Hrvatski Fokus
Intervjui

Vjera se izražava kroz teološka uvjerenja, obrede i institucije

Još dublje je duhovnost – živa vjera koja obuhvaća čovjekov unutarnji život i njegove odnose

 

Tomáš Halík rođen je u Pragu. Tajno je zaređen za svećenika 1978. i bio je bliski suradnik kardinala Františeka Tomášeka i Václava Havela. Profesor sociologije na Karlovu sveučilištu i župnik u Pragu. Dobio je “Nagradu Romano Guardini” 2010., a 2014. “Templetonovu nagradu”, koja neslužbeno slovi kao “Nobelova nagrada za religiju”. Tomáš Halík je jedan od najznačajnijih religijskih autora našeg vremena. Duhovnost oslobođena etike, osobito etike solidarnosti i političke odgovornosti, postaje jeftina duhovnost. A iskorištavanje kršćanstva kao političke ideologije (kakvo vidimo u Poljskoj, Mađarskoj i kod američkih republikanaca) stvara opasni “katolicizam bez kršćanstva”

Prazne crkve u mnogim mjestima nose jasnu poruku. Kršćani žive u sve sekularnijem svijetu. Portal “Kirche bunt” razgovarao je s renomiranim sociologom i teologom prof. Tomášom Halíkom o aktualnoj situaciji crkve i njezinoj budućnosti. Pronicljiva analiza i nada u kršćanstvo koje će ispuniti svoje poslanje za svijet. Intervju je vođen u povodu objavljivanja nove Halíkove knjige “Popodne kršćanstva”. Ovu knjigu je na hrvatski preveo Miro Jelečević. Prijevod bi trebao izići sljedeće godine u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

  • U mnogim mjestima ostaju prazne crkvene klupe, mladi su uglavnom ravnodušni prema crkvi. Je li situacija s crkvom u Češkoj odnosno u drugim europskim zemljama slična kao kod nas u Austriji?

Tomáš Halík: U velikom dijelu Češke Republike već smo generacijama naviknuti na distancu spram crkve. Po svršetku “tvrde sekularizacije” i kratkog uzleta u vrijeme pada komunizma, nastupila je “meka sekularizacija” nalik onoj u većini zapadnih zemalja i sa sličnim rezultatima.

U nekim područjima naše zemlje, u kojima je dugo prevladavala pučka religioznost (na primjer u Južnoj Moravskoj), taj je proces tekao sporije, slično kao u “tradicionalnim katoličkim zemljama” Slovačkoj i Poljskoj. Ondje gdje crkve nisu bile pripremljene na ovu situaciju i gdje su se prepustile tromosti tradicije, taj se proces odvija brže i temeljitije. Poljska trenutno prolazi najbržu i najdublju sekularizaciju.

  • Klimatska kriza nam pokazuje zastrašujuće scenarije. Ledenjaci se otapaju ne samo postupno, nego sa zapanjujuće eksponencijalnim povećanjem. Može li se to prenijeti i na razvoje u crkvi?

Halík: Da, Vaša metafora višestruko odgovara. Društveno-kulturna klima se promijenila i brzo se otapa kršćanstvo koje je nalikovalo velikom, hladnom, nepokretnom ledenjaku.

Metaforu o ledenjaku možemo, međutim, primijeniti i drukčije. Psihijatar C. G. Jung je uspoređivao ljudsku psihu s ledenim brijegom: vidljivi, racionalni dio (“svijest”) je vrlo malen; najmasivniji i najvažniji dio leži u dubinama osobnog i kolektivnog nesvjesnog.

Uvjeren sam da najvažnije strukture kršćanstva nisu vanjske institucionalne forme, koje se trenutno nalaze u krizi, nego dublja dimenzija vjere, duhovnosti. Vjera se izražava kroz teološka uvjerenja, obrede i institucije. Još dublje je duhovnost – živa vjera koja obuhvaća čovjekov unutarnji život i njegove odnose.

