Ne, nije kriv za sve Poglavnik! Ne, nije Poglavnik bio ni nepogrješiv!
Mi koji smo luk jeli, lukom mirisali ne možemo zanijekati ni svoje prošlosti, ni svojih grieha, a posebno ne možemo iz našeg eventualnog oportunizma stvarati politički kapital, a da pri tome ne izgubimo i svoje dostojanstvo.
Postoje griesi ustaške revolucije, kao što postoje griesi francuske i ruske revolucije, američkog Građanskog rata, stvaranje engleskog imperija, obrana Papinske države, kristijanizacija evropskih naroda, odkrivanje novih svjetova po europskim zemljama , kao što postoje griesi zapadne demokracije u zadnjem ratu, kao što postoje griesi kolonijalizma, griesi prije i poslije Nürnberga (suđenje nacističkim liderima 1946., mo.) pa i griesi Izraela, koji je u slobodnoj Argentini otimlju ljude, (radi se o Adolfu Eichmann-u, (1906-1962) njemačkom nacisti koji je bio zadužen i odgovoran za KONAČNO RIJEŠENJE, a kojega je izraelska tajna služba Mossad potajno uhapsila u sred glavnog grada Argentine Buenos Aires 1960. godine. Zbog ovog, nazovimo ga “Udbaškog” čina, skoro je došlo do prekida diplomatskih odnosa jedne suverene i slobodne zemlje koja se jako lijepo odnosila prema židovima.
Više će neprijatelja dobiti Izrael tim činom, nego koristi ako objesi “ratnog zločinca”, pa makar u istinu bio zločinac. Krivi su svi, posebno “veliki”. Neće biti stari Churchill osobito ponosan na svoje djelo “pakta sa vragom”, jer je eto vrag došao kasirati račune, a platiti će ga i djeca i unuci ponosnog i gordog britanca. Nisu ni američki patrioti tako jednodušni u ocijeni genijalnosti Roosevelta (Franklin Delano Roosevelt (1882.-1945., 32 drugi američki predsjednik, mo.), kao ni Rusi u pogledu Staljina, i svugdje ima Mesića, koji kažu, SVI SMO KRIVI. I sve je više ljudi , koji vjeruju Mesićima i u Americi i u Švedskoj.
Ne, mi iz našeg Bleiburga ne ćemo stvarati kao Srbi Kosovo jer smo doživjeli poraz jedne politike i sviesni odgovornosti tražimo načina, da ne dođe do novog Bleiburga. Ali to činiti sa dostojanstvom. I nije za sve kriv Poglavnik kao što bi bilo glupo niekati da je POGLAVNIK dužan, živ ili mrtav, odgovarati pred POVJEŠĆU. Ali nije dostojno nas, njegovih učenika da mi taj sud izričemo, jer smo jednom živijeli pod sjenom hrasta koji je bio Poglavnik. Jer je On stvorio Državu, jer nas je naučio braniti ju zubima i noktima i u tome mislimo sliediti Ga. Bio sam vjeran Njemu do Njegove smrti, i bit ću ustaškim načelima vjeran do svoje smrti, a to je sliediti djelo Poglavnika, ali odgovaran za čine narodu, ali ne mrtvu Poglavniku, a još manje njegovim mnogobrojnim nasljednicima.
NISTE SVI KRIVI, kličem onim Hrvatima, koji su se sabrali u Torontu, da dostojno proslave HRVATSKI DESETI TRAVANJA. Niste krivi, posebno Vi mladi urednici “Glasa Domovine” (dva brata Hrvata, Rudi i Srećko Tomić, glavni i odgovorni urednici, mo.) koji od nas morate nasliediti hrvatski borbeni stijeg i borbenu ustašku baštinu. ALI BEZ USTAŠKE HIPOTEKE.
Mi smo generacija Desetog Travnja, popravljali i u krvi oprali sramotu stvaranja jugoslavenske države, kao što su Supilo, Trumbić i drugovi svojom žrtvom oprali trag ilirstva, a na Vama je da dovršite djelo i da žrtvom pred narodom i svietom operete naše zablude. (Do neke mjere to se je postiglo u Drugom ratu i za Drugu Hrvatsku Državu sa dva inicijala RH u prošlom stoljeću, a što se nije postiglo u ratu NDH i u Domovinskom ratu, neka nadolazeći hrvatski naraštaji dobro prouče ove dalekovidne riječi generala Drinjanina, tada će se sve postići, mo.) To možete postići ako od nas nasliedite borbenost, poštenje, viteštvo, spremnost na žrtvu, ili ispravite pogreške koje smo mi počinili, pa i griehe, koje smo u borbi na sebe preuzeli.
Vi niste krivi za Rimske ugovore, niti se te krivi za Marselj (Marseille, ubojstvo srpskog i jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo.) niste krivi za naš navještaj rata Americi, niste krivi za griehe revolucije, jer ste bili djeca.
