Hrtkovci su bili trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
Poslije završene srednje škole u Novom Sadu, Vesna je upisala psihologiju u Beogradu i bila je na drugoj godini studija kada je, jednog petka poslijepodne, došavši autobusom iz Beograda u Hrtkovce, umjesto u kuću prvo ušla u kafić, gdje je Marko za šankom upravo kontrolirao utržak.
– Ćao! – pozdravila je s vrata.
– O, ćao! Danas si stigla ranije.
Zaobišla je šank i prišla ocu, unoseći mu se u lice.
– Znaš li ti što se događa?
Pitanje ga je poprilično iznenadilo, kao i potreba da se ovakva tema, a svakako je u pitanju neka ,,politička“, započinje odmah s vrata, tu, za šankom kafića.
Svoju je djecu Marko uvijek pokušavao što više udaljti od dnevnopolitičkih zbivanja na ovim našim trusnim prostorima, smatrajući da je sve to prolazno i da im opterećivanje takvim ludostima nije potrebno. Međutim, stvari su se zadnjih godina zgušnjavale, zaoštravale i postajale opasne. Nije mogao vjerovati da će bilo tko ovdje uzeti bilo kakvo oružje u ruke, jer to bi imalo dalekosežne i tragične posljedice. U balkanskom buretu baruta samo su bezumnici palili šibice. I mislio je da su njegova djeca, Vesna s nepunih dvadeset godina i Igor sa sedamnaest, posve apolitični i nacionalno tolerantni, te da bar do sada nisu bili u prilici trpjeti neke posljedice ovih zbivanja. Ali sada je već u Vesninom pogledu i u postavljenome pitanju vidio da je shvatila da je na suprotnoj strani u odnosu na većinu i da nju ta većina ne prihvaća. Nije jedino znao koliko je to ozbiljno i poželio je da mu to ona sama kaže.
– Što se događa?
– U Beogradu se priča da će svi Hrvati biti protjerani iz Srbije! – bila je izravna.
– Znaju li na faksu da si Hrvatica?
– Naravno! Odmah sam im se suprotstavila kada su počeli pričati gluposti i rekla sam im da sam Hrvatica! Zamisli, studenti, a, još gore, profesori psihologije, diskriminiraju ljude po nacionalnoj osnovi i govore sve isto što govori Milošević!
Nije mu to bilo teško zamisliti, ovdje je upravo karakteristično da su visokoobrazovani ljudi šovinisti u duši. A takvi su najopasniji, jer znaju vješto i mudro prikrivati svoju mržnju, znaju dugo pamtiti i znaju beskrajno povrijediti neistomišljenike.
– Jesi li imala konkretnih problema zbog toga?
– Toliko da mi je ogavno vratiti se u taj Beograd!
Marko je pozvao svoju kćerku u kuću, gdje su još dugo razgovarali. Jako se iznenadio kada se uvjerio da je ona nepokolebljivo opredijeljena kao pripadnica hrvatskoga naroda. Ni on ni njezina mati joj nisu, kao ni Igoru, ništa posebno govorili u vezi takvih stvari i očigledno je da je sama došla do toga.
Po Hrvatskoj su počele borbe i počeli su se u Srbiji pojavljivati ljudi koji su napustili područja sukoba, odnosno svoje domove. Srbi su, uz pomoć Jugoslavenske narodne armije, istjerivali Hrvate iz kuća u zauzetim područjima, a Hrvati su to isto činili sa Srbima na prostorima koje Srbi nisu zauzeli. Istjerani Hrvati su se povlačili na područja Hrvatske koja nisu držali Srbi, a Srbi na područja koja su Srbi zauzeli, ali sve veći broj ih je dolazio u Srbiju, i to isključivo u Vojvodinu. Počela je zamjena kuća i imovine i već se provlačila teza da će svi Srbi iz Hrvatske morati otići, ali i svi Hrvati iz svih dijelova koje su osvojili, ili će ih tek osvojiti Srbi, kao i iz cijele Srbije.
– Mislim da do toga neće doći – rekao je Marko Vesni kada ga je pitala što namjerava učiniti s njihovom kućom i imanjem.
