Od Bačke Palanke na miting u Novi Sad je pješice krenula kolona radnika s namjerom da smijeni vojvođansku autonomašku vladu
(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.
Denis Peričić
Iako je teško hodala, Martina je otišla do Spensa jer su ondje bile najavljene velike demonstracije. Sve što se događalo zadnjih godinu dana Martini je slutilo na veliko zlo i morala je vidjeti je li ono sada došlo i u njen grad. A to zlo se već odrazilo u njenoj obitelji, tako i toliko da je Martina bila izvan sebe. Do nedavno je imala nadu da će se sve ipak nekako dobro završiti, ali sada ju je sve više gubila i išla je na ovaj na miting raspamećena od straha da će on samo potvrditi njene slutnje.
Nakon strahota u onom davnom svjetskom ratu i jedno vrijeme teškoga poratnog života, slijedile su u Martininom životu godine sreće. Na kraju, uz tu sreću došlo je i vrijeme blagostanja, koje je čak potrajalo, pa su i Martinini unuci odrastali kod svojih roditelja u stanovima s centralnim grijanjem, uz glazbu s kaseta na koje su i sami mogli snimati ono što žele, uz televiziju u boji, ne oskudevajući u bilo čemu, a često su ih roditelji vozili kolima na željena mjesta. A onda su se iznenada počeli nad ovim prostorima nadvijati neki crni oblaci.
Martinina kći Klara je, još od onih događaja 1971. godine u Hrvatskoj, kada se govorilo da ta Republika želi samostalnost, rekla svojoj majci da se Ivan prilično zagrijao za tu ideju. No, to se sve brzo završilo i Klara i Ivan su nastavili živjeti kao i do tada. Kada im se rodio sin Stjepan izgledalo je da su sretna obitelj, međutim, par godina unazad sve se počelo rušiti kao kula od karata. Ivan je govorio da će biti rata i da ga Hrvatska mora spremno dočekati. Postao je nervozan, uključio se u neko društvo svojih istomišljenika, sve ga je manje bilo u kući, a kada je bio tu, cijeli dan se sve žešće i žešće svađao s Klarom oko toga što on to radi. Na kraju Klara nije mogla izdržati i prije godinu dana je otišla iz kuće. Stjepan nije htio ići s njom, ali nije htio ni ostati s ocem i sada živi kod svog djeda u Hrtkovcima. Tamo se oženio nekom Marijom, koju Martina još nije vidjela. Stjepan ima devetnaest godina i radi u Rumi. Ona strepi da ga tako mladog ne uvuku u neke gluposti, a mogao bi biti pozvan i u vojsku. Nije ni slutila da se Stjepan, slušajući očeve i djedove priče, a i sam se uvjeravajući u neke stvari, odlučio opredijeliti za jednu stranu.
Neobična koincidencija u životima Martininih kćeri se nastavila. Linda i Ištvan, a posebno kada im se rodio sin Zoltan, bili su sretna obitelj. Onda je Ištvan unazad nekoliko godina počeo govoriti da će biti rata i da ga Mađari moraju spremno dočekati. Postao je nervozan, uključio se u društvo svojih istomišljenika, sve ga je manje bilo u kući, a kada je tu i bio, cijeli dan su se Linda i on svađali oko toga što on to radi. Na kraju Linda nije mogla izdržati i prije godinu dana je otišla iz kuće. Zoltan nije htio ići s njom, ali nije htio ni ostati s ocem i sada živi kod svog djeda u Martonošu. Tamo se oženio nekom Mariškom, koju Martina još nije vidjela. Zoltan ima devetnaest godina i radi u Kanjiži. Martina strepi da ga tako mladog ne uvuku u neke gluposti, a mogao je biti pozvan i u vojsku.
Da li treba reći što je bilo s Konstantinom, Martininim unukom od najmlađe kćeri Blanke? Pa, imao je kao prepisanu sudbinu svoje braće od tetaka. I on je s dvanaest godina otišao od razvedenih roditelja, sada i on ima devetnaest godina, živi kod svog djeda u Arbanascima i tamo se oženio nekom Gordanom, koju Martina još nije vidjela. Radi u Prokuplju.
Martina je s njima svima izgubila kontakt i već dugo nije ništa znala o njima.
Bože, šta sam skrivila za ovako tešku kaznu?! – stalno se pitala, kao u nekom bunilu.
