I ovaj put je Katarina Čeliković govorila samoj sebi
U hrvatskoj nacionalnoj manjinskoj zajednici u Republici Srbiji imali smo do sada bezbroj svečanih uručivanja velikih svečanih ključeva, svečanih električnih (?) lustera iz rodne kuće bana Jelačića, svečanih moleraja sa likom tog bana, svečanog kamenja donetog iz prapostojbina Hrvata, svečanih temelja, svečanih otvaranja i svečanih zatvaranja svega i svačega i mnogo drugih svečanih čuda, uz svečane samohvalne govore o povijesnim uspjesima nekolicine onih koji vode 57.900 Hrvata u Republici Srbiji u svjetlu propast!
Tako je jučer bila još jedna svečanost! Svečano je postavljana (otkrivena) nova svečana ploča na staroj zgradi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ne svih Hrvata u Srbiji) u Subotici, jedine (zašto jedine?) profesionalne kulturne institucije Hrvata u Republici Srbiji! Kroz svečane govore i svečane hvalospjeve čuli smo o velikim postignućima djelatnika tog Zavoda (i nekoliko stotina plaćenih honoraraca), pa tako i da Zavod ima skoro sedamdeset izdanja (naslova) knjiga za petnaest godina svog postojanja!
Dana 29. ožujka je proglašen za još jedan praznik (nekolicine) Hrvata (bolje reći Bunjevaca) u Srbiji: „Dan zavoda“ (imat ćemo valjda uskoro i „Dan zahoda“)!
(Odmah, poređenja radi, Književni klub „HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada i njegovi članovi za nešto manje godina postojanja imaju isto toliko izdanja (naslova) knjiga uz više tisuća puta manje sredstava na raspolaganju od Zavoda!)
No, onda za ne vjerovati čujemo riječi v.d. ravnateljice tog Zavoda Katarine Čeliković u Dnevniku na hrvatskom jeziku RTV2 od 30. ožujka 2023.: Pored velikih postignuća Zavod nije uspio ući u institucije kulture i znanosti Srbije. Dok druge manjinske zajednice imaju značajni pristup institucijama, dotle Hrvati najčešće sami sebi govore. Nisu dovoljno zastupljeni niti u knjižnicama, niti u institucijama, niti na fakultetima, kako Sveučilišta ovdje u Subotici, u Novom Sadu i Beogradu, tako, nažalost, i u brojnim javnim ustanovama, kao što su to arhivi, kao što su muzeji i galerije!
Upravo o tome pišem godinama, gospođo Čeliković?!
I ovaj put je gospođa Čeliković govorila samoj sebi, odnosno putujućem karavanu od desetak istih subotičkih Bunjevaca, koji, gdje god došli, slave, govore i slikaju se, predstavljajući svoje „uspjehe“ kao uspjehe cijelog hrvatskog puka u Srbiji!!!
Lova do krova, a krov je već postavljen na zajedničko bunjište koje se naziva „Hrvtska kuća“ – crna rupa koja guta veliki hrvatski novac i kvalitetne hrvatske ljude.
Pa sada, poslije petnaest godina i potrošenih stotine milijuna eura, kuna i dinara, gospođa Čeliković konstatira da ih nigdje nema!
A nema ih nigdje jer svugdje „govore samo sebi i o sebi“!
Ustvari ih ima na portalima HNV-a i ZKVH-a, gdje opet sami sebi daju komplimente, te u „jedinom hrvatskom tjedniku“, takozvanoj „Hrvatskoj riječi“, koju nitko ne čita, i takozvanom Dnevniku na hrvatskom jeziku RTV2, kojeg nitko ne gleda, jer su i „Hrvatska riječ“ i „Dnevnik“ hermetički zatvoreni za sve druge osim njih!
Tako su sve četiri krovne institucije Hrvata u Srbiji velika crna rupa koja guta ogroman hrvatski novac i kvalitetne hrvatske ljude!
Hratske udruge u kojima se odvija život ovdašnjih Hrvata od toga nemaju ništa i umiru u besparici i neuslovnim prostorima za rad (ako ih uopće imaju)!!!
Ako na Sajam knjiga u Novom Sadu NIU „Hrvatska riječ“ iz Subotice i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice izađu sa jednim zajedničkim meko ukoričenim Žigmanovljevim knjižuljkom, u kojem je zbrdazdola „predstavljena sva knjiška produkcija Hrvata u Srbiji u jednoj godini“, ali se „zaborave“ samo „Preprekove“ četiri knjige, u koje ozbiljne kulturne institucije, sveučilišta, muzeje, galerije ili vašare treba to da bude uvršteno?!
Ako je u tom meko ukoričenom Žigmanovljevom knjižuljku koji se zove „časopis za umjetnost i književnost“ napisano da je plagijatorica Ive Andrića najveća srijemska pjesnikinja, da pjesme o Hrtkovcima treba spaliti (knjige su spaljivali samo fašisti) i ako su glavni „književni kritičari“ u njoj kao što je pisac sramnog bloga „Srijemski Hrvat“, te ako se neka knjiga hvali samo zato što ju je ilustrirala gospođa ministica (koja je ekspresno postala umjetnica tako što je za dva mjeseca „naslikala“ 120 vinjeta kanuvši na bijeli papir kap tuša koju bi onda razmazala na razne načine!), u kojim kulturnim institucijama, sveučilištima, muzejima, galerijama ili vašarima će to biti prihvaćeno?!
U što spada ova truc, kljuc, puc, muc… književnost? Remek djela Žigmanovljvih odabranika ili veselo „priskakanje vatre“?!
A kada se glavni i odgovorni urednik „časopisa za književnost i umjetnost“ kao licemjerna kukavica ne smije potpisati svojim imenom i prezimenom kritizirajući doktoricu književnosti i poznatu profesionalnu književnu kritičarku, već sebe naziva Spasojem, u koju kulturu Hrvata to spada i gdje to da se dene?!
Sram vas bilo!
