MATOŠEV PRAVORIJEK – Hrvati su došli u Hrvatsku prije Srba, Bosna bijaše više zemlja hrvatska no srpska…
Antun Gustav Matoš bijaše boem i čovjek pun razumijevanja za ljudske slabosti. Iako je živio u Beogradu, imao vrlo bliskih prijatelja među Srbima, smatrao nas jezično i narodnosno srodnima, ipak je, ne bez prava, sasuo čašu žuči na račun naših pravoslavnih zemljaka.
Jasno da je odnos manjine i većine uvijek napet (bez obzira radi li se o političkim neistomišljenicima, ili došljacima, ili inovjercima), da su mali narodi žrtve velikih sila te se manipulira njihovim manjinama, (u našem slučaju Austrijanci, Mađari, Talijani su koristili hrvatske Srbe) ili nastoji asimilirati male narode. Takav je svijet da je rijetkost i u jednoj obitelji naći sloge i poštenja.
“Zasluga je i konstatovanje zla i opasnosti, naročito kad se ne opaža.
Ako Deželić (Stjepan Đuro, 1838. – 1907., hrvatski književnik) bolesti nije liječio, među prvima ju je konstatovao… Taj unionist obzoraškoga (časopis Obzor) oportunizma bijaše duhom čisti starčevićanac, i njegove historijske i državopravne studije kao “Mlada Vlaška u Hrvatskoj”, “Lažne srpske zemlje”, “Uskoci i žumberački Vlasi” i “Propagandini službenici na djelu”…, te najvažnija “Hrvatska narodnost ili duša hrvatskoga naroda” 1879., kao ustuk proti Majkovljevim (A. A. Majkov, 1826. – 1902., ruski filolog i povjesničar, autor prosrpskih i antihrvatskih članaka u novosadskoj “Zastavi”) “naučnim” tvrdnjama (1876.) kojima je sveo hrvatsku narodnost na stupanj srpskog plemena od 600.000 do 700.000 čakavaca i kajkavaca.
Od svih narodnih novijih naših nesreća i rana srpstvo bijaše najljuća. U samoj Banovini je ta importirana misao držala proti hrvatskom ustavu do pol milijuna pravoslavnih urođenika, da ne spominjem Herceg – Bosne gdje je propaganda posrbila cijeli ortodoksni živalj, zahvativši već i u demoralisane muslimanske redove, dok je u Dalmaciji predobila duhove kao Medo Pucić, Bogišić (Baldo), Budmani (Petar), i onaj Matija Ban…
Ljubiša (Stjepan Mitrov, 1824. – 1878. srpski političar i književnik rodom iz Budve, crnogorsko pleme Paštrovića) (na slici), koji se zakle na naše državno pravo tražeći sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom (Dalmacija se u novije vrijeme računala do Bara blizu Albanije, op. T.T.), pretvara se u ljuta Srbina. U Dalmaciji političko srpstvo, narodnost srpska datira tek od 1880.: narod star 27 godina! K nama se strano ime ušuljalo pomoću nehrvatskih struja slovinstva, zemljaštva, jugoslavenstva, “materinstva”, pa dok naši prenaivni Našinci bijahu sve… Srbi ostadoše samo previjani Srbi, govorahu samo srpski (ne i srpsko – hrvatski), tvrđahu da im ukradosmo jezik…
Kod nas biješe sve na uhar njihovoj propagandi.”
Ističe da su se Hrvati morali boriti protiv Nijemaca (Austrijanaca), Mađara, Talijana dotle su Srbi bosanski i hrvatski (prečanski, tj. prekodrinski) imali podršku Srbije, Crne Gore, zajmove Francuske, srbofilske pravoslavne Rusije… (zašto ne spominje Britaniju?, op. T.T.).
“Dok Austro – Ugarska upotrebljavaše srpstvo proti hrvatskoj ideji, to isto srpstvo nazivaše borbu s nama (Hrvatima) borbom proti duhu Rima i bečke kamarile…, igrahu revolucionare, oslobodioce prema našoj sužanjskoj silom – austrijanštini.”
“Srpstvo dakle pomaže u Europi sve što je antiaustrijsko, a u Austro – Ugarskoj sve što je antihrvatsko. Dok tu propagandu pomaže sve, nas ne pomaže nitko, pa ni naš jezik, pa tako ta narodna borba nije borba – kao u ostalom svijetu – dvaju jezika, već konflikt dviju kultura, tradicija, historija, političkih ideja. Da bi srpstvo uništilo jedinu zapreku svom prodiranju u Hrvatsku, trebalo je oslabiti samo naše ime, dakle i naše pravo na posebni i samostalni državni razvitak.”
Vlaška posla
Piše da im je to lako bilo u BiH gdje su im pomagali Osmanlije, ali “kad se srpstvo javi u Trojednici”, kada Vuk (Karadžić) proglasi na temelju jezika Srbe sve i svuda diže se pravaška ideja sa nepobitnim dokazima “da su Hrvati došli u Hrvatsku prije Srba, da Bosna bijaše više zemlja hrvatska no srpska, da ni naši ni ugarski stari zakoni ne poznaju Srba, da je srpska državna samostalnost prestajala često, hrvatska nikada, da pod imenom srpskim nije u nas izdana nijedna povelja…”
“Po kojem Ovidijevom (rimski pjesnik) stihu može bugarski ili trački uskok postati u Hrvatskoj Srbinom? … zaista nov je to posao na zemaljskoj kruglji (krugu, kugli) da je Arbanas, Bugarin, Grk i Vlah Srbinom onda kad je na hrvatskoj zemlji i kad je primio za svoj materinji jezik hrvatski. Kojom logikom negira hrvatsku državnu misao narod koji od pada Smedereva pa do kneza Miloša Obrenovića, dakle pol milenija (500 godina nema povijesti? (ipak Matoš pretjeruje, među doseljenicima u hrvatske zemlje bilo je nešto i pravoslavnih Srba, op. T.T.)
U Crnoj Gori je ime srpsko udomaćio tek vladika Petar (Sveti Cetinjski, 1748. – 1830.), dok ni pokojni Jukić (fra Ivan Franjo 1818. – 1857., vidi moj članak u Hrvatskom Fokusu) ne ču u Bosni srpskog imena. Čitajte kritičnog Ruvarca (Ilarion, 1832. – 1905., arhimandrit srpski i povjesničar, rođen u tada hrvatskom istočnom Srijemu, op. T.T.) pa ćete se uvjeriti koliko srpski historici lagahu i polagivahu u korist srpske propagande. Uostalom napredak srpstvu u samom Zagrebu je dokaz kolikom se lakoćom širi tuđe ime u zemlji gdje je iskreno hrvatstvo i danas zločinom” (zvuči aktualno).
Kaže Matoš: “Osnovna misao moga novinarenja bijaše hrvatski slobodoumni, zapadnom čistom kulturom potencirani, individualistični nacionalizam.”
Ali malo dalje skače sebi u usta. “Ladanje je dakle izvrsna škola rodoljublja, i zato su ljudi sa ladanja, seljaci, najbolja narodna rezerva i najnarodniji dio naroda.”
(Svršetak u sljedećem broju)