– Prvo, Srbija nije službeno u ratu, a drugo, protjerivati vojvođanske Hrvate bilo bi potpuno iracionalno i suludo – pokušao je Marko argumentirati svoja razmišljanja.
– Ti si naivan! Zar stvarno tako misliš?!
Nije bio naivan i znao je da kod nas nisu isključene iracionalne i sulude stvari. Ali da će svi Hrvati, bez ikakva razloga, biti protjerani iz Vojvodine, ipak nije mogao vjerovati.
– Sačekat ćemo slijed događaja, ja ne bih želio mijenjati Hrtkovce za bilo što na svijetu, ali ako to bude potrebno za vaše dobro, tvoje i Igorovo, uradit ćemo to – završili su taj svoj razgovor Marko i Vesna.
Bila je nezadovoljna, jer je u glavi imala ideju da se toga trenutka presele u Hrvatsku. Marko ju je dobro poznavao i znao je da je nitko u tome ne će zaustaviti.
Igor je te jeseni pošao u drugi razred srednje elektrotehničke škole u Novom Sadu i bio je sasvim solidan učenik. On ocu do sada nije govorio o svojim mogućim problemima u vezi nacionalnosti, ali je jednoga dana došao iz škole i prvo što je oca upitao bilo je:
– Dule, što sam ja?
I Vesna i Igor su oca zvali Dule, po nadimku kojeg mu je dala Mirjana iz tepanja još iz vremena dok su se zabavljali. Nastavila je s time i poslije, u braku, i u prisustvu djece, ali samo kad nikoga drugog nije bilo u blizini osim njih.
– Kako, što si ti?
– Pa, po nacionalnosti?
– A što ti misliš?
– Pa, nisam siguran, zato te i pitam.
– Nacionalnost se osjeća i ti si ono što osjećaš. Ako ništa ne osjećaš onda nisi ništa.
– Kako ništa, svatko mora biti nešto?
– Zašto bi svatko morao biti nešto?
Morao je sada Igoru, prvi put u životu, detaljno objasniti njihove obiteljske korijene. I ispričao mu je sve, od Toma Leke do Igorovih djedova i baka po toj liniji, kao i po majčinoj. Na kraju se Igor zamislio i zaključio:
– Ja sam onda Hrvat!
– Rekao sam ti da si ono kako se osjećaš, to je bit.
– Osjećam se Hrvatom! – rekao je odlučno i nekako važno.
Marko se iznenadio, ali je bio sretan što su mu se oboje djece osjećali Hrvatima.
U Nacionalnom parku su pretpostavljali da je Marko Srbin, ili ako baš nisu bili uvjereni u to, bili su skoro posve sigurni da nije Hrvat. Njegov čisti sremački ekavski govor išao je u prilog tome, ali je došlo vrijeme kada su sve dvojbe morale nestati. Svatko je morao biti svrstan u neku od nacija s ovih prostora!
Ovdje se mora reći da se Marko, odlaskom s posla iz Banja Luke i dolaskom na posao u Irig, nije ,,povezao” kao član Komunističke partije i njegov je dosje ostao negdje u nekoj ladici u Banjoj Luci. Tako ga sada ovdje u poduzeću „drugovi“ nisu mogli osobno, po ,,partijskoj liniji” ispitati u vezi s nacionalnom pripadnošću, ali su zato to provjerili službenim dopisom Mjesnoj kancelariji u Hrtkovcima! I ubrzo je poduzećem prostrujila nevjerojatna i strašna vijest: Marko je Hrvat! Znači, ustaša! Pa, mogli su znati! Što bi drugo mogao biti netko tko je iz Hrtkovaca!
Čak je Markova školska drugarica s kojom je četiri godine išao u isti razred rumske gimnazije, Vera Senić, a koju je zatekao da radi ovdje u Nacionalnom parku, bila jako iznenađena kada je saznala da je on Hrvat. O tome ona ranije nije ni razmišljala, a uopće, ranije su bila vremena kada većina o takvim stvarima zaista nije razmišljala. Sada se nije mogla načuditi kako se Marku, „tako dobrom čoveku“ moglo takvo što dogoditi!
