Matoš je bio je jedan odrijetkih hrvatskih intelektualaca erudita sa darom realističkoga doživljaja stvarnosti, koji poznaje svijet i ljudsku psihu
Tko je intimno Matoš, najhrvatskiji naš pjesnik s dušom romskoga lutalice i bohema, čemu je možda kriva i violina? Matoša znaju Hrvati kao suptilna pjesnika sa uhom šturka; ali taj vrhunski estet i cvrčak na hrvatskom ognjištu bijaše i sjajni stilist, pronicljivi pravaš, europejski putopisac i balkanski Kraljević Marko u kalamburskoj polemici !
Matoševa riječ je rijetka književna poslastica, ali taj čovjek kojega nije držalo mjesto, ni činovničko ni obiteljsko, ni novac, ni stega bio je jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca erudita sa darom realističkoga doživljaja stvarnosti, koji poznaje svijet i ljudsku psihu.
Vrlo je hrabra i duhovita analiza Hrvata i Srbijanaca data “U Loboru”, eseju putopisu.
“Ali koja razlika između hrvatskoga i srpskoga ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune ko košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina…
U srbiji su seljaci gospoda, kod nas još uvijek raja. Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna ili građanska (ili aristokratska), njihova je demokratska ili tradicionalna…. Nas još uvijek tišti spahiluk (turc., plemićki posjed, op., T.T.), latifundij; u Srbiji ga nema, i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Europi. (jer su otjerali turske feudalce, op., T.T.)
Šumadija je raj seljački kao Radićeve (Stjepana, !, op., T.T.) – samo njemu korisne utopije; Zagorje je odvajkada seljački pakao.
Ali ceste su kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan…, ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija i lane dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na minderluku (turska sofa od jastučića) i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin.
Tamo cincari, tu židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda absolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj (1903. kada su u Srbiji urotnici ubili kralja M. Obrenovića, op., T.T.), tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novca, kod nas više konfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenu-i (skorojevići), mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene do ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste; najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare; naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbiju ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić, toliko demokrat da mu katkad imponuje i Srbija. I da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove (Hipppolyte, 1828. – 1893.) paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi sretniji.”
“To je Lobor, kuća starih Keglevića. Kupio je Židov prije nekoliko godina i preprodao Židovu. Sadašnji vlasnik parcelira i prodaje
zemlju seljacima. Tako dolazi kmet do gospoštijskoga. Prezadužuje se, ali ipak kupuje, zaokružujući svoj uzani posjed. Dabome, kod toga posla ćari (turc. zarađuje) najmanje on i prvobitni vlastelin. Kraj tolikih novčanih zavoda kao da još nemamo pravog posrednika između jedne hrvatske klase što propada i druge koja – ako baš ne raste – ipak ne iščezava.”
Matoš lamentira nad sjajnom prošlošću hrvatskih vitezova Spartanaca, danas većinom tuđinskih izmećara zaključujući da “plemstva hrvatskog i rodoljubivoga više nemamo, a jakoga i kulturnoga građanstva u oskudici trgovine i industrije još ne stvorismo. Srbi barem imaju mladu i samosvjesnu trgovačku klasu koja je danas kod njih… vođa narodni…. Ali kakav je trgovački moral? Pojam časti i ponosa tu gine pred labavim moralom ma kako stečenog imetka. Prava aristokracija je uvijek etičnija od buržoazije, naročito industrijske i novčarske.”