Bilo bi monstruozno optuživati čak i biološke nasljednike boraca za Hrvatsku. (To je upravo što je Ivica Račan, dok je bio živ, Stjepan Mesić, Ivo Josipović i njihovi takozvani antifašisti rade sa hrvatsko državotvornom mladosti danas. Jučer, na debati između četiri kandidata za predsjednika RH Ivo Josipović, trenutačni predsjednik RH je spočitovao dru. Milanu Kujundžijiću to što je ovaj išao u Madrid posjetiti grob hrvatskog poglavara, mrtvog Poglavnika dra. Ante Pavelića mo.) Po toj logici bi bili krivci i zločinci svi Amerikanci, svi Englezi, svi Španjolci, svi Francuzi, svi Rusi, a to ne bi bila istina. Da i Vi snosite hipoteku, jer su srbokomunisti potrošili milijune dolara u takvu propagandu, koja je sve više u dekadenciji, jer je sviet počeo razmišljati.
I kada mladi urednici “Glasa Domovine” donese kao svoju parolu SVI SMO KRIVI, preko cielog lista, počinjaju krasni, herojski gest, pun ljudstva, viteštva, onih osnovnih vrlina koje krase hrvatskog vojnika, ali počinjaju i grieh. Netreba prelaziti u ekstrem, ne treba u ispitu savjesti ići tako daleko i pasti u kompleks, jer to je ono što srbokomunizam hoće. Pokora je lijapa, mea culpa je vrlina, ali nitko od nas ne može tražiti, da izvršimo narodni harakiri. (Japanska riječ što znači samoubojstvo, mo. Otporaš.)
Niste svi krivi, jer niste bili nosioci naše hrvatske ustaške revolucije. Mnogi ste bili tek promatrači, drugi ste bili jedan šaraf, jedna poluga, bili ste SLUGE DOMOVINE, a mi smo tim šarafima i polugama upravljali, stezali i popuštali, prema potrebi, prema našim nahođenjima. Pa nije pravo, da nakon što ste toliko pretrpjeli, nosite i krivicu za svoje zapovjednike.
Ne, niste krivi, jer ste prema zakonima vlasti bili dužni izvršavati naloge, a da ih niste izvršavali, bili bi kažnjeni. Ja nisam nikada u životu zaboravio, da sam ubio iz revolvera dva vojnika, koji su bježali natrag u borbama u Kozari. Nisam zaboravio ni Domobrana, kojeg sam ubio kada su partizani osvojili Banja Luku, pa prietila opasnost da nas izbace iz Stare i Bosanske Gradiške. Nisam zaboravio ni Nijemce, Kozake, Ustaše, koji su bili ubijeni ili po sudu streljani radi kukavičluka, radi bijega, izdaje interesa. Nisam zaboravio ni drugih, građanskih žrtava, koje smo doprinieli u vjeri, da je njihova žrtva potrebna za spas Domovine.
Takve su čini činili svi vojnički zapovjednici svih vremena. I ako su zaista bili zapovjednici, nisu se niekali odgovornost za takve čine, ali je apsurdno da snose odgovornost naši vojnici, zastavnici, podređeni, koji da nisu bili izvršili zapovjed, bili bi prema ratnim zakonima strijeljani – I svaki od prisutni na proslavi u Torontu mogao je biti jedan građanin, vojnik, koji je morao izvršiti zapovijed, jer bi inače bio strijeljan.
I neka se baci kamen na onoga tko je bez grieha. I jednom za uvijek: mi smo voljni boriti se za slobodu svoga naroda, za stvaranje svoje države, pa i odgovarati svome narodu za djela koja smo počinili, voljni smo sageti šiju i mjesto predbacivanja , prkosa, ohola, nego čista čela uzeti učešća u novoj vojni KOJA ĆE SE VODITI; AKO SLOBODNI SVIET HOĆE PREŽIVJETI.
Pa kad jednom i zapad osjeti žalac komunizma, kojega je u našoj domovini provodio srbokomunizam, drukčije će rezonirati i o našim griesima, a to su već učinili mnogi zapadnjaci (samo nisu hrvatski antifašisti i neoantifašisti, Mesić, Josipović i kompanija, mo.)
Nismo mi izmislili logore, nego Englezi, a k nama ih je dovela Jugoslavija, a da ironija bude veća, prvi stanovnici jednog konc-logora u Hrvatskoj bili su hrvatski nacionalisti, koje su hrvatske demokrati stavili u logor Kruščici.
Kada je stvorena N.D.H. onda su hrvatski nacionalisti uzeli pušku u ruku, i svoje tamničare stavili u isti taj logor. Svako vrijeme donosi i svoje običaje. Danas logore posjeduju sve nacije svieta, iako se zovu na razne načine, pa ako Hrvatska hoće biti slobodna morati će imati i svoje logore kao i Englezi, Amerika i Francuska svoje.
