Negativne povratne informacije iz oblaka na visokoj razini još uvijek veće od slabih pozitivnih povratnih informacija
Od 1960-ih u atmosferi Venere uočen je zagonetni fenomen. Vidi se da atmosfera iznad baze oblaka putuje oko planeta oko 50 puta brže od rotacije površine planeta, ili u samo četiri do pet zemaljskih dana. Godine 1974. Stephen B. Fels i Richard Lindzen predložili su teoriju kako bi objasnili ovu takozvanu “superrotaciju” koja je držala da rotaciju pokreće toplinska atmosferska plima. Alternativnu teoriju predložio je Peter J. Gierasch u sljedećoj godini koja je umjesto toga smatrala da meridionalna (Hadley) cirkulacija može prenijeti zamah vrtložnim miješanjem. Od 2005. godine u literaturi se nastavilo raspravljati o stvarnom uzroku ove pojave, a eksperimenti General Circulation Model sugeriraju da su uključeni i Mehanizmi Fels/Lindzen i Gierasch.
Srednje razdoblje (1972.-1990.)
Od 1972. do 1982. godine Lindzen je bio profesor dinamične meteorologije na Sveučilištu Harvard. Od veljače do lipnja 1975. bio je gostujući profesor dinamičke meteorologije na MIT-u, a tijekom dijela 1979. godine Lindzen je bio gostujući profesor na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, prije nego što je 1983. prešao pripadnost MIT-u kao profesor meteorologije Alfred P. Sloan.
Za to vrijeme Lindzen je objavio neka istraživanja o gravitacijskim valovima, kao i Hadleyjevim cirkulacijama. Imenovan je jednim od 16 znanstvenih članova tima koji je autor publikacije Nacionalne akademije znanosti 1975. godine Razumijevanje klimatskih promjena: Program za djelovanje.
Osjetljivost na klimu
Lindzen je pretpostavio da se Zemlja može ponašati kao infracrvena šarenica. Porast temperature površine mora u tropima rezultirao bi smanjenim oblacima cirusa, a time i većim istjecanjem infracrvenog zračenja iz Zemljine atmosfere. Osim toga, porast temperature uzrokovao bi opsežnije sušenje zbog povećanih područja atmosferskog slijeganja. Ova hipoteza sugerira negativnu povratnu informaciju koja bi se suprotstavila učincima zagrijavanja CO2 smanjenjem klimatske osjetljivosti. Satelitski podaci ceres-a naveli su istraživače koji su istraživali Lindzenovu teoriju da zaključe da bi efekt šarenice umjesto toga zagrijao atmosferu. Lindzen je to osporio, tvrdeći da su negativne povratne informacije iz oblaka na visokoj razini još uvijek veće od slabih pozitivnih povratnih informacija koje je procijenio Lin i sur.
Lindzen je izrazio zabrinutost zbog valjanosti računalnih modela koji se koriste za predviđanje budućih klimatskih promjena. Lindzen je rekao da bi predviđeno zagrijavanje moglo biti precijenjeno zbog načina na koji postupaju s povratnim informacijama o vodenoj pari klimatskog sustava. Povratne informacije zbog vodene pare glavni su čimbenik u određivanju koliko bi se zagrijavanja očekivalo s povećanim atmosferskim koncentracijama ugljičnog dioksida, a svi postojeći računalni modeli pretpostavljaju pozitivne povratne informacije – odnosno da će se, kako se klima zagrijava, količina vodene pare koja se drži u atmosferi povećavati, što će dovesti do daljnjeg zagrijavanja. Nasuprot tome, Lindzen vjeruje da će porast temperature zapravo uzrokovati opsežnije sušenje zbog povećanih područja atmosferskog slijeganja kao posljedice efekta šarenice, poništavajući buduće zagrijavanje. Ovu tvrdnju kritizirao je klimatolog Gavin Schmidt, direktor NASA-inog Instituta Goddard za svemirske studije, koji primjećuje općeprihvaćenije razumijevanje učinaka Irisovog učinka i navodi empirijske slučajeve u kojima su velike i relativno brze promjene klime kao što su događaji El Niño, ultra-plinovska erupcija planine Pinatubo 1991. godine a nedavni trendovi globalne temperature i razine vodene pare pokazuju da se, kao što je predviđeno općeprihvaćenim pogledom, vodena para povećava kako se temperatura povećava i smanjuje kako se temperature smanjuju.
