Naknade za priključenje ne mogu biti jedini izvor financiranja i održavanja mreže
Ivan Strunje, član Vijeća Udruženja obnovljivi izvori energije pri HGK detaljno govori o vrlo teškom stanju u sektoru obnovljivih izvora energije, koje je dovelo do velikog zastoja u realizaciji projekata u najvećoj energetskoj krizi u proteklim desetljećima. Strunje ističe da je to i velika šteta za državu koja je usprkos odličnim prirodnim preduvjetima, među najvećim neto uvoznicima električne energije u EU-u.
- Molim vas da ukratko predstavite Udruženje OIE HGK
– Udruženje je započelo rad kao zajednica OIE još 2005., dok je prošle godine dobilo status udruženja. Bilježimo značajan porast članova i i trenutno brojimo čak 107 članica, među kojima su najuglednije hrvatske i strane tvrtke. Unutar Udruženja djeluju tri grupacije – za energiju vjetra, za solarnu energiju i za biomasu. Aktivno smo angažirani u radnim skupinama ciljano pokrenutim za određenu problematiku, a nastavno na nedavno objavljivanje Position papera u kojemu smo pobrojili glavne administrativne prepreke s kojima se u razvoju jednog projekta OIE nužno susrećemo. Ovim putem pozivamo sve koji žele doprinijeti da se pridruže radu radnih skupina i učlane u Udruženje ako to već nisu napravili. Najavljujemo vrlo aktivan period u kojem ćemo se potruditi dati najbolje prijedloge i najbolja rješenja za pojednostavljivanje i ubrzavanja svih administrativnih procedura.
- Udruženje je nedavno javno istupilo zbog brojnih administrativnih prepreka u razvoju obnovljivih izvora u Hrvatskoj. Kako danas gledate na taj istup i ima li pomaka?
– U udruženju smatramo da je komunikacija najbolji način da se premoste određene prepreke, to je to bila glavna misao vodilja prilikom našeg istupa. Udruženje je poslalo niz dopisa prije javnog izlaganja na koje nismo dobivali odgovore. Budući da je riječ i o temi o kojoj ovisi egzistencija niza tvrtki u našem članstvu, a koja je ujedno strateški bitna za cijelu zemlju, bilo je nužno djelovati, jer smo u periodu stalnih kriza imali konstantno niz drugih prioriteta, dok problematika OIE nije dolazila do izražaja. S tim istupom u javnost smo zadovoljni i vjerujemo da smo kvalitetno i argumentirano komunicirali ključne probleme u sektoru. Žao nam je što je s druge strane to možda bilo prihvaćeno defenzivno jer je naš cilj je bio uspostaviti otvorenu komunikaciju oko problematike koja predugo traje i bez čijeg rješavanja naše članice ne mogu poslovati niti praviti svoje poslovne planove. Bilo je zaista potrebno da javno istupimo i potaknemo rješavanje nagomilanih problema. Rezultati našeg istupa su bili snažni i dalekosežni, dobili smo obećanja ministra Filipovića i premijera Plenkovića vezano za Uredbe, cijene priključenja i pravila o priključenju. Rokovi za njihovo donošenje, koji su tada komunicirani su sada pri kraju i nadamo se da ćemo uskoro vidjeti javne rasprave za Uredbe, te pomake po pitanju cijena i pravila o priključenju. Rečeno je da će Uredbe i pravila priključenja stupiti na snagu do kraja lipnja. Kratkoročno želimo organizirati i sastanak s Ministarstvom gospodarstva na teme koje smo otvorili. Obnovljivi interesi moraju biti strateški interes svake države EU, a članice Udruženja postupaju iz istinskog domoljublja i željom za iskrenim doprinosom.
- Koliko je energetskih odobrenja do sada izdano prema čl. 133 Zakona o tržištu električne energije (ZOTEE)?