Za jedan dan se u poduzeću sve preokrenulo. Lijepo se moglo vidjeti da svi zaziru od Marka. Do toga trenutka rado viđen u svakom društvu, sada bi se svaka kancelarija u koju bi ušao brzo ispraznila, a i oni s kojima se navečer i vikendom družio, kuglao, igrao bilijar ili jednostavno čavrljao uz pivo, više ga nisu zvali na druženje. Jedan od njegovih „najboljih prijatelja” u poduzeću, vidno razočaran, rekao mu je:
– Ti si silan čovek, Marko, dobro te poznam, i prava je šteta što nisi Srbin!
Ubrzo je Marko iz stručnih službi, gdje je vodio poslove iz svoje struke, prebačen u radnu jedinicu za tekuće održavanje objekata, bolje reći među majstore za razne popravke. U njoj su bili po jedan građevinski tehničar, zidar, električar, vodoinstalater i soboslikar. I bilo bi sasvim logično da Marko kao arhitekt bude bar rukovoditelj te skupine, kada su ga već tu bacili. Ali dosjetili su se da ovoj jedinici dodaju i poslove izrade rustikalnih elemenata od drveta, kao što su stolovi, klupe, nadstrješnice, obavijesne table, košare za otpatke i slične stvari, pa su tu ubacili i dva radnika tesarske struke, a na temelju toga za rukovoditelja je imenovan šumarski inženjer, izvjesni Carić. Sve je namješteno kako bi se Marko unizio, i ne samo to, za šefa mu je postavljen upravo Carić, jer je bio provjereni nacionalist, a u isto vrijeme i neobično pokvaren čovjek. Već sam premještaj u ovu skupinu bio je za Marka velika degradacija, a da još u njoj ima i nadređenog, i to ovakvog čovjeka, pravo je poniženje. Markov novi šef, inače i pokorni poslušnik onih iznad sebe, ljigavi poltron i veliki lažljivac, glumio je, međutim, finoću i ljubaznost, a u isto je vrijeme izmišljao najpodlije smicalice, s ciljem kod Marka izazvati reakciju koja bi ga dovela do otkaza, ili, još bolje, do toga da sam napusti svoje radno mjesto. Marko je to znao i shvatio je da sve mora podnijeti stoički, uz mudar otpor, i to do određenih granica. A šef mu je, uz ostalo, davao i ponižavajuće poslove i očekivao je da će ih Marko odbiti, što bi bio posve dovoljan razlog za otkaz.
Tako je Marko danima i mjesecima pisao u stolarskoj radionici slova, odnosno natpise, na daskama od kojih su poslije sklapane obavijesne table po Nacionalnome parku. Daske i slova je sam i farbao, te crtao skice po kojima su na terenu te daske sklapane u table, ili u panoe. Prevozio je službenim ,,pik-ap”-om materijal i radnike s lokaliteta na lokalitet u svako doba dana, a „najstručniji“ mu je dio posla bio nacrtati neku novu klupu, stol ili košaru za otpatke koje bi trebalo postaviti negdje na Fruškoj gori.
Kao omalovažavanje njegove struke i obrazovanja, a što prije svega znači omalovažavanje njega kao čovjeka i arhitekta, dobivao je radne naloge za izradu ,,projekata”, kakav je primjerice bio nalog za „izradu glavnog projekta za desetak metara dugačku žičanu ogradu s bagremovim stupovima u dvorištu jedne lugarnice“. Takvu bi ogradu svaki seljak u svome dvorištu postavio sâm, ne pitajući nikoga ništa, a kamoli da bi za to naručio ,,glavni projekt” od arhitekta!
– Tomlekin, danas do dvanaest trebaš nabaviti dvadeset klamfi za onu nadstrešnicu na Zmajevcu – rekao mu je Carić jedno jutro čim je stigao na posao.
– Kakve klamfe?
– Pa ti si arhitekt, valjda znaš šta su klamfe!