Od Bačke Palanke na miting u Novi Sad je pješice krenula kolona radnika s namjerom da smijeni vojvođansku autonomašku vladu, koja, navodno, želi odvojiti Vojvodinu od Srbije, a sa svih strana su stizali autobusi puni ljudi istih namjera. Samo ovi su izgledali još ratobornije i na sebi su imali očigledna četnička obilježja iz onoga davnog velikog rata. Po transparentima, zastavama, ponašanju i parolama koje su uzvikivali ogledao se najteži srpski nacionalizam i primitivizam.
Na platou ispred Spensa stvarala se sve veća i veća gomila razjarene mase koja je iščekivala da se pojave govornici. Očekivali su da dođe i Slobodan Milošević. Pred velikim stepenicama na ulazu u Spens gužva je postajala sve veća. Oni najzagriženiji su željeli u prve redove i masa se sve više i više penjala uz stepenice. Kada su već došli do vrha i ugrozili prostor s kojeg je trebalo da im se obrate govornici, redari i policija su ih počeli potiskivati natrag. To su bili najkritičniji trenuci u ovom događaju u kojima je netko mogao biti pregažen ili ozlijeđen. Sve drugo je bilo relativno mirno i jedino je bio vidan visoki naboj ratobornog raspoloženja skupine ispred same tribine. Tu su bili koncentrirani i transparenti s parolama i slikama Slobodana Miloševića, a odatle se čulo i uzvikivanje: “Srušićemo vladu u Novome Sadu”, ,,Izdali ste narod”, ,,Oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela”, “Za jedinstvenu Srbiju”, “Živilo bratstvo i jedinstvo”…
Poslije vatrenih govora i zadanog roka da vojvođanska vlada podnese ostavku, oko tri sata popodne nastalo je zatišje i Martina je otišla kući. Sva očajna neprestano je plakala sve do predvečer, kada je, premorena, zaspala.
Kako do ostavke vojvođanske vlade nije došlo ni do kasno u noć mitingaši su se sa Spensa premjestili ispred zgrade Pokrajinskoga komiteta. Martina je to saznala u vijestima čim se probudila i nije izdržala da ponovno ne ode u grad na mjesto gdje se miting nastavio. Tu se do ranih jutarnjih sati, na granici incidenta i pogibije, nastavilo divljanje. Palile su se vatre i igralo kozaračko kolo.
“Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala …” – orila se pjesma Novim Sadom.
Martina nije mogla vjerovati svojim očima i svojim ušima!
Kakav kaos, kakva konfuzija, kakvo ludilo! Ovi bezumnici viču “Jedinstvena Jugoslavija” i ruše autonomiju Vojvodine! Moje i Aronove Vojvodine! Ta autonomija je stečena prolivenom krvlju i životima partizana, ta autonomija je plaćena životom mog Arona! Ovi bezumnici igraju kozaračko kolo s četničkim kokardama na glavi! Što se ovo događa?! Jesu li svi poludjeli?! Ili sam ja poludjela? Zašto su svi oni, ali baš svi, plakali kada je objavljena vijest da je Tito umro?! – ključale su joj misli u glavi.
“Slobo, Slobo, naše rosno cveće, celi narod za tobom se kreće…” – pjevali su sada u Novom Sadu pijani bradati četnici pjesmu ispjevanu za Tita!
U jednom momentu na zgradu Pokrajinskoga komiteta počeo je letjeti jogurt u tetrapaku, koji su mitingaši donijeli za okrepljenje.
Martina se sjetila dana kada sa svoje tri kćerkice nije imala što jesti. Onda su joj u sjećanje došli dani kada je s njima, njihovim muževima i njihovom djecom, njena tri predivna unuka, išla na more. Sada je došlo ovo ludilo, a ona ništa ne zna o svojim kćerima, Klari, Lindi i Blanki, ništa ne zna o svojim tako dragim zetovima, Ivanu, Ištvanu i Milisavu, i ništa ne zna, što ju je najviše boljelo, o svojim unucima, Stjepanu, Zoltanu i Konstantinu. Njenom Stipici, Zoliju i Koletu. Ništa ne zna ni o njihovim ženama. Imaju li djecu, njezine praunuke?
Što li svi oni sada rade? – pitala se Martina stotinu puta svakog dana i slutila je da im u ovim ludim vremenima prijeti velika opasnost. I nije se prevarila.