– Do sada je objavljeno 60 natječaja, te su 33 zahtjeva odbijena jednom objavom. Od 60 natječaja je za sada 33 projekta dobilo rješenje natječaja. Napokon su došle na red i lokacije na kojima imamo više zahtjeva pa se objavom jednog natječaja paralelno rješava i više zahtjeva. Znamo da je zaprimljeno 216 zahtjeva, a rečeno je javno da će oni svi biti riješeni do kraja lipnja paralelno s donošenjem Uredbi. Ne možemo niti opisati koliko je važno da to upravo tako i bude. Bez tih podzakonskih akata naprosto nije moguće razvijati projekte, niti izrađivati ikakve poslovne planove. Razumjeli bi da je Hrvatska u idealnoj elektroenergetskoj situaciji kao velika izvoznica električne energije pa da problem nove integracije postrojenja za proizvodnju električne energije nije primaran. Međutim, mi uvozimo velike količine električne energije i u strateškom nam je interesu što prije smanjiti taj uvoz i postati manje ovisni o geopolitičkim previranjima u kojima se, kao što smo mogli vidjeti, energija koristi kao važno geopolitičko oružje. Cijena električne energije za kućanstva se nije mijenjala, ali se vrlo značajno promijenila za poslovne subjekte. Vidjeli smo da je HEP ova kriza itekako očešala. Niska cijena električne energije za kućanstva usporava i tranziciju kućanstava na OIE na svojim krovovima. Tome je MINGOR doskočio najavom subvencija za sunčane elektrane na kućanstvima u iznosu od 50% i vjerujemo da ćemo ih uskoro vidjeti. Voljeli bi vidjeti snažnu provedbu Zakona o tržištu električne energije i Zakona o OIE kako bi se zadovoljili dugoročni strateški ciljevi države o potpunom prelasku na OIE što prije.
- Predložili ste osnivanje međuresorne radne skupine u kojoj bi bili predstavnicima MINGOR-a, MPUGDI-ja, HEP ODS-a i HOPSA, HERA-e i HROTE-a, skupa s investitorima – vi ste se u međuvremenu organizirali u radne skupine i započeli rad. Uostalom, tražili ste i krovni zakon kojim bi se riješio veći broj neriješenih otvorenih pitanja u različitim resorima. Što je s institucijama?
– Prošlo je 477 dana otkad kasni Uredba i naša želja je da premostimo taj jaz i čim prije krenemo u operativno provođenje investicija na dobrobit države, jer riječ je o investicijama koje vrlo pozitivno utječu na BDP i smanjuju uvoz energije. Međutim, ta inicijativa za sada se nije formalizirala. Stoga mi unutar Udruženja nastavljamo raditi u radnim skupinama koje će definirati rad udruženja i komunikaciju u daljnjim koracima. U rad radnih skupina pozivati ćemo i spomenute institucije kako bi dale svoj doprinos. Nastavit ćemo i s organizacijom okruglih stolova kada za to bude prilike, primjerice prilikom objave Uredbi, cijena ili pravila o priključenju
- Još se čeka Uredba o energetskom odobrenju, kao i podzakonski akti koji trebaju odrediti cijenu priključenja na distribuciju i prijenos. Što za investitore znači raditi u tako nepredvidivom investicijskom okruženju?
– To znači ne raditi ono što trebate raditi i što vam je opis posla. Kad svoj posao usporedim sa svojim kolegama u Finskoj, Francuskoj… oni rade ono za što su plaćeni, međutim mi u Hrvatskoj radimo svašta, jer smo spriječeni u obavljanju svog posla i čekamo. Čekamo zakonodavni okvir koji je zaustavljen na dvije godine, a ni prije toga nije bio funkcionalan što je glavni razlog zašto Hrvatska dobiva samo 0,4 % svoje energije iz sunčanih elektrana. ZOTEE je obuhvatio projekte koji su do tada postojali, a potpuno je zaustavio sve nove projekte do stupanja uredbi na snagu. Prije stupanja ZOTEE-a na snagu imali smo problem oko zahtjeva za priključenje, EOTRP-i se nisu izrađivali i nemoguće je bilo pomaknuti se s mjesta. Samim time se zaustavlja zapošljavanje i stvaranje mladog kadra i razvoj sektora jer je nemoguće dodatno zapošljavati bez jasnog zakonodavnog okvira. Jedino gdje se moglo raditi bio je segment zaštite okoliša, ali ako se projekt nalazi u Naturi 2000 nužno je započeti procedure glavne ocjene utjecaja na ekološku mrežu, što traje dvije do tri godine. Sve ostalo je zaustavljeno.
