drugo nego da se svi osjetimo živo uključeni u proces stvaranja jedne drugačije suodgovornosti i dijaloga u Crkvi, jednog drugačijeg odnosa u Crkvi, gdje neće više biti u fokusu moć i upravljanje, formalizam i birokratizam, površnost i lijenost, razočaranost i malaksalost. Potreban nam je jedan novi zamah ili kako je to sveti Ivan XXIII. rekao, moramo propustiti novi, svježi zrak u Crkvu!
