Težaci su vodili svoje žene na razgovor kod meštra ili odvjetnika, jer su žene jače na jeziku
Don Frane Bulić (1846. – 1934.) pojavljivao bi se obično u podne, uspravan, vitak kardinalski važan, s visokim crnim šeširom koji nije dostizao visinu cilindra… Bio je veličanstven u svom dostojanstvenom koraku, toliko kneževskom i gospodskom, da je više nego na jednog katoličkog dostojanstvenika sličio na rimskog senatora. Don Frane je u toj svojoj jutarnjoj šetnji bacao brižne poglede na svaki kamen Dioklecijanove palače, oblijetao oko svih starih i novijih starina, doticao se svojim prstima stupova i sfinga … kao da se radilo o nečem što je njegovo, što je on sam , ako ne sagradio, a onda sačuvao kroz dugi vijek bdijenja i pažnje. Mrkim okom pogledao bi mulariju (dječetinu) koja bi se igrala škondarijola (skrivača) za starim stupovima, ili po klasičnim zidovima ugljenom pisala svoja imena i po koju nelijepu riječ. I kad su nova revolucionarna vremena nastala, odnoseći stare legende i autoritete, i Balkan sve više nadirao u predgrađa i u sam grad, don Frane je postojao mračniji i skeptičniji. Jer za njega su Splićani bili barbari: Quod non fecerunt barbari – govorio je on – fecerunt Spalatini! (što ne učiniše barbari učiniše Splićani, parafraza latinske poslovice o rimskoj obitelji Barberini koja je davala i kardinale i Pape, op., T.T.)
I kad su Karađorđevići naumili staviti kip Grgura Ninskoga na Peristil don Frane se suprotstavio, “na veselje cijeloga Splita, koji je u tome uživao, jer Split voli borbe i polemike, svađe i predbacivanja više od slatke marende”. A don Frane je bio narodnjak kao i Grgur, ali ljubitelj klasične starine.
Preskačem mozaike splitskih predgrađa i različite vrste doseljenika, otočana, Vlaja, Poljičana kao dio živopisne mikroklime, kao i težaci koji bi vodili svoje žene na razgovor kod meštra ili advokata, jer su žene jače na jeziku. Ovaj dio je slikovit: “povorke naroda penjale su se … prema brdima na skrajnjim vrhovima Marjana gdje su nekad živjeli pustinjaci…, s crkvicama koje su se rijetko otvarale, a iz kojih su virile neke stare freske, prikazujući pakao i vječnu vatru na kojoj su se pekli grješnici. Te slike toga ispaštanja nosili smo u sebi i nismo bili u stanju prenoćiti poslije tolikih fantastičnih mučenja i pričanja. Tu bi … došlo do odmora. Žene bi i majke otvorile torbe, iz kojih bi ispadale pofrigane girice (sitna vrsta ribe), na ulju, posoljene, i fritule (hrskavi posni kolačići) ispečene na ulju… i tako opijeni suncem žurili bi u Sveti Križ na korizmenu prediku, gdje bi franjevac s Dobroga ili dominikanac s Pazara dozvao u pamet muku Gospodinovu.”
“Ali to nije bio sav Split. To je bio Split Korizme i mjeseca Marča (ožujka). To nije bio Split Svetog Duje, Split Karnevala, Split maškara i poklada, Split politike i mižerije (bijede), Split kativerije (zloće, inata) i malicije (zlobe), Split koji može i uvrijediti i ubiti, Split koji se zanosi za jednu ili drugu struju, Split koji mrzi i škojane (otočane) i vlaje (zaleđare), koji zazire od svakoga tko nije pravi Splićanin; a tko je taj pravi Splićanin to malo tko zna!”