- Koliko projekata je zaustavljeno?
– Svi novi projekti, uključujući one na privatnim zemljištima, ne mogu dobiti dozvole niti nastaviti s razvojem. Stoji jako velik broj projekata, no teško je procijeniti njihovu snagu, jer investitori ne žele komunicirati o detaljima ako nisu riješili imovinsko-pravne odnose. Dominiraju projekti sunčanih elektrana, dok su biomasa i bioplin usporili zbog turbulencija na tržištu. Također, teško je procijeniti koliko postrojenja će se naći na mreži u dogledno vrijeme. Trenutno nema sunčanih elektrana većeg kapaciteta koje su u izgradnji, a važno je naglasiti da za projekte u višim fazama razvoja koji su se prijavili za dobivanje EO po prijelaznim odredbama treba sigurno barem još godina i pol dana do početka gradnje i završetka ishođenja dozvola, a i to je optimističan rok.
- HERA i Ministarstvo trebaju dati suglasnost na prijedlog cijene priključka na distribuciji i prijenosu, a spekulira se s velikim rasponom cijena, teško je doći do optimuma. Kakva je pozicija Udruženja?
– U Udruženju smatramo da naknade za priključenje ne mogu biti glavni izvor financiranja održavanja i razvoja mreže operatora distribucije i prijenosa. Iz desetogodišnjeg plana razvoja HOPS-a vidljivo je da većinu svojih aktivnosti na mreži planiraju iz cijena priključenja, što smatramo destimulativnim za razvoj sektora, posebno za manje projekte. Bilo bi dobro da se umjesto stavljanja visokih cijena priključenja razmotri i povećanje mrežarine, koja se dugo nije mijenjala, čak je i snižavana. Sad imamo situaciju da se HOPS i ODS jedva financiraju. Imali su prethodne godine cijeli niz izazova jer su zaduženi za pokrivanje cijene energije uravnoteženja, koja je lani bila ekstremno visoka, a to su bili neočekivani rashodi. Njihova se pozicija zbog toga značajno poljuljala. Kako nije bilo novih projekata nije bilo ni priključenja, operatori sustava su se našli u jako lošoj financijskoj poziciji, što ugrožava tranziciju s fosilnih na obnovljive izvore, no treba naći financijski optimum kako bi se ta tranzicija ubrzala.
- Koliko je po vama prihvatljiva cijena priključka?
– Nemamo problema s povećanjem cijene priključka, dok god je to u razumnim okvirima. Najave su bile da bi te cijene mogle prelaziti 10 do do 15% investicije, što je neprihvatljivo. Za usporedbu, Portugal je bio najskuplji u EU s 20-ak eura/kW na visokom naponu, međutim u Hrvatskoj se pričalo o 60-ak eura/kW za visoki napon i stotinjak eura/kW za srednji napon. Nadamo se da se ta greška, ne razlikovanja između potrošača i proizvođača, da ispraviti te da će konačni prijedlog biti stimulativan za ulaganja. Prijedlozi operatora sustava koji su išli prema HERA-i temeljili su se na zadnjim priključenjima. Na distribuciji se radi uglavnom o kućanstvima i cijena je formirana uglavnom temeljem troškova potrošnje, a proizvodnja je druga kategorija i ne bi trebala imati jednaki trošak kao potrošnja. Taj namet bi plaćali za stvaranje tehničkih uvjeta u mreži, a gdje će prikupljeni novac biti potrošen, ovisi o operatoru. Povrh tog nameta investitori trebaju graditi svoju priključnu trafostanicu i dalekovod i cijelu infrastrukturu. Problem može biti i činjenica da su operatori dobili milijardu eura iz NPOO-a, koji se sada troše na pojačanja mreže, ali jedan od glavnih ciljeva za ispunjavanje uvjeta iz NPOO-a je da se do kraja 2024. priključi 1,4 GW novih postrojenja OIE. Međutim, ovim tempom to će se teško ispuniti. Rezultat je to godina i godina nemogućnosti razvoja projekata, jer ne postoji funkcionalan zakonodavni okvir. Zadnji smo ili predzadnji u EU po instaliranom fotonaponu po glavi stanovnika, a paradoks je da smo jedna od najosunčanijih zemalja u EU. A prema istraživanju agencije Ember smo uvjerljivo posljednji po brzini ishođenja dozvola.