Suprotno procjeni IPCC-a iz 2001. godine, Lindzen je rekao da su klimatski modeli neadekvatni. Unatoč prihvaćenim pogreškama u svojim modelima, npr. tretmanu oblaka, modeli su i dalje smatrali da su njihova klimatska predviđanja valjana. Lindzen je izjavio da su zbog nelinearnih učinaka ugljičnog dioksida u atmosferi razine CO2 sada oko 30 % više od predindustrijske razine, ali su temperature odgovorile za oko 75 % 0,6°C (1,08°F) očekivane vrijednosti za udvostručenje CO2. IPCC (2007.) procjenjuje da očekivani porast temperature zbog udvostručenja CO2 iznosi oko 3°C (5,4°F), ± 1,5°C. Lindzen je na temelju podataka ERBE-a dao procjene klimatske osjetljivosti Zemlje na 0,5 °C. Te su procjene kritizirali Kevin E. Trenberth i drugi, a Lindzen je prihvatio da njegov rad uključuje “neke glupe pogrješke”. Na razgovoru je rekao “Bilo je to samo neugodno” i dodao da su “tehnički detalji satelitskih mjerenja zaista nekako groteskni”. Lindzen i Choi revidirali su svoj rad i predali ga PNAS-u. Četiri recenzenta rada, od kojih je dvojicu odabrao Lindzen, oštro su kritizirala rad, a PNAS ga je odbio za objavljivanje. Lindzen i Choi tada su uspjeli dobiti malo poznati korejski časopis da ga objavi kao rad iz 2011. godine. Andrew Dessler objavio je rad u kojem su pronađene pogreške u Lindzenu i Choiju 2011. i zaključio da opažanja koja je iznio “nisu u temeljnom neslaganju s glavnim klimatskim modelima, niti pružaju dokaze da oblaci uzrokuju klimatske promjene. Stoga se ne podupiru prijedlozi da su potrebne značajne revizije tradicionalne znanosti o klimi.”
NAS ploča
Lindzen je 2001. godine bio na 11-članom panelu u organizaciji Nacionalne akademije znanosti. Izvješće povjerenstva pod nazivom Znanost o klimatskim promjenama: Analiza nekih ključnih pitanja, široko je citirano. Lindzen je naknadno javno kritizirao sažetak izvješća jer se nije pozvao na izjavu u cjelovitom izvješću da je dvadeset godina mjerenja temperature “prekratko razdoblje za procjenu dugoročnih trendova”.
IPCC aktivnosti
Lindzen je radio na poglavlju 7 radne skupine IPCC-a 2001 iz 1. godine, u kojem se razmatraju fizički procesi koji su aktivni u stvarnoj klimi. Prethodno je sudjelovao u poglavlju 4. “Druge procjene IPCC-a” iz 1995. Opisao je cjelovito izvješće IPCC-a iz 2001. kao “zadivljujući opis istraživačkih aktivnosti u znanosti o klimi” iako je kritizirao Sažetak za kreatore politike. Lindzen je u svibnju 2001. izjavio da nije uistinu sažeo izvješće IPCC-a već je izmijenjen kako bi se naveli definitivniji zaključci. Također je naglasio činjenicu da sažetak nisu napisali samo znanstvenici. NAS-in panel na kojem je Lindzen služio kaže da je sažetak rezultat dijaloga između znanstvenika i kreatora politike.
Rad na Cato Institutu
Lindzen je bio istaknuti govornik na konferenciji Instituta Cato, “Globalna ekološka kriza: znanost ili politika?” 5. lipnja (Svjetski dan okoliša) i 6. lipnja 1991. Konferencija je identificirana 2019. godine u knjizi Kochland poslovnog pisca Christophera Leonarda kao dosad neusporediv rani orijentir u naporima multimilijardera braće Koch na fosilna goriva da promiču pitanja o klimatskoj znanosti. Institut Cato “godinama su osnovali i financirali” Kochovi, a Lindzen je istaknuto citiran u brošuri za konferenciju.
Ideja da je globalno zatopljenje činjenica i da će biti katastrofalna izbušena je u ljudima do te mjere da se čini iznenađujućim da bi ga itko doveo u pitanje, a ipak, u podlozi je to uopće vrlo malo dokaza. Ipak, postoje izjave dane od tako otvorenog nerealizma da se osjećam posramljeno. Osjećam da diskreditira znanost. Mislim da će se pojaviti problemi kada će netko morati ovisiti o znanstvenoj prosudbi, a uništavanjem našeg kredibiliteta sada napuštate društvo s resursom od neke važnosti umanjenim.
Naslov prezentacije koju je Lindzen održao na konferenciji bio je “Kritična pitanja u klimatskim prognozama”.
