Pod uredničtvom intendanta Ahmeda Muradbegovića izišao je svečani trobroj sarajevske „Hrvatske pozornice“
„HRVATSKA POZORNICA“ — SARAJEVO
Godište III., br. 18.—20., „Hrvatska misao“, Sarajevo, broj 8, kolovoz 1944., str. 239.-240.
Pod uredničtvom intendanta A. Muradbegovića izišao je svečani trobroj sarajevske „Hrvatske pozornice“ s nekoliko zanimljivih članaka, u kojima je podpuno osvietljena djelatnost Hrvatskog državnog kazališta kroz zadnje tri godine preporodilačkog života.
Intendant Muradbegović u uvodnom članku iznosi smjernice trogodišnjeg upravnog i umjetničkog rada posebno naglašujući, da su ga u njegovu nastojanju vodila umjetnička načela, koja je izgradio u Zagrebu, djelujući na području kazalištne kulture te nije „mogao ništa drugo dati do ono, što je kroz 23 godine svog rada i izkustva na daskama zagrebačke pozornice mogao vidjeti, osjetiti i naučiti“.
„Jedino što sam mogao dati kao novo i svoje — piše Muradbegović — to je bilo da primiećene pogrješke odklonim, a odlike primienim, što bolje, na nove prilike, potrebe, mogućnosti i shvaćanja sarajevske publike i sarajevskog kulturnog vidokruga, te da na taj način, u ove tri godine, pomognem učvršćenju i usavršavanju samoniklosti i originalnosti hrvatske kazalištne umjetnosti u Sarajevu pomoću tekovina hrvatske kazalištne umjetnosti u Zagrebu.“
Razvitak sarajevskog kazališta tekao je prirodno te je trogodišnji rad zabilježio zapažene književno-pozomičke uspjehe.
Hamid Dizdar objavljuje „Poviest kazalištne umjetnosti u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do danas“ te navodi, da su prve glumačke skupine djelovale u ovim krajevima još u 15. stoljeću. No prvi pokušaji da se stvori stalno kazalište padaju 1913., ali se na otvorenje čekalo još nekoliko godina, kada je prva predstava davana 6. X. 1920. (ali ne u Sarajevu već u Tuzli). Drugo godište rada započelo je 22. X. 1921. s prvom predstavom stalnoga kazališta u Sarajevu.
Vladimir Jurčić (ubijen 1945. – op. t.d.) prikazuje hrvatsku nacionalnu dramu kao temelj umjetničkog razporeda sarajevske drame te zaustavljajući se na drami hrvatske Bosne piše:
„Bosna je jezgra hrvatske narodne osebujnosti. Ona je to po svome sačuvanom specificumu, po iziazito oblikovanoj narodno-pučkoj kulturi, po rasnim odlikama bosanskog Hrvata i njegovim duhovno-emotivnim i doživljajno-izražajnim mogućnostima. Problem samonikle hrvatske drame nigdje nije postavljen s toliko ozbiljnosti, niti rješavan s toliko iskrene predanosti i stvaralačkog nadahnuća kao u Bosni. Trogodišnje promicanje domaćega dramskog stvaranja, liepi uspjesi i afirmacija hrvatskih dramatičara oprovrgli su sve neosnovane predrazsude, koje su tokom zadnjih desetljeća sprečavale razvoj hrvatske kazalištne umjetnosti.“
Enver Čolaković u svome članku iznosi udio klasične i europske drame u repertoireu sarajevskog kazališta te zaključuje:
„Sarajevo nije za ove tri sezone zaostalo za Zagrebom u prikazivanju klasičnog repertoirea, nego ga skoro i prestiglo, a što se tiče suvremene europske dramatike, dalo je dosta, iako ne mnogo. Vidjeli smo ukupno 27 stranih djela, od toga po devet klasičnih drama, suvremenih drama i komedija.“ Sliede dva zanimljiva ogleda: „Tri godišta sarajevske operete i rada na manjoj operi“ i glasovi tiska i kritike. Treba podpuno usvojiti opravdanje, da i sarajevsko kazalište dobije operu:
„Osiek je dvaput i triput manji grad od Sarajeva, pa ima svoju tradicijom učvršćenu operu, a da i ne govorimo o opereti, koja je uskoro postala prvorazrednom. Sarajevo je nekoliko stotina godina staro kulturno i trgovačko središte čitave Herceg-Bosne, a njegova decenijima izgrađivana zapadnjačka individualnost je stvorila sve preduvjete za ovu golemu tekovinu europske kulture i civilizacije.“
Još su dodani brojitbeni podatci svih kazalištnih priredaba, popis sveukupnog kazalištnog osoblja i izvješće o financialnom poslovanju sarajevskog kazališta.
Zbog pomanjkanja prostora izostala su iz ovoga trobroja članci Ivana Stošića (O scensko-tehničkom usavršavanju pozornice), Vase Kosića (O gajenju posebnog kazalištno-umjetničkog stila) i Alije Nametka (O kazalištnoj publici).