- U sektoru se dogodila i prva velika afera, „Krš-Pađene“, čiji repovi se i danas vuku, s nezadovoljstvom lokalne zajednice i pravosudnim epilogom. Slažete li se s konstatacijom da „mutna voda“ pogoduje klijentelizmu?
– To je posljedica kontinuirano nezavršenog administrativnog okvira što ukupno traje već preko sedam godina. Kada bi on postojao i kada vi postojala jednoznačna i transparentna pravila ne bi bilo mogućnosti za lovom u mutnom. Postigla bi i se veća transparentnost i kompetitivnost i investitori bi bili okrenuti tome da pruže što bolje rješenje. U nedostatku dobrog okvira pojedini investitori su tražili bilo koje rješenje. Hrvatskoj je u primarnom interesu osigurati zakonodavni okvir da se svi jednako mogu nadmetati. Nadam se da smo u tranzicijskoj fazi i da će dalje biti bolje. Kad je riječ o reputaciji, većina ljudi ima jako dobro mišljenje o obnovljivim izvorima energije, to je barem moje iskustvo. U općinama i gradovima posebno, svi su zainteresirani, kao i građani. Neka istraživanja govore da su Hrvati među nacijama koje najbolje prihvaćaju OIE. Ta pozitivna slika u medijima nije dominirala, već negativnosti, zato što se ništa ne gradi pa se može samo pričati o aferama. Građani i jedinice JLS su najveći partneri projektima OIE te je vrlo važno da se s njima ostvari transparentan i prijateljski odnos na dobrobit svih.
- Što se može očekivati u vašem sektoru s obzirom da gospodarska i energetska kriza nisu završene, dapače…
– Spremnog novca za investicije ima više nego ikada. U ovoj krizi gradi se infrastruktura koja će ostati potrebna za budućnost. Međutim, što se događa? U vrijeme krize dogodile su se dvije optimalne krivulje – niske kamatne stope i velika potražnja za energijom i visoke cijene energije. Da se ranije krenulo u značajniju realizaciju OIE, naglo bi se srušila cijena električne energije, ali po niskim kamatnim stopama. Kamatne stope su narasle za tri postotna boda od lani, što je ogromna razlika i neki projekti već sada nisu isplativi, jer su na težem terenu i/ili imaju manju proizvodnju. Idemo prema sve višim kamatama a inflacija se još nije zauzdala. Dakle kamate će još rasti, a cijene energije su pale. Pale su zato što su druge države napravile projekte i cijena se prelila na ostala tržišta. Njemačka je strukturalno vrlo slična u smislu kompleksne administracije i prostornog planiranja, ali oni za razliku od nas nisu imali prekid razvoja projekata. Oni su odlučili da im obnovljivci trebaju odmah i jako su se ubrzali. U godinu dana su izgradili nevjerojatan broj megavata. Mi i da hoćemo to sada napraviti ne možemo, jer nam fali tri godine razvoja projekata. Obnovljivi izvori su najkonkurentniji, to nije upitno, ali visoku propulzivnost smo propustili, nismo zajahali taj val. Postoji još uvijek značajna prilika za razvoj OIE, zato što smo veliki uvoznik energije te zbog toga postoji značajna potreba za instaliranjem novih kapaciteta. Tko zna, možda sutra postanemo i izvoznik električne energije jer su nam resursi i geografski položaj besprijekorni i šteta ih je ne iskoristiti.