U najavi objavljenoj 27. prosinca 2013., Institut je rekao da će na novoj poziciji u Catu Lindzenov fokus biti na “interakciji između znanosti i kreatora politike” i da će proučiti “je li prelazak s uglavnom privatnog financiranja na javnu potporu uveo pristranosti u znanost i javne politike informirane znanošću”.
Do sredine 2019. godine Lindzen više nije bio povezan s institutom Cato.
Pogledi na klimatske promjene
U lipnju 1992., godinu dana nakon konferencije Instituta Cato, Lindzen je potpisao Žalbu Heidelberga. Kritizirao je znanstveni konsenzus o globalnim klimatskim promjenama, tvrdeći da su znanstvenici jednako odgovorni za pogrješku kada se čini da znanost pokazuje u samo jednom smjeru. 1996. godine povukao je analogiju između konsenzusa početkom i sredinom dvadesetog stoljeća o eugenici i trenutnog konsenzusa o globalnom zatopljenju. U intervjuu 2007. u emisiji The Larry King Show, Lindzen je rekao:
Govorimo o nekoliko desetina promjene temperature. Ništa od toga u posljednjih osam godina, usput. A ako smo imali zagrijavanje, to bi trebalo biti učinjeno manje oluje. No, budući da je sama temperatura tako nespecifična, razvili smo sve vrste straha od potencijalnih scenarija – poplava, kuge, povećane oluje kada fizika kaže da bismo trebali vidjeti manje. Mislim da je to uglavnom kao mala djeca koja se zaključavaju u tamne ormare da vide koliko mogu uplašiti jedni druge i sebe.
U uvodniku iz 2009. u Wall Street Journalu, Lindzen je rekao da zemlja tek izlazi iz “Malog ledenog doba” u 19. stoljeću i kaže da “nije iznenađujuće” vidjeti zagrijavanje nakon toga. Lindzen navodi da su nalazi IPCC-a iz 2001.
Na temelju slabog argumenta da trenutni modeli koje koristi IPCC nisu mogli reproducirati zagrijavanje od oko 1978. do 1998. bez nekog prisiljavanja, te da je jedini fors koji im je mogao smisliti bio čovjek. Čak i ovaj argument pretpostavlja da se ovi modeli adekvatno bave prirodnom unutarnjom varijabilnošću – to jest, prirodnim ciklusima kao što su El Niño, Pacifička dekadalna oscilacija, Atlantska multidekadalna oscilacija itd. Ipak, članci iz glavnih centara za modeliranje priznali su da je neuspjeh ovih modela da predvide odsutnost zagrijavanja u posljednjih desetak godina posljedica neuspjeha ovih modela da uzmu u obzir ovu prirodnu unutarnju varijabilnost. Stoga se čak i osnova za slab argument IPCC-a za antropogene klimatske promjene pokazala lažnom.
Prema članku New York Timesa od 30. travnja 2012., “Dr. Lindzen prihvaća osnovna načela klimatske znanosti. Slaže se da je ugljični dioksid staklenički plin, nazivajući ljude koji osporavaju tu točku ‘ludima’. Slaže se da razina toga raste zbog ljudske aktivnosti i da bi to trebalo zagrijati klimu.” Također vjeruje da će smanjenje tropskih oblaka cirusa u toplijem svijetu omogućiti više dugovalnog zračenja da pobjegne iz atmosfere, suzbijajući zagrijavanje. Lindzen je prvi put objavio ovu teoriju “šarenice” 2001. Godine i pružio veću podršku u radu iz 2009. godine.
Komentari upućeni američkim kreatorima politika
Počevši od 1991. godine, Lindzen je više puta dao svjedočanstva odborima američkog Senata i Zastupničkog doma o svom razumijevanju trenutnog stanja istraživanja o klimatskim promjenama. Lindzen je 2001. pozvao Bushovu administraciju da ne ratificira Protokol iz Kyota. [73] U pismu gradonačelniku Davidu B. Cohenu iz Newtona u Massachusettsu, Lindzen je napisao da vjeruje da će Kyotski protokol povećati troškove električne energije bez ikakve koristi, stavljajući države potpisnice u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju.