“Taj Split koji se tako jetko označio u Kerubinu Šegviću (1867. – 1945.), polemičaru protuslovnom i gorkome, koji je mogao od Starčevićeva pravaštva preuzeti čak i aktivnu ulogu kod stvaranja “vlaške” Jugoslavije, pa čak i savjetovati Matu Drinkovića i svoje ostale prijatelje kako da surađuju sa (kraljem) Aleksandrom, i da u isti mah, samo malo kasnije bude i ideologom ustaštva i gotskog podrijetla Hrvata.” Kao i Toma Arhiđakon (XIII. stoljeće), “Šegvićev značaj najbolje iznačuje taj multipolaritet Splita: njegovo skakanje iz jednog ekstrema u drugi, slavenski negativno i mediteranski neukrotivo.”
“Bilo bi zanimljivo jednog dana dati analizu tog našeg čovjeka, ustvari plebejca, koji se rodio u srcu našeg hrvatskog plebejstva, odgojio se zatim u sredini klasičnog latinstva, i bio rimskiji i od Latina, iako ostajući pri tom hrvatski pravaš; gotovo nikad klerikalac, iako klerik. Šegvić nije volio Split, i Split nikad nije volio njega, jer Split jedno ne voli, a to je : ružnu glavu.”
Strancima je Ante Trumbić (1864. – 1938.) izgledao gospodin engleskoga tipa, s mnogo odgovornosti i ozbiljnosti, koja nije dopuštala šalu, nego je znala za odgovornost mjere i obzira. Trumbić je u osnovi bio odvjetnik (kako kaže pokojni M. Bandić knjiški čovjek), čovjek gvozdene riječi. (zato baš nije imao nikakve šanse sa realnim Pašićem i prevrtljivim Srbijancima kojima riječ ni ugovor ne znače ništa, op., T.T.) Radica ističe da su ljudi Trumbićeva kova, univerzalni ljudi, bili oni koje ej komunistička revolucija proglasila glavnim neprijateljima (pretjeruje, građanska klasa je trebala biti razvlaštena i potisnuta op., T.T.).
“Gorak je bio Trumbićev svršetak upravo uslijed tog osjećaja prijevare, koja se bunila protiv njegova shvaćanja pravde i pravice. To Trumbićevo razočaranje i to njegovo povlačenje iz javnog života najbolje su osjećali stari Splićani, njegovi politički sljedbenici iz mladih dana.” Rdaica piše kako se njegovom ocu činilo “da je Trumbićevo odsustvo iz javnog života bilo opomena svijetu, da su svi ideali nestali i da nema više nade da će se ikad više pojaviti svijet poštenja, integriteta i pravde.”
Bio je izvrstan ministar vanjskih poslova zaključuje Radica, takav kakvoga Beograd nikada nije iznjedrio. “Splićanin nije ni ekonomski ni politički emigrant. Nisu Splićani ti koji su donosili kapital iz dalekih zemalja, nego otočani i poneki zagorski čovjek. Splićanin se prema tome uvlačio u sebe i postajao nezadovoljan, odnosno grintav, mrzio sve i svakoga oko sebe, volio ogovarati i sumnjičiti svu, kakoju je on zvao “fureštariju” (strance), koja je poplavila njegove uglove, njegova vrata i njegove stanove. Tako je Splićanin provodio svoje dane po nekim malenim kavanama, gdje je on buljio u nepomično obzorje mora…, izgovorio po neku riječ, opsovao nekoga i ljutio se na sama sebe i grad koji je ispred njega rastao i prerastao snažnijim i drugačijim nego ga je on zamišljao.”
“Dinamički impuls Splitu dala je općina dra Ive Tartaglie, s kojim je stari Split vodio šutljivu i podmuklu borbu, ali koga je u dubini poštovao i volio. Tartaglia je Split uzdigao iz sitnog ali dragog nam provincijalizma i kampanilizma u grad jačih dimenzija i snažnijih mogućnosti, imajući protiv sebe sve i svakoga, dok ga je razvijao, ne doživjevši priznanje kada je Split postigao razmjere grada svakako najdinamičnijeg na Jadranu.”
“Težak teret koji na svakoga pojedinca donosi komunizam, pogodio je smrtonosno i Split: grad podsmijeha, šale i humora.”
“Blažena Austrija, zašto je vrag odnija!”
(Svršetak u sljedećem broju)
