Vojska, državna sigurnost, diplomacija, gospodarstvo, turizam, sudstvo, obrazovanje…, nameću mnogo tema i dilema, za nužno potreban razgovor i usuglašavanje čelnih ljudi države
Njih dvojica, predsjednik države i predsjednik vlade, gospodin Zoran Milanović i gospodin Andrej Plenković ne prestaju sa svojim čarkama, međusobnim vrijeđanjima i difamacijama, koje često prelaze rub dopuštenog, prihvatljivog i normalnog. Po raznim medijima se piše kako to oni rade u obostranom interesom i sebi u korist. Kako bilo da bilo, u najmanju ruku je ružno, neuobičajeno i sramotno. Na svakodnevnoj bazi, gdje god i u ime koga bili, štogod činili, obvezno jedan drugog prozivaju i časte pogrdama i uvrjedama, insinuirajući na izgled onoga drugoga, na njegov rad, djelovanje, značenje, ponašanje i život. Po tome se uopće ne razlikuju. U početku tih njihovih čarki aktualni premijer je bio nešto suzdržaniji, pazio je na riječi i izričaj. Toga više nema. Sad se međusobno natječu tko će smisliti veću i odvratniju uvredu i tko će poklopiti onoga drugoga kako bi taj ušutio. To se ne će dogoditi, pogotovo sada kad je pred nama izborna 2024. godina. Jednom i drugome su ti izbori važni. Svaki pri tom želi zagrabiti u što veći dio biračkog bazena kako bi dobio izbore i ostvario svoje želje. Jedan za treći mandat u vladi, a drugi za drugi mandat na Pantovčaku. Bilo bi puno bolje od njihovih prepucavanja i premijerovog neizmjernog hvalisanja, da nam ponude kvalitetne programe za svoje mandate. Kako sada izgleda i čini se niti jedan od njih dvojice nema pravu ili čak nikakvu konkurenciju za svoju funkciju. To je jedinstvena situaciju. Jednostavno nema se koga birati. Svi ovi izgledni s lijeva, s desna i iz sredine, što god mi mislili o ovoj dvojici pretendenata, nisu im ni do koljena. Uspjeli su se narodu i javnosti nametnuti i stvoriti takvu sliku o sebi. Mogla bi sad redom analizirati njihove moguće konkurente. Uvijek bi došla do zaključka kako im to nije nikakva konkurencija, a kamoli ona prava koja bi ih pomela s funkcija koje obnašaju. To im ne daje za pravo da se ponašaju kako se ponašaju. Svojom retorikom i istupima vrijeđaju sve nas. Oni se na naš račun zabavljaju. Možda sve to osmišljavaju po dogovoru svojih najužih timova. Time skreću pažnju s mnogih gotovo svakodnevnih afera, aktualnih i akutnih nemilih događanja u zemlji. Sad je u prvom planu ostavka, gospođe Vanje Marušić, mogući i nemogući razlozi te ostavke, implikacije i retrospekcije. U centru afere se našao vozač, koji je skrivio prometnu nesreću s većom materijalnom štetom nas službenom vozilu. Kaj god! Ni prvi, niti zadnji. To sigurno ne može biti razlog za ostavku spomenute tužiteljice. Žena je očito dobro, možda čak i predobro radila, te je morala otići. Možda su neke velike ribe došle pod njezinu ruku i morala ih je sankcionirati? Tko će ga znati! Kako bilo da bilo, tužiteljica je morala otići. Glavna državna odvjetnica je ostala. To je mnogima sporno i upitno, s obzirom na njezin rad i prezentiranje tog rada. Oporba je tu vrlo glasna, a i predsjednik države. U sud, sudstvo, DORH; …se više ne vjeruje. Vjeruje se samo OLAF-u i gospođi glavnoj europskoj tužiteljici Lauri Codruţa Kövesi. Da nije bilo njih, dobra i draga prijateljica premijera Plenkovića, Gabrijela Žalac bi još uvijek bila ministrica i šakom i kapom, svojim prijateljima dijelila, europski novac, pri tom se zabavljajući sa svojom prijateljicom Josipom Rimac, uz često spominjanje osobe AP, u njihovoj prepisci. Tko je to, to zna i malo dijete, a nekmoli građani Lijepe naše.
Kakva smo mi to država? Gdje god se po površini malo zagrebe svugdje laži, prevare, krađe i koruptivne radnje. Korupcija kapilarno prodire u sva područja, segmente, resore i sve slojeve društva, na svim razinama. Korupcija nas steže, guši i ne pušta naprijed, niti za korak, ni u čemu.
Kako bi bilo da naši predsjednici, umjesto da se međusobno prepucavaju, uglavnom na osobnoj razini, zajednički prionu, svaki sa svojeg mjesta, na osudu i suzbijanje korupcije, tog najvećeg zla, koje nas uništava, nazaduje i sputava. Živo u jednoj od najljepših zemalja na svijetu. Na relativno malom prostoru, sve puno gora, planina, mora, šuma, rijeka, jezera, čistog zraka, biljnog i životinjskog svijeta. Ljudi je nažalost sve manje. Otišli su, ne više trbuhom za kruhom, koliko za pravdom, pravednosti i jednakosti, koje ovdje nema.
Politika i stranačka opredijeljenost su ušli u sve pore života. Ako nemaš člansku knjižicu stranke na vlasti, nema pravog, potpunog i dostojanstvenog života. To je područje u kojem bi oba predsjednika imala što raditi. Boriti se za sposobne, a ne za podobne. Nepravde bi trebalo ispravljati, a to najbolje može predsjednik države, čije ovlasti su minorne u odlučivanju o svemu drugome.
Iz svega dosad napravljenog vidljivo je kako predsjednik vlade u svoj tim stavlja uglavnom podobne i poslušne članove (kadrove), bez obzira je su li iz HDZ-a ili nisu. Ti provjereni, odani i odabran u uglavnom pod kapacitirani, iako za njih sam premijer govori kako su sjajni. Što su ti “sjajni” napravili, osim ogriješili se o zakone i pronevjerili silni novac, čije svote prelaze milijarde nekadašnjih kuna. Koga briga! INA i dalje stoji i opstoji. Njome rukovode Mađari i MOL. To barem znamo. Gdje je sve ono drugo za što ne znamo. Agrokor je nestao. Potraživanja njegova bivšeg vlasnika (Gazde) su prema državi velika. On tvrdi da mu je oteto privatno vlasništvo. Tko će to morati platiti kad se jednom o tome donese pravovaljana odluka? Zna se! Narod, koji ionako sve plaća. To je tema o kojoj naši predsjednici trebaju i moraju razgovarati.
Vojska, državna sigurnost, diplomacija, gospodarstvo, turizam, sudstvo, obrazovanje…, nameću mnogo tema i dilema, za nužno potreban razgovor i usuglašavanje čelnih ljudi države. Ništa od toga, do novih izbora, rekao je premijer. Zar će vrijeme do tada stati? A što i ako nakon tih izbora bude sve po starom? Očito ništa. Zaustavljeni smo u vremenu i u prostoru svađa, netrpeljivosti, omalovažavanja, difamacija, marginaliziranja, osobnih uvreda do insinuacija o nekakvom šmrkanju, na Pantovčaku. To nisu bezazlene insinuacije. Sve ima neke svoje granice i mjeru. Verbalni dvoboj naših čelnih prvih ljudi u državi, nema mjeru, niti granice. Toga nema nigdje u svijetu. Po nečemu smo ipak prvi i jedini. Međutim, toga se svi moramo sramiti.