Možda je kriza, potres i rastakanje ovih vanjskih struktura, ono što nam može pomoći da otkrijemo dublje strukture kršćanstva, a njihovim oživljavanjem može doći do obnove – i ne samo obnove crkve. Duhovnost, kako je ja shvaćam, nije naravno nikakav “vrt privatne pobožnosti”, nego unutarnja dinamika kršćanske egzistencije.

  • Čini se da danas sve manje prisutna vjera, nešto apsolutno ili i samo općenito obvezujuće. Kako se uopće mogu stvoriti novi pristupi religiji i transcendenciji?

Halík: Isusu je samo ljubav bila apsolutna. Kod transcendencije u kršćanstvu riječ je o ljubavi: o nadilaženju sebe, prevladavanju osobnog i grupnog (i crkvenog) egoizma, egocentrizma.

Bog je ono što je sveto u ljubavi. Ona je jedina apsolutna, i općeobvezujuća i vrlo zahtjevna. Ovo se događa i pokazuje u odnosima, ne u dogmatskim formulacijama.

  • U crkvi postoje napetosti između konzervativnih i progresivnih vjernika. Što je za crkvu u sadašnjoj situaciji važnije: očuvanje predaje ili reforme?

Halík: U crkvi je uvijek bilo različitosti i napetosti. Danas je snagu i vitalnost izgubio onaj oblik crkve koji je pokušavao sakriti i potisnuti različitosti i napetosti (papa Franjo ga naziva “klerikalizmom”). Živa crkva je “semper reformanda”, ona je put, kretanje. To i jest smisao sinodalne reforme: zajednički put. Tradicija je stalno novo kontekstualiziranje. Pitanje o identitetu kršćanstva mora se neprestance iznova postavljati: to nije nekakvo nepromjenljivo blago, nego dah Božjeg Duha.

Reformski pokret ne smije se reducirati na nekolicinu dogmatskih zahtjeva: dokidanje obveznog celibata, ređenje žena itd. Ove se teme ne smiju tabuizirati, ali ni precjenjivati: samo one neće spasiti crkvu. Sve dok ponovno ne zaživi duhovna i egzistencijalna dimenzija kršćanstva, ostat će beskorisni svi pokušaji institucionalne reforme.

  • Protiv reformi u crkvi iznose se dva argumenta: crkva cvate u drugim dijelovima svijeta, samo u zapadnom svijetu gubi na značenju. Stoga se crkva ne smije prilagoditi (zapadnom) duhu vremena. I: reforme mogu dovesti do podjele crkve. Smatrate li da ovi argumenti stoje?

Halík: Poniznost i zdrava samokritika naše kulture ne bi se smjela pretvoriti u mržnju prema svome ili iluzije o drugim dijelovima svijeta. Ako ponegdje raste broj krštenih i broj kandidata za svećeništvo, to bezuvjetno ne znači da kršćanstvo ondje cvate. Trezveni afrički teolozi upozoravaju: broj krštenih ne znači bezuvjetno broj kršćanskih vjernika. Iako se crkva u nekim latinoameričkim zemljama oslonila na snagu tradicije, ostala je zaprepaštena kako su brzo katolici bez dublje vjerske pouke prešli u fundamentalističke sekte.

Na narav ljudske psihologije spada da je u crkvi uvijek bilo ljudi koji su pozivali na reforme i preporod kao i onih koji su zahtijevali sigurnost. Neke redovničke zajednice su kroz povijest dobro rješavale ovaj problem – nakon početnih sukoba stoljećima su jedni uz druge mirno živjeli reformirani i nereformirani ogranci.

  • Koji su znakovi našeg vremena?

Halík: U našem svijetu zapažam dvije snažne tendencije. Jedna je zanimanje za duhovnost, druga je želja političkog iskorištavanja religiozne energije.

