Ruska čežnja za morem je led koji s kontinenta teži moru
„Zemljopisni položaj države znatno utječe na njezin gospodarski i kulturni razvoj. […] Zato admiral Tirpitz jedan od uzroka poraza Njemačke u [I.] svjetskom ratu vidi u njezinom velikom kontinentalizmu. On zaključuje svoje memoare žalosnim tonom: ‘Njemački narod nije razumio more’. […] pravilo je kako kontinentalni narodi teže za morem. […] Klasičan primjer je Rusija. Ona nije mogla slobodno izvoziti svoja dobra u svijet, pa je zato Ivan Grozni još u XVI. vijeku Jermaku Timofejevu naredio osvojiti Sibir(iju) samo da dođe na Tihi ocean. Petar Veliki pak 1710. godine zauzeo je baltičke provincije koje su tada većim dijelom bile u rukama Švedske samo ‘da otvori prozor Rusiji na zapad’. On je govorio: ‘Ja ne tražim kopno nego more!’. U XIX. vijeku Rusija je opet bila nemirna jer joj je nedostajala ‘vruća obala’. Njezina se politika na istoku gibala za nekoliko vjekova samo u pravcima prema moru. Rusija je imala 13.000 km obale, a ipak nije imala nijedno mjesto pogodno na cijeloj toj obali za slobodnu trgovinu. U tome leži njezina tragika. Ona je graničila sa sedam mora: Sjeverno ledeno more, Tihi ocean, Istočno more, Kaspijsko more, Crno, Bijelo i Žuto more. Komunikacija između ovih mora nije bila skoro nikakva. Njezini su ratni brodovi u Crnom moru bili zatvoreni kao u kavezu. Europa joj je zatvorila Bospor i Dardanele kroz koje nisu smjeli njezini ratni brodovi, mirovnim ugovorima u Londonu 13. lipnja 1841., u Parizu 30. ožujka 1856., u Berlinu 13. srpnja 1878. Isto je tako bilo u Baltičkom moru. Onda je priroda ledom zatvorila veliki dio tih luka. Na Tihom oceanu ljeti Japan, a zimi led priječio je slobodni razvoj ruskih luka. U Vladivostoku se promet može odvijati samo šest mjeseci, inače je blokiran ledom. Zato je Rusija željela dobiti izlaz na Žuto more gdje će se moći razvijati njezina trgovina. Godine 1898. je stoga ona uzela Kini poluotok Lian-Tung, ali joj je Japan oteo najjaču tvrđavu na tom poluotoku ratom 1906. godine.
Istodobno je gledala Rusija zauzeti Carigrad. Tu je želju ona svom narodu maskirala pod religioznom formom, u biti je pak bila politička. Kaže se da je Petar Veliki u svojoj oporuci ostavio Rusiji u amanet [zalog] čežnju za Carigradom. Činjenice pokazuju pravce ruske politike. U posljednjih 200 godina bilo je sedam rusko-turskih ratova, od tih pet u zadnjem [XIX.] vijeku. Dokazuju to mirovni ugovori iz 1812., 1829., 1856., 1878. i 1919. godine. Najbliža je bila Rusija svom cilju 1878. godine kad je njezino brodovlje bilo već došlo u Mramorno more, ali Engleska je svojom diplomacijom znala to zapriječiti, isto kao što joj je nakon [I.] svjetskog rata spriječila izlaz na Perzijski zaljev. Veliki švedski geopolitičar R. Kjellen veli da se ruska čežnja za morem dade usporediti ledom koji s kontinenta hoće poći prema moru. Ta se čežnja odrazila prema Tihom oceanu, prema Carigradu i prema sjeveru. Budući da priroda zatvara ledom luku Arhangelska za punih šest mjeseci, te ne dozvoljava da se u njoj razvije pomorski promet, zato je Rusija bacila pogled na grad Narvik koji se nalazi na norveškoj obali, te je prema njemu mislila izgraditi željeznicu. Ali su za taj plan doznale skandinavske države, te su se zato njihovi vladari sastali 18. prosinca 1914. u Malmou i upozorili Rusiju da će nastati rusko-skandinavski rat ako ona bude dalje provodila takvu politiku. Rusija se teška srca odrekla tog plana. Tada je Rus Emeljanov upozorio vladu da se na murmanskoj obali i to kod poluotoka Kole nalazi nekoliko prirodnih luka koje preko godine nisu nikad zaleđene jer ih oplakuje maleni ogranak vruće oceanske golfske struje. Ruska je vlada odmah dala izgraditi plan za željeznicu koja će voditi od Petrograda preko Finske do tih luka. I onda je odmah počela graditi tu prugu. Tu su većinom radili ratni zarobljenici. U prosincu 1916. godine ta je željeznica već bila predana u promet. Tri mjeseca iza tog važnog događaja za Rusiju buknula je revolucija koja je zapustila tu željeznicu. Ona se danas [1928.-1931.] nalazi zapuštena u blatu. Revolucijom je Rusija opet izgubila veliki dio istočne obale na Tihom oceanu koju je predala Japanu. Tako je postala još više kontinentalna država. Hoće li se Rusija povratiti na stari problem traženja slobodnog mora kad se smiri i staloži to još ne znamo, ali je vrlo vjerojatno da hoće.
Slična se težnja za morem opaža u politici balkanskih država XIX. vijeka. Do Balkanskog rata Rumunjska i Bugarska bile su zatvorene u Crnom moru kao i Rusija. Srbija pak nije imala nikakav izlaz na more. Bugarska je težila za izlazom na Egej. Solun je bio čežnja Bugarske, Srbije, Austrije i Grčke. Balkanski je rat dao Bugarskoj Dedeagač i Kavalu, ali je Srbiju još uvijek ostavio u kontinentalnom položaju. Bukureštanski mir 1913. stvorio je Albaniju kao samostalnu državu. […] Ta slaba formacija država na Balkanu bez sumnje je djelovala na svjetski rat […] Austrija pak ne može zaboraviti Trst, svoju ishod[iš]nu luku. […] Zato je pruski izborni knez 1679. godine želio zauzeti Emden, luku na Germanskom moru, da tu može izgraditi ratnu luku i naći izlaz na slobodno more. Kad je pak Rusija postala moćna u XVIII. vijeku onda je još više forsirala izlaz na Germansko more. Zato su se iza ujedinjenja Njemačke u XIX. vijeku razvili u velikoj mjeri Bremen i Hamburg. […] Kada se nakon [I.] svjetskog rata u Parizu stvarala nova karta Europe, onda su nastale brojne kontinentalne državice u kojima se odmah pojavila vidna čežnja za morem. Zato je Poljska povela silnu borbu za dobiti ‘koridor’ do Baltika; zato je Čehoslovačka forsirala internacionalizaciju rijeke Labe i Odre, te slobodnu zonu u Hamburgu da može doći na more; dapače je i Švicarska povela propagandu da joj se ustupi dio luke u Genovi za njezin slobodni promet. Povedena istim željama i Litva je 13. siječnja 1923. godina provalila u Memel i htjela ga prisvojiti, ali joj nije uspjelo. […] Tako vidimo da je čežnja za morem usađena u stanovnike kontinentalnih država. Ivo Rubić je za ovaj članak crpio podatke iz knjige dr. Richarda Henniga ‘Die Geopolitik’, Leipzig – Berlin, 1928. (Ivo Rubić, More kao geopolitički faktor, Jadranska straža, god. IX., br. 5., Split, 1931., str. 117.-119.).