“Da nam se danas rodi Demeter (1811. – 1872.), taj grčki potomak, bio bi ovejani Srbin i zvao bi se Demetrović. Pa ni onda ne imađahu Iliri sasvim jasne hrvatske svijesti koju će tek kasnije izazvati Starčevićeva i Kvaternikova kritika Mažuranić onda u latinskoj pjesmi misli da su “ilirski” (hrvatski, op., T.T.) i latinski jezik braća. Demetru je car Dukljanin “naše najmožnije krvi”. Vraz (Slovenac, op., T.T.) se među prvima osjeća Hrvatom, opažajući opasnost za nas u samoživom šovinizmu srpskom. U Mostaru vidi Hrvate a Vukovoj (srbijanski jezikoslovac Stefanović Karadžić, 1787. – 1864., i Šafaržikovoj (Pavel Jozef, 1795. – 1861., slovački jezikoslovac i povijesnik) antihrvatskoj struji se ruga:
Miloš (Obrenović, srbijanski vladar) : Šta će nama to ilirstvo? Mi smo srpske krvi: U književstvu, hudožestvu (rus. umjetnosti) bit ćemo još prvi.
Vuk: E dabogme! tek nemojmo jedne štedit muke, Još jedanput počet učit, a to od azbuke.
(Azbuka je ćirilička abeceda, tj. Vraz aludira da Srbi nemaju ni rječnika ni stare književnosti)
“Naša domovina preskupo plati divotu svog pejzaža. Hrvatska ne bi bila toliko divna da nije tako nesrećna, tako siromašna.
Dok civilizacija u drugim naprednim zemljama, dok industrijalizam uništuje djevičanstvo prirode, obarajući šume, uništujući idilu sela i stvarajući velegradove koji žderu ladanje, naša zemlja je još vrlo primitivna, i naša priroda je još uvijek prirodna. Naši gradovi su još velika sela sa građanskim navikama. Ladanje je dakle izvrsna škola rodoljublja, i zato su ljudi sa ladanja, seljaci, najbolja narodna rezerva i najnarodniji dio naroda. Što se inače uči u školama, knjigama i novinama, oni to još u obilnijoj mjeri primaju od svoje zemlje, od svog korijena. Pitanje seljačkog posjeda je dakle najvažnije pitanje politike hrvatskog narodnog održanja, i Mađari znaju što čine stvarajući svojom prometnom i financijskom politikom naš seoski proletarijat, otuđujući tako i trgajući Hrvata od posljednjeg utočišta njegove snage: od njegove zemlje. (Komunisti i globalisti su u tome otišli još puno koraka naprijed, op., T.T.)
U Belecu razgovara Matoš sa Dionisom (grčkim bogom vina, rimski Bakhus) i otkriva svoj pravi lik :” Tebe radi otjeraše me naši Skiti u slobodne šume i u krajeve smijeha i stila, i otrovali bi bili moju dušu da mi nisi dao vlagu humora, štit maske i vjeru entuzijazma…
Vodi me u staru Atenu, jedini grad sa kipom Milosrđu. Aj, Silenov (antički bog šuma i izvora, pijani prorok, debeli i ćelavi starac, op., T.T.) gojenče, svijet je sve gluplji i ružniji. Vino postade otrov, fukara tiranin, žena muško, a zemlja je sve jednoličnija, manja i dosadnija. O Bakhos, veličanstveni Eleutherios (osloboditelj), daj da duše današnjih retora odu u svinje. Ti što praviš od magarca proroka, pretvori naše proroke u magarce! Daj nam drskost djece Japetove (grčki titan) i ne daj da crni gavrani ne zagrakću nad domom naroda moga! Tvoje vino neka nas bodri dokle teče sunca i tvoga nježnoga mjeseca! A meni daj ugledati ljepotu kao srećnicima : Parizu, Anhisu i Adonisu. Bože duše i smrti vodi mi duh palingenezom (preporod, uskrsnuće) svijeta ad ga očisti trzanje smijeha i tvoje tragike. Daj mi bodri san što dolazi od Okeana kroz rožna (ta) vrata, i u snu me nauči visoki Orle, umjetnost poezije, sreću proljeća i ne daj zumbulima uvenuti na nevinom joj čelu, bože mladosti! Nad smeđom glavom raširi joj melodijska krila tvoga bijelog labuda, a dušama našim pokaži zajednički put u sjenu tvog blaženog luga, milosrdni Poimandre, ljudski čuvaru!
…Zbogom o bregovi, panski, stari naši bregovi!
(Nastavak slijedi)
