Autor Kini i Indiji predlaže ekonomsku i tehnološku pomoć Zapada, ali uz nemiješanje u političku i kulturnu nezavisnost istočnih naroda
Pobjeda komunizma u Kini ima dalekosežnije značenje čak i od osvajanja Njemačke – ona otvara neograničene mogućnosti njegova daljeg širenja u Indokinu, Maglaju, Perziju, pa čak i u Indiju. Kao posljedica toga Rusija sada teži postati vođom azijskih i afričkih naroda u križarskoj vojni protiv zapadnog imperijalizma, i što ta težnja bude jača to će se više produbljivati jaz između nje i Zapada i to će više jačati azijski elementi u ruskom društvu i mišljenju. Rusija nije više europska država sa azijskim imperijem kakva je bila u XIX. stoljeću, već je postala euroazijska velesila sa strateškim položajem i granicama kakve je u XIII. stoljeću zauzimao mongolski imperij (pisano prije 1952., op., T.T.).
Azijski nacionalizam ima dvije alternative. Može se zaputiti putem Zapada i stvoriti mehaniziranu svjetovnu kulturu, ili putem Gandhija vratiti vlastitim arhetipovima.
Vladanje državama od više stotina milijuna ljudi (danas i Indija o Kina imaju 1,5 milijardi stanovnika, op., T.T.) razumijeva golemu koncentraciju moći što vodi do opasnosti da se unutarnje probleme rješava agresijom, kao što je činio Japan.
Autor predlaže ekonomsku i tehnološku pomoć Zapada, ali uz nemiješanje u političku i kulturnu nezavisnost istočnih naroda.
SAD u vrijeme izolacionizma
Poglavlje posvećeno prekomorskim osvajanjima Europljana uglavnom preskačem jer je taj dio povijesti poznat javnosti.
Godine 1823. bivši američki predsjednik Thomas Jefferson (1743. – 1826.) piše predsjedniku SAD-a Jamesu Monroeu (1758. – 1831.): “Uvijek sam smatrao neizmjerno važnim da se SAD ne upliću u svađe među europskim državama. Njihovi politički interesi potpuno su različiti od naših. Njihova međusobna ljubomora, njihova ravnoteža moći, njihovi složeni savezi i oblici i načela njihove vladavine nama su tuđi. To su narodi među kojima traje vječni rat.
Oni svoju energiju troše na zatiranje rada, vlasništva i života svojih građana. Što se nas tiče nikada nijedan narod nije imao tako povoljnu priliku da krene obrnutim smjerom prema miru i bratstvu sa ljudskim rodom; da sva sredstva i sposobnosti usmjeri prema napretku umjesto prema razaranju.”
Ističe da se ne smije niti Europljanima dopustiti uplitanje u stvari Amerika.
Američki građanski rat (1861. – 1865.) nije značio pobjedu ideala predsjednika Abrahama Lincolna.( 1809. – 1865.) već pobjedu velikih bankara i industrijalaca koji su dobili vlast o kojoj tvorci ustava nisu mogli ni sanjati. Oni su stvorili imperije čelika, nafte i zlata.
Herman Melville (1819. – 1891.) 1850. sa zanosom piše da smo mi Amerikanci izabran narod, novi Izrael kojemu je Gospodin dao prostranstva nove zemlje. Mi nosimo škrinju sloboda svijeta.
Ali oko 25 godina kasnije govori o bludnici bezbožnog vremena, skorojevićki koju svodnici krune i koju će nasreću zaustaviti Azija.
Užasava se općeg prava glasa koji otvara put demagozima koji vode rulju u građansko barbarstvo. Do slične misli je došao i Alexis de Tocqueville (1805. – 1859.) bojeći se diktature masa u SAD-u.
Vratimo se Europi. Hegel je smatrao ekonomski značaj civilnog društva kao društva potreba videći buržuja pred političkim tipom koji uzmiče pred etičkim totalitetom države kako bi zadovoljio interese vlastite obitelji i klase. Prepušteno samo sebi ekonomsko društvo postaje slijepi kaos u kojem se žrtvuju sve više vrijednosti. Čovjekove potrebe mogu se beskonačno povećavati, a s povećanjem bogatstva društvo je sve manje organski povezano jer bogatstvo gubi vezu s radom.
Nadvladava divljački prezir prema svemu što je uzvišeno. Važno je što više steći, etički element nestaje i ljudi su izgubljeni. Država stoga mora intervenirati ispomoć korporativne organizacije.
Hegel u je država ideal, i to luteranska.
Drobljenje Srednje Europe
Drobljenje Srednje Europe je po Dawsonu potpomoglo kaos i ratove. Austro-Ugarska je ta koju autor izrijekom ne spominje. Po Dawsonu socijalizam je dao novu nadu siromasima i emancipiranim Židovima, ali ti ljudi nisu pripadali europskom humanizmu, kulturi i tradiciji. Tu Dawson griješi, ili se boji imenovati, oni su odbacili kršćanski temelj Europe.
Na Zapadu urbanizacija, mehanizacija i dizanje standarda stvaraju vladavinu masa i ateizam. Ali i ovisnost o svjetskom tržištu.
Posljednja riječ, po autoru, u ljudskim stvarima uvijek pripada duhovnoj moći koja nadilazi prirodu i kulturu i ljudskom životu daje konačno značenje i svrhu. Moral i smisao ne može dati elektronički ” mozak”.
Jednom bezobzirnom agresijom može se srušiti cijela struktura europskog poretka.
Kada umire neka religija nužno umire i civilizacija koju je ona stvorila.
Nove velesile nisu zadovoljne što političkom organizacijom i ekonomskim planiranjem imaju vanjski nadzor već žele ovladati i ljudskim umom.
Oni su time i neprijatelji vjere. Znanost ne može nadomjestiti vjeru. Civilizacija može biti stvaralačka i životodajna samo u mjerilu kojoj je produhovljene.
Dodajemo autorovom opažanju činjenicu banalnosti, plitkosti i nečovječnosti današnjeg svijeta koja varira od infantinosti egoizma, hedonizma i posjeda do robotskog autizma.
(Svršetak)
