Vojnovićevo pak plemstvo pomalo je izmaštano, podrijetlo vezano uz Boku, Albaniju, Konavle, istočnu Hercegovinu i Italiju
Lujo Vojnović (1864. – 1951.) u nedovršenoj drugoj, tek nedavno (2009., philologiamediana.com) objavljenoj studiji “Dubrovnik i Osmansko carstvo” iskazuje daleko od Grada u rujnu 1944.: “vjeran koncepciji (h)istorika, koji mi nasladiše mladost, Tome Macaulaya (1800. – 1859.), Tome Carlyla (1795. – 1881.) i Jules Micheleta (1798. – 1874.) – da (h)istorija ima biti uskrsnuće, da je ona nekakav prethodan saziv velikoga zbora koji će se jednog dana održati u usudnoj dolini. Ako je (h)istorija nijema da prizove iščezle stvari i ljude kao da govore, ako joj nije zadatak da oživi sve što je duboko čovječansko u gestama onih koji za jedan trenutak nose na svojim leđima sudbinu velikoga ili maloga šatora – a nije li čitava zemlja šator „jedne noći”? – ona nema većega smisla od iskopavanja starinskih grobova ili od rekonstrukcije fosilnih životinja. „(H)Istorija je umjetničko djelo – rekao je naš veliki zemljak Nikola Tommaseo – nije propovjedaonica, ni profesorska katedra, ni arhiv, a ni grobnica.
Je li na najbolji dio stvaralaštva Iva Vojnovića, tj. Trilogiju osim rada brata mu Luja o padu Republike bilo vanjskih utjecaja? Gorespomenuti citat Luja Vojnovića govori o romantičarskom povjesničaru žive mašte Julesu Micheletu, koji se bavio religijom, revolucijom i prirodom, osobito psihologijom čovjeka.
Romantičar de Chateaubriand (Rene Fracois, 1768. – 1848.) ima dodirnih osobina sa Ivom Vojnovićem, prije svega u čuvstvenosti, mašti, osjetljivosti i katoličanstvu.
Chateaubriand je idealni predstavnik provincijskoga plemstva, odgojen, suzdržan, sklon lijepoj književnosti, zaljubljen u more i putovanja, srčan borac i mudar diplomat, dobar karakter.
Igrao je značajnu ulogu u povijesti i politici.
Vojnovićevo je pak plemstvo pomalo izmaštano, podrijetlo vezano uz Boku, Albaniju, Konavle, istočnu Hercegovinu i Italiju odakle dolaze Serragli, muški preci njegove majke, trgovci i pčelari.
Ivo je fizički nespretan, pomalo ružan, blago feminiziran, introvertiran, osjetljiv i sklon pomalo razmetljivo izigravati grand seigneura.
Plačljiva sentimentalnost, bolesni ponos, kult majke, nesretne idealne ljubavi, veličajne prošlosti, kompleks oca, romantizam i konzervativizam zajednički su Chateaubriandu i Vojnoviću, s tim da je kod Vojnovića ipak riječ o vremenskoj retardaciji.
Vojnović je zapravo po duši Latin, njegova literatura je radije talijanska i francuska negoli njemačka i engleska.
Ipak morao je poznavati djelo C. J. F. L. von Arnima (1781. – 1831.), a sigurno da mu nije bila nepoznata sudbina romantičara Vita Marie Bettere Vodopića (1771. – 1841.).
Biskup Mato Vodopić (1816. – 1893.) najpoznatiji je po Mari Konavoki, Tužnoj Jeli i Đinevriji. Njegov jasni stil i pučke teme su utjecali na Iva Vojnovića.
Je li mogao na Vojnovića utjecati svećenik filozof Pasko Antun Kazali (1815. – 1894.), anglofil i promicatelj engleske književnosti i kulture, gimnazijski profesor u Zadru i urednik “Glasnika dalmatinskoga”, te autor “Lopudske sirotice”, “Trista Vica udovica” i druga djela Naturalizam Sicilijanca Giovannija Verge (1840. – 1922., usporedi lik Vase Hercegovca i don Gesualda?), ali naturalizam (verizam) i sa suosjećajem za puk i za gordost plemstva i patriotizam mogli su utjecati na Vojnovića.
Iz naših književnih krugova svakako veliki neostvareni talenat i vođa južnohrvatskih narodnjaka don Mihovil Pavlinović (1831. – 1887.), je kao blizak prijatelj Ivovoga oca (velikoga katoličkog vjernika) Koste bio značajna i utjecajna figura Vojnovićeva djetinjstva – o čemu sam pisao u Dubrovačkim horizontima.
Naravno, tu je i Gustav Flaubert (1821. – 1880.) publici poznat po Madam Bovary, koji se bavio sa puno ukusa i (kvazi)povijesnim temama poput propasti Kartage (Salammbo), začinjenim Ivu tako dragoj koloraturnosti. Tu je možda i Maurice Barres (1862. – 1923.), ali njegov opus ne poznajem dovoljno da bih sudio. U dijelu opusa u kojem je želio biti “moderan” Vojnović je afektirani dekadent. Kada je nadahnut oporom zemljom Kraljevića Marka koja mu imponira svojom rudimentarnom silom i spartanskom jednostavnošću, Vojnović nam nije zanimljiv.