Niste krivi, niste svi krivi, niste za sve krivi, pogotovu niste svi za sve krivi. Odbacite taj krik, jer bi on bio izraz očaja, prkosa, beznadnog umiranja u domovini i stranom svietu. NISTE SVI KRIVI. GLAVU GORE, i gledajte u budućnost.
Treba pisati poviest, reći istinu, treba napisati i staviti na papir naše doživljaje, pa makar kako neznatni bili, jer se mora stvoriti jasna slika onoga što se je dogodilo. Mi ne smijemo bježati od istine, pa makar kako bila bolna. A to znači reći, tko je kriv, tko nosi krivicu za našu narodnu tragediju.
Postoji nekoliko činjenica, koje se ne smiju mimoići, jer inače će se pisanje poviesti pretvoriti u deformaciju čina, koji moraju ostati za Poviest, i o kojima će se nepristrano govoriti, kao što se govori danas o borbama medju starim hrvatskim strankama, narodnjacima, latinašima, pristašama, ovog ili onog velemože, koji su svi, apsolutno svi, osim svog imena bili nosioci nekih ideja. Tako su naši Matija Gubec, ali aristokrati hrvatske zemlje, koji su prema ONDAŠNJIM prilikama, bili politički narodni čimbenik. Naš je Sokolović, naš je i Filipović, naši su kanonici, ali i patareni, naš je i Poglavnik, a ne može se zaniekati ni Tita, koji je unatoč svih zločina i puzavosti pred velikosrpskim beogradskim elementima, koji su mu dali vlast, ipak jedan zagorski buntovnik, koji je doveo Hrvatskoj Dalmaciju i Istru, ali i postavio granicu na Drini, pa makar i s jedne i s druge strane te granice vladali velikosrbi i srbokomunisti.
U neopisivom vrtlogu događaja, na raskrižju svjetova, Poglavnik je stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa makar smo ju mi svi gradili, makar smo svi stradali, ona je i NJEGOVO DJELO, i to nitko izbrisati ne može.
On je bio koji je pokazao put, koji je poveo revolucionarnu borbu, koji je nastojao i spasiti tu Državu. On je veliki čovjek, i nepošteno je htjeti Ga proglasiti narodnim i državnim neprijateljem, izdajnikom hrvatskih interesa, prodanom dušom.
Osobno sam bio onaj, koji je nakon 25 godina vjernosti borbe, patnja, dvije emigracije i šume postao “izdajnik” iako nitko nikada nije ozbiljno vjerovao, da sam izdao bilo što ili bilo koga. Ne, došao je bio čas, kada sam vjerovao, da moja savjest ne može nositi odgovornost za ono što se zove “nesretnom epohom” savezno sa “Izborom”.
(Ovdje se radi o nekoj PORUKI koju da je, navodno, Poglavnik na smrtnoj postelji ostavio, a koju da je pisao fra. Branko Marić, jer da Poglavnik u nekoliko zadnjih dana svoga života nije bio u stanju ni čitati pridošlu poštu, a kamoli na istu odgovarati, i u kojoj da je Poglavnik opunomoćio Dra. Stjepana Hefera kao Poglavnikova nasljednika. Poradi ove Poruke mnogo je svađa i tučnjava bilo, pa čak i unutar organizacije Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP, što je uistinu i uzrokovalo da se od jednog HOP-a naprave dva, HOP (1) jedan kojemu je bio predsjednik dr. Stjepan Hefer, i HOP (2) dva, reorganizacija, kojemu je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić, mo. Otporaš.)
Od tada nisam odgovoran (od razlaza početkom 1956. godine pa sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., mo.) za čine koje su drugi počinili, a koji će biti jednom, prije ili poslije vjetreni, pa mi to htjeli ili ne.
Treba pisati poviest, ali na dostojan način, nepristrano, savjestno ili to nije poviest, nego bespomoćno izživljavanje, spašavanje, i pravljenje političkog kapitala.
I sam ću reći što imam, ali mislim DA SE SVE NITI MOŽE, NITI SMIJE REĆI, jer to nitko nije učinio. Nijedan narod nije otvorio svojih tajnih dosiea,, pa to ne smiemo učiniti niti mi Hrvati. Svi smo mi konspirirali, svi smo mi htjeli spasiti Državu, a svi smo ju rušili nekim činima. Ljudska je to stvar, koja se ponavlja kod svih naroda.
Mi ne možemo poviest pisati kao ruski komunisti. Njihova je poviest napisana u sistemu kartoteke. Danas si heroj, borac, stvaratelj, velikan, vitez, primjer. Sutra se izdere kartoteka, pa u poviest ulaze oni, koji su izveli čistku, a na sporedna mjesta ulaze preživjeli od čistke. Pa sutra nova čistka, nova kartoteka, nova poviest, prema tome, tko je gore, tko je dolje, tko je izveo, ili preživio čistku. Mi smo narod, koji imamo trajnih vrednota, i jedna od tih je i STVARATELJ DRŽAVE HRVATSKE – POGLAVNIK.
(Nastavak slijedi)