Lindzen je 2017. poslao peticiju predsjedniku Trumpu, tražeći od predsjednika da povuče Sjedinjene Države iz Konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. Peticija je sadržavala imena “oko 75 uglednih znanstvenika i drugih kvalificiranih pojedinaca” i pozvala je Sjedinjene Države i druge zemlje da “promijene smjer zastarjelog međunarodnog sporazuma koji cilja na manje stakleničke plinove”, počevši od ugljičnog dioksida. Dobio je znatnu medijsku pokrivenost; 76 tada- sadašnji ili umirovljeni profesori s MIT-a odmah su izdali otvoreno pismo upućeno Trumpu u kojem kažu da Lindzenova peticija ne predstavlja njihova stajališta ili stavove velike većine drugih klimatskih znanstvenika.
Karakterizacije Lindzena treće strane
Članak od 30. travnja 2012. u The New York Timesu uključivao je komentare nekoliko drugih stručnjaka. Christopher S. Bretherton, atmosferski istraživač sa Sveučilišta u Washingtonu, rekao je da se Lindzen “hrani publikom koja želi čuti određenu poruku i želi čuti kako je iznose ljudi s dovoljno znanstvenog ugleda da se može održati neko vrijeme, čak i ako je to pogrješna znanost. Mislim da to uopće nije intelektualno iskreno.” Kerry A. Emanuel, još jedna znanstvenica s MIT-a, rekla je o Lindzenovim stajalištima “Čak i da nije bilo političkih implikacija, samo se čini duboko neprofesionalnim i neodgovornim pogledati ovo i reći: ‘Sigurni smo da to nije problem.’ To je posebna vrsta rizika, jer je to rizik za kolektivnu civilizaciju.”
Članak iz 1996. u The New York Timesu uključivao je komentare nekoliko drugih stručnjaka. Jerry D. Mahlman, direktor Laboratorija za geofizičku dinamiku fluida, nije prihvatio Lindzenovu procjenu znanosti i rekao je da je Lindzen “žrtvovao svoju svjetlost zauzimajući stav za koji većina nas smatra da je znanstveno neozbiljan”. Mahlman je, međutim, priznao da je Lindzen bio “težak protivnik”. William Gray s Državnog sveučilišta Colorado u osnovi se složio s Lindzenom, opisujući ga kao “hrabrog”. Rekao je: “Mnogi moji stariji kolege vrlo su skeptični prema onome s globalnim zatopljenjem”. Dodao je kako je, iako neke Lindzenove stavove smatra manjkavima, rekao da je “općenito vrlo dobar”. John Wallace sa Sveučilišta u Washingtonu složio se s Lindzenom da je napredak u znanosti o klimatskim promjenama pretjeran, ali je rekao da postoji “relativno malo znanstvenika koji su toliko skeptični prema cijeloj stvari kao dick [Lindzen] jest”.
Internetska verzija časopisa Reason od 10. studenog 2004. izvijestila je da je Lindzen “spreman uzeti oklade da će globalne prosječne temperature u 20 godina zapravo biti niže nego što su sada”. Međutim, 8. lipnja 2005. izvijestili su da je Lindzen inzistirao na tome da je pogrješno citiran, nakon što je James Annan kontaktirao Lindzen kako bi se kladio, ali je tvrdio da će “Lindzen uzeti samo 50 prema 1 koeficijent”.
Guardian je u lipnju 2016. izvijestio da je Lindzen korisnik Peabody Energyja, tvrtke za ugljen koja je financirala više skupina koje osporavaju klimatski konsenzus.
Lindzen je u vezi s klimatskim promjenama i drugim pitanjima nazvan suprotnim. Lindzenovi diplomski studenti opisuju ga kao “žestoko inteligentnog, s dubokim suprotnim nizom”. Karakterizacija Lindzena kao suprotnost pojačana je izvješćima da tvrdi da je rak pluća samo slabo povezan s pušenjem. Na pitanje o tome tijekom intervjua u sklopu dokumentarca australske radiotelevizije, Lindzen je rekao da, iako “slučaj rabljenog duhana nije baš dobar … Svjetska zdravstvena organizacija također je rekla da” (pozivajući se na studiju Međunarodne agencije za istraživanje raka (IARC) iz 1998. o duhanskom dimu iz okoliša (ETS), s druge strane. “S dimom iz prve ruke to je zanimljivije pitanje … Slučaj za rak pluća je vrlo dobar, ali također zanemaruje činjenicu da postoje razlike u osjetljivosti ljudi na koje su japanske studije ukazivale. Opet, na pitanje da pojasni svoje stajalište Lindzen je napisao “postojao je razuman slučaj za ulogu pušenja cigareta u raku pluća, ali da slučaj nije bio toliko jak da treba presuditi da bilo kakva pitanja nisu u redu … mnogo, mnogo slabiji slučaj protiv pasivnog pušenja također se tretira kao dogma.” (v.h.)