Duhovnost oslobođena etike, osobito etike solidarnosti i političke odgovornosti, postaje jeftina duhovnost. A iskorištavanje kršćanstva kao političke ideologije (kakvo vidimo u Poljskoj, Mađarskoj i kod američkih republikanaca) stvara opasni “katolicizam bez kršćanstva”. Iznova se mora razmisliti o odnosu između duhovne i političke dimenzije vjere.

  • U čemu su šanse za kršćanstvo u današnjem vremenu?

Halík: U križu i u uskrsnuću. Krize crkve su “passio continua”, trajno otajstvo križa. Osobna obraćenja i reforme crkve su “resurrectio continua”, trajno uskrsnuće. Uskrsnuće je iznenađujuća promjena.

  • U naslovu vaše nove knjige naglašeno je “popodne” u smislu C. G. Junga i to daje naslutiti da se ovdje radi o vremenu odraslosti, zrelosti. Gdje već vidite znakova početka novog razdoblja?

Halík: Velike vizije pape Franje: crkva kao “poljska bolnica” i crkva kao zajednički put, moraju se dublje promisliti i kreativno ostvariti. Papa Franjo je s pravom rekao da sinodalni put mora ostati otvoren: moramo biti poput Abrahama koji je s odvažnom vjerom krenuo na put ne znajući kamo ide.

  • Kako probuditi terapeutsku snagu vjere? Kako da od jedne paralizirane, umorne i nutarnje podijeljene crkve postane poljska bolnica i svjetlo narodâ?

Halík: Poljskoj bolnici potrebna je podrška solidne ustanove, koja je u stanju ponuditi dijagnostičku, preventivnu, terapeutsku i rehabilitacijsku skrb. Teologija bi trebala postaviti duhovnu dijagnozu vremena i stvoriti “imuni sustav” protiv razornih ideologija, populizma, nacionalizma i fundamentalizma. Pastoralno djelovati znači razvijati duhovno praćenje, kulturu blizine, slušanja i razumijevanja.

Moramo učiti putove pomirenja i opraštanja – na primjer u društvima koja su doživjela diktature i autoritarne režime. Moramo ponuditi mjesta tišine i umijeća duhovnog razlučivanja.

  • U svojoj knjizi pišete da je Bog prisutan i u sekularnoj kulturi…

Halík: Nužno je “otkriti Boga u svim stvarima”, u svim kulturama, u svim društvima. Nadahnuće nam mogu biti evanđeoske pripovijesti o susretima s Uskrslim, koji dolazi u promijenjenom, često anonimnom liku – prepoznat ćemo ga poput apostola Tome ako ne zatvaramo oči pred ranama našega svijeta, ili poput putnika u Emaus ako poslušamo stranca na putu. I ne zaboravimo himan: “Ubi caritas, ibi Deus est”; gdje je ljubav, ondje je Bog.

  • Kakvu zadaću ima kršćanstvo u današnjem globaliziranom, uvelike umreženom svijetu?

Halík: U našem svijetu je Bog prisutan po djelima vjere, ljubavi i nade. Vjeru ne bismo trebali mijenjati s “religioznim uvjerenjem”, nadu s optimizmom a ljubav s emocijama. To je putovanje od života na površini prema životu iz dubine, od egocentrizma i “vanjskog Boga” (religiozne projekcije) k Bogu kao unutarnjem izvoru.

L. Schlager i P. Harant-Schagerl, https://polis.ba/intervju-s-tomasom-halikom-kako-se-crkva-mijenja/

Povezane objave

HDZ se pod vodstvom Tomislava Karamarka konsolidirao i ostvario četvrtu pobjedu u nizu

HF

Kamen je izabrao mene, ne ja njega

HF

Nezamislivo je da milijuni iseljenih Hrvata imaju tri zastupnika a za manjinski mandat dovoljno je stotinu glasova

HF

Lustracija samo za one koji su za komunizma činili zločine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više