– Znam šta su klamfe, ali kako da ih nabavim?
– Na otpadu, inženjeru! Pa, ti si bar poznat kao pametan i snalažljiv čovjek.
– A za koje pare?
– Za svoje pare! Mogao bi i ti malo pridonijeti našoj firmi!
I kupio je Marko dvadeset klamfi za svoje novce i odnio ih radnicima bez ijedne riječi.
Na zgradu Nacionalnog parka postavljena je srpska zastava, a po kancelarijama su bile srpske zastavice i slike Slobodana Miloševića. Sve se odjednom moralo pisati isključivo na ćirilici. U službenom autu svoje radne jedinice, kao i u svom privatnom, Carić je objesio srpske zastavice i ogromne drvene pravoslavne krstove. Kada bi se s njime vozio Marko, puštao je na kazetofonu stare, poznate, ali i novokomponirane četničke pjesme i, smješkajući se od uha do uha, pitao Marka dopadaju li mu se.
U svakoj je prilici razgovor u poduzeću skretao na političke teme i na poznatu shemu: Srbi više nisu ludi i ne će ih više nitko zavlačiti, iskorištavati i lagati. Sve će uzeti u svoje ruke, milom ili silom. Sve teritorije u Jugoslaviji u kojima žive Srbi ujedinit će se i svima kojima se to ne sviđa mogu se seliti iz njih kuda god žele, ili će biti protjerani, ili pobijeni. A kao najveći neprijatelji srpskoga naroda označavani su Albanci, Hrvati, Muslimani, Slovenci…, pa Vatikan, odnosno papa, pa Amerika, pa NATO, pa Europa, pa… zaratili su s cijelim svijetom.
Marko je pokušavao u poduzeću što smirenije i razložnije objasniti onima oko sebe da stvari tako ne stoje, da se na silu ne da ništa učiniti, osim ako si stvarno najjači na svijetu, ali svi su bili gluhi, zaslijepljeni, ostrašćeni i, što je najgore, upravo su vjerovali da su najjači na svetu, da im nitko ništa ne može. Vjerovali su fanatično u konačni najpovoljniji ishod za Srbiju i najnepovoljniji za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju… i cijeli svijet.
Često se Marko pravio i lud, sve pomalo okrećući na šalu, ali ih je tek to činilo razjarenima. Kada god bi mu, primjerice, pokazali ili nacrtali onaj poznati krst sa četiri ćirilična slova „s“ ili sa četiri ocila, rekao bi glasno: „Kum konkordia Kroaciam konzervamus”.
– Šta ti to, bre, lupetaš? – brecali bi se šumari.
– Četiri slova „c“ (izgovarajući ,,c“ kao da su latinična, a ne ,,s“ u ćirilici), koja se u latinskom jeziku čitaju kao „k“, čine latinsku kraticu za izreku koja se u originalu piše: Cum concordia Croatiam conservamus (spelovao je svaku riječ), a u prijevodu glasi: ,,Sa slogom Hrvatsku čuvamo”, a što je tamo u Hrvatskoj izreka od pamtivjeka!
I ostajali bi bez riječi, samo su škrgutali zubima, jer im je to bilo toliko nepoznato i toliko ,,učeno” da se nisu mogli nikako nadovezati, nemajući pojma o latinskom jeziku i o tome je li ta izreka zaista postojala, ali ne znajući ni da je to Marko izmislio i da ni on sam nije sasvim siguran u jezičnu ispravnost sklopa te rečenice na latinskome.
Na ponižavanja je mogao parirati samo na takav, u biti bezazleni način i bilo je dobro dok je bilo tako. Znao je da dolaze još teži dani za Hrvate ovdje u Vojvodini, jer su se Srbi osjećali superiorno, u zamahu i u sili zaslijepljeni. A tu, u blizini, u istočnoj Slavoniji, vode se žestoke borbe, osvaja se selo po selo, a cilj su Vukovar, Osijek, Hrvatska do Virovitice, Karlovca, Ogulina, Karlobaga…
I bit će tamo satrto sve što je hrvatsko, pa i samo hrvatsko ime.