- Kakva je trenutno situacija s financiranjem zelenih projekata, kontaktima s bankama, sve je više PPA ugovora za kupnju električne energije…
Postoji veliki apetit financijskih institucija za financiranje projekata obnovljivih izvora energije, ali je nažalost teško pronaći projekte u naprednoj fazi zbog nedostatka zakonodavnog okvira. Što se tiče PPA zbog visokih cijena energije, kao i kraja prijašnjeg 12-godišnjeg FiT-a, dobre su se prilike pojavile među ozbiljnim hrvatskim otkupljivačima i projektima koji, iako nisu u potpunosti amortizirani, mogu ponuditi dobre cijene jer je njihovo financiranje amortizirano ili gotovo amortizirano. Vjerujemo da će ovo tržište nastaviti rasti, ali su mu potrebni novi izvori proizvodnje, a bez zakonodavnog okvira će biti teško pronaći prodavatelja energije koji se može obvezati na isporuku energije.
- HROTE je završio 2022. u plusu od više od 70 milijuna eura, investicije po premijskom sustavu izostaju, neki veliki proizvođači su napustili sustav poticaja. Treba li smanjiti naknadu za obnovljive izvore koju plaća velik broj potrošača?
– Smatramo da tržište treba regulirati CPPA-ima (korporativnim ugovorima za kupnju električne energije op.a.), ali natječaji koje će HROTE raspisivati mogu i trebaju biti poluga za ubrzanje investicija jer Hrvatska mora nadoknaditi izgubljeno vrijeme. HROTE nije mogao raspisivati natječaje u kojima bi se taj novac raspodijelio za svrhu za koju je namijenjen jer nije bilo projekata. Vjerujemo da će s ubrzanim radom Uprave za energetiku te izmjenama Uredbe o poticanju biti sniženi kriteriji za sudjelovanje na natječajima te da će napokon biti dovoljno projekata koji će s energetskim odobrenjem moći sudjelovati na natječajima HROTE-a. HROTE objektivno nije odgovoran za nemogućnost opravdanog raspisivanja svojih natječaja pa je posljedično morao završiti u takvom plusu, ali u ovoj godini na HROTE-u je zato dodatan teret jer se sve te neraspisane kvote prebacuju na ovu godinu.
- Dosta je žalopojki kada je riječ o postupcima procjene utjecaja na okoliš, koji dugo traju, posebno kod vjetroelektrana, međutim Hrvatska je tu u europskom prosjeku. Gdje iskačemo, što ne valja kad je riječ o prostornom planiranju i upravljanju prostorom?
– Podatke o bioraznolikosti nerijetko stvaraju istraživanja koja se rade zbog novih proizvodnih postrojenja i zbog manjka podataka postoji velika administrativna defanzivnost. Tijela puno traže od investitora i politika poštede okoliša je dobra, ali potreban je iskorak oko organiziranosti procedura i njihovog trajanja. Procedure probijaju sve zakonske rokove – OPUO screening postupak zakonski treba trajati dva mjeseca, a on prosječno traje osam mjeseci. Nakon toga moguć je PUO ili Glavna ocjena, a za to je potrebno godinu dana istraživanja,a nakon toga procedura za Glavnu ocjenu koja traje oko godinu dana, a za cijeli PUO postupak još barem dodatne dvije godine. Linearno gledano, moguće je četiri do pet godina voditi postupke vezano za okoliš. Osim toga, ne postoji prioritiziranje zahvata – 100 metara cijevi i groblje u nekom selu ne bi trebali imati jednaku razinu prioriteta kao elektrana od 90 MW. To ne bi trebalo biti teško promijeniti. Naš stav je da ne treba svako javno-pravno tijelo dati svoje mišljenje ako smatra da taj predmet nije od njezinog posebnog interesa. Pisanje šablonskih mišljenja ne bi trebao biti prioritet, već oslobađanje kapaciteta za stvarnu reakciju kada je to potrebno. Uz to, snažna digitalizacija može značajno poboljšati proces o čem smo pisali u našem Position paperu.
- Što mislite o predloženim izmjenama Zakona o prostornom uređenju, kojima bi se trebale otvoriti nove perspektive za sunčane elektrane?
– Pozdravljamo izmjene i dopune tog zakona, koje su napravljene u roku, što je pozitivna promjena koja se nažalost ne viđa svaki dan. Po novome, sve industrijske zone postat će prihvatljive za sunčane elektrane i po prvi puta se definiraju agrosunčane elektrane. Njih bi trebalo omogućiti ne samo za trajne nasade, već za sve vrste jednogodišnjih poljoprivrednih kultura i stočarstvo jer su upravo te dvije kategorije pokazale najveću propulzivnost u drugim zemljama. Kao Udruženje ćemo se založiti za to i već je donesen takav zaključak unutar radne skupine za zaštitu okoliša i prostorno planiranje. Taj zakon daje novu perspektivu i značajno će povećati površine na kojima se solari mogu instalirati a samim time i za sada nedostupnu infrastrukturu učiniti potencijalno iskoristivom, posebno su tu važni agrosolari. Najveći utjecaj na okoliš ostvaren je gradnjom prometne infrastrukture, naselja te poljoprivredom. Tako da svu novu infrastrukturu treba gurati bliže postojećoj, a ne dalje od nje i povećavati utjecaj na okoliš. Za vjetroelektrane je takvo postupanje objektivno korektno, jer nije ugodno živjeti 500 m od vjetroelektrane. Trenutno je najčešće dopušteni razmak oko kilometar udaljenosti naseljenih objekata od VE. U novim županijskim prostornim planovima u kontinentalnoj Hrvatskoj ukidaju se limiti od 500 metara od naselja, cesta i sl. Za sunčane elektrane, već su udaljenosti razumnije. Kako nam nedostaje takvih objekata, nedostaje i iskustva pa je početna defenzivnost razumljiva, ali naše je uvjerenje da ju već nadilazimo.
- Čini se kako iza zahtjeva OIE ne stoji tolika snaga kao iza lobija za uvoz električne energije te lobija fosilnih goriva – kako to komentirate? Gdje leži snaga kod OIE? Može li se i što promijeniti kroz ambiciozne planove i rokove za ubrzanje zelenih energetskih investicija koje spominje REPower EU i koliko je realistično da će Hrvatska napraviti takav kvantni skok?
– Svatko može napraviti nešto s obnovljivim izvorima energije, oni su demokratičniji, za razliku od projekata u nafti i plinu. Cijela struktura je kao organski pokret i takva je i zona utjecaja. Raste organski, nemoguće ga je zaustaviti i to je sada svima jasno. Dok god se moglo zaustavljati, zaustavljalo se koliko god se moglo. Svi građani mogu sudjelovati u pokretu OIE tako da si postave elektranu na krov, dok baš ne mogu napraviti malu bušotinu nafte ili plina u dvorištu i to nam daje važniju snagu od bilo kakvih lobija. Svaka država istinski je samostalna kad ima svoju energetiku, jer je ona preduvjet gospodarskog razvoja. Dok god zemlja ovisi o tuđem energentu ona je geopolitički slaba i stalno mora osluškivati mišljenje onih koji tu energiju osiguravaju. EU-u ne treba tako nešto, a onda ni Hrvatskoj koja je njezina članica. Treba raditi u javnom interesu da se kapaciteti iskoriste, proizvođači će investirati, platiti poreze, povećat će se BDP, a zemlja će biti energetski samodostatnija. REPower EU i ostale inicijative iz EU su snažan poticaj koji će Hrvatska vjerujem iskoristiti i napokon napraviti neophodno administrativno rasterećenje kada su OIE u pitanju.
- Vjerujete li da ćemo u roku pet-deset godina biti zemlja izvoznica električne energije, kao što se čuje zadnjih dana?
Rado bih to volio vidjeti, jer mi kao zemlja zbog svojih prirodnih predispozicija to vrlo lako možemo ostvariti. Njemačka to ostvaruje aktivnom politikom, ali nema resurse kakve ima Hrvatska. Kod nas stalno govorimo o paradoksima. Od srca se nadam da ćemo uskoro pokrenuti snažan investicijski ciklus u OIE na dobrobit zaštite okoliša, naših građana, ekonomije, ali i naše geopolitičke situacije.
