Države koje podržavaju Kyiv zauzimaju različite stavove o tome kako odgovoriti na operaciju Moskve
Ukrajinski rat na svojoj je najnižoj razini rat između Rusije i Ukrajine. Ali sve je više onih koji shvaćaju da je na svojoj višoj razini ovo rat između SAD-a i Rusije. Postoje i druge razine ali zadržimo se za sada na ovima. … Sve veći broj ruskih analitičara, bliskih Kremlju, smatra kako je ruska diplomacija postala nemoćna, da ju se ne sluša, i da osjećaj zdravog straha u SAD-u od mogućeg direktnog sraza s Rusijom sada još može vratiti samo ruska vojska. Na koji način, kojim metodama i gdje – na njenoj je procjeni
U norveškoj prijestolnici Oslu prošli je tjedan održan ministarski sastanak NATO saveza, posljednji uoči summita koji će se održati u Vilniusu 11. i 12. srpnja.
Na njemu je američki državni tajnik Antony Blinken najavio namjeru SAD-a i ostalih članica da Kijevu dodijele novi „vrlo solidni paket političke i materijalne pomoći“.
Ali jedna od glavnih tema ministarskog sastanka zapravo je bilo potanje što učiniti s Ukrajinom? Naime, istočno krilo NATO-a predvođeno Poljskom zahtjeva da se Ukrajinu što prije primi u članstvo tj. da se donese precizni plan i rok kada će se to dogoditi, dok se zapadne članice tome opiru, smatrajući kako je takvo nešto preuranjeno dok rat ne završi, jer bi to moglo dovesti do izravnog sukoba NATO-a i Rusije.
Moguće je, zato, da će se do summita u Vilniusu pokušati pronaći neko srednje rješenje prema kojemu bi se komunikacija s Kijevom podigla s razine komisije NATO-Ukrajina na razinu Vijeća NATO-Ukrajina i naravno, uz obećanja Ukrajini da će stupiti u Europsku uniju (naglasak stavljam na „obećanja“). Kijev će teško tako nešto zadovoljiti jer znači da i dalje ostaje „jedan na jedan“ protiv Rusije – ma koliko obilna pomoć Zapad bila. Ali Zelenski i nema previše izbora.
Rizični ukrajinski napadi
Međutim, postoji još jedno neslaganje: ono između SAD-a i Europe vezano uz udare koje Ukrajina nanosi na ruske teritorije – izvan granica same Ukrajine. O tome prošli tjedan piše američki Bloomberg.
On navodi kako zemlje koje podržavaju Kijev zauzimaju različite stavove o tome kako odgovoriti na operaciju Moskve u vrijeme dok je ruski teritorij sve više napadan od strane Ukrajine. SAD su se javno usprotivile takvim napadima, dok je jedan europski diplomat naglasio kako se saveznici trude ne raspravljati o ovom pitanju jer ono izaziva podjele.
Ali i jedni i drugi pozivaju na oprez kada se raspravlja o tome ima li Ukrajina pravo pokretati udare na ruski teritorij, strahujući da će oni dovesti do eskalacije tj. širenja sukoba – navodi Bloomberg.
Opasna britanska igra eskalacije
Isti medij, ali u svom drugom tekstu, prenosi vijest kako je prošlog tjedna, u Estoniji, britanski ministar vanjskih poslova James Cleverley novinarima izjavio da Ukrajina ima pravo “uporabiti silu izvan svojih granica, potkopavajući sposobnost Rusije da upotrijebi silu na teritoriju same Ukrajine”. Cleverly je kazao kako neće komentirati napad dronova na Moskvu u utorak, ali je naglasio da su “legitimni vojni ciljevi izvan granica Ukrajine sastavni dio njezine samoobrane”.
Međutim, drugi saveznici su oprezniji od Britanaca – piše dalje Bloomberg. Francuska podupire pravo Ukrajine na samoobranu, ali kaže da se njena vojna pomoć ne može koristiti za napade na Rusiju. Državni dužnosnik dodao je da, ako Kijev želi učiniti više, to može činiti vlastitim snagama, a Pariz mu tada nema pravo diktirati kako se boriti.
“Sve što se događa unutar Rusije izuzetno je teško procijeniti”, kazao je finski ministar vanjskih poslova Pekka Haavisto u govoru prije sastanka sa svojim kolegama iz NATO-a. “Poduzima li pokret otpora unutar Rusije ove akcije ili vanjske sile?
“Kada prebacimo oružje Ukrajini, polazimo od činjenice da će ona njime braniti svoj teritorij …. Naravno, upravo je to svrha naše vojne pomoći”, kazao je finski dužnosnik.
Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nerado je govorio o korištenju zapadnog oružja za udar na Rusiju. “Operativni izbor o tome kako koristiti oružje moraju donijeti sami Ukrajinci”, kazao je Stoltenberg novinarima u utorak. “A to je težak izbor.”
Istodobno, Sjedinjene Države se suzdržavaju od isporuke Ukrajini vojnih taktičkih raketnih sustava ATACMS, jer će omogućiti gađanje ciljeva duboko u Rusiji – zaključuje Bloomberg.
Ali britanska „avangarda“ ne ograničava se samo na isporuke oružja Ukrajini. Tako 18. svibnja američki The Wall Street Journal objavljuje izvješće u kojem se tvrdi da “Specijalne postrojbe Ujedinjenog Kraljevstva iz SAS (Special Air Service) i SRR (Special Reconnaissance Regiment) pukovnije i SBS (Special Boat Service) mornaričke postrojbe djeluju vrlo blizu bojišnice u Ukrajini”.
Američki medij naglašava kako te akcije predstavljaju navodni politički “razlaz” sa Sjedinjenim Državama, budući da se Washington navodno “suzdržao od slanja specijalnih snaga da izravno pomognu Ukrajincima na prvim crtama”. No, takve su tvrdnje prilično smiješne, poglavito s obzirom na brojna izvješća američkih specijalnih i obavještajnih snaga koje djeluju u Ukrajini – navodi WSJ.
Međutim, obavještajni izvori jednoglasni su u tome da obavještajni operateri, koje sponzorira SAD, izravno podržavaju ukrajinske snage, uključujući usmjeravanje njihovih napada ne samo protiv ruske vojske, već i protiv objekata u samoj Rusiji. U izvješću WSJ-a implicira se da je jedina razlika između američkih i britanskih specijalnih snaga u tome što su one koje je poslao London izravno uključene u borbene operacije na prvim crtama, dok njihove američke kolege “samo pružaju savjetodavne usluge”.
Rusi vjeruju da su spomenute britanske specijalne snage izravno uključene u planiranje i omogućavanje prekograničnih diverzija i terorističkih napada.
Ukrajinski rat na višoj razini je rat između SAD-a i Rusije
Ukrajinski rat na svojoj najnižoj razini je rat između Rusije i Ukrajine. Ali sve veći broj ne samo analitičara, već i običnih ljudi u svijetu shvaća da je on na svojoj višoj razini rat između SAD-a i Rusije. Postoje i druge razine ali zadržimo se za sada na ovima.
Nitko više na Zapadu niti ne skriva činjenicu da bi bez njihove vojne i financijske pomoći Ukrajina već davno bila poražena. O tome je nedavno govorio i njemački ministar obrane Boris Pistorius govoreći u Bundestagu o nužnosti nastavka isporuka oružja Kijevu, kazavši kako bi u suprotnom Ukrajina rat izgubila za nekoliko dana. Te su riječi izazvale negodovanje službenog Kijeva. Međutim i on sigurno zna, da bez obzira na važnost vojničkog kadra, njegove obučenosti i hrabrosti, ratove ipak dobivaju vojna tehnika, novac i sirovine. Drugim riječima – sve ono čega Ukrajina više nema.
Dakle, svima koji razmišljaju svojim mozgom jasno je kako se na ukrajinskom tlu sada odvija neobjavljeni rat između Rusije i Zapada i da je upravo zbog toga on tako opasan – usudio bih se reći i opasniji od čuvene kubanske raketne krize početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Jer tada je postojala i svijest i strah običnih ljudi i političara o mogućem međusobnom uništenju, ali postojali su i politički i diplomatski kontakti između Moskve i Washingtona kroz različite međunarodne formate. Danas više nema niti jednog niti drugog. O izostanku navedenog straha nešto više kasnije u tekstu, a sada se posvetimo mogućoj eskalaciji i tome kome je ona nužna.
Ukrajina ne žali sama ratovati protiv Rusije
Iako Velika Britanija nastoji igrati ulogu „prve violine“ po pitanju „dolijevanja ulja na vatru“ ukrajinskog sukoba, i eskalira stanje isporukama Kijevu dalekometnih raketa Storm Shadows dometa do 300 kilometara, protutenkovskog streljiva s osiromašenim uranom, ranije i svojih suvremenih tenkova Challenger 2 i kroz nedavnu inicijativu za stvaranje koalicije za isporuke američkih zrakoplova F-16 (time je London presjekao sve ruske crvene crte iako one takvima nikada nisu službeno označene, već su to činili ruski analitičari), najzainteresiraniji za stvarnu eskalaciju je zapravo – Kijev.
Naime, sve je više Ukrajinaca svjesno „velike američke igre“ tj. obračuna SAD-a s Rusijom na ukrajinskom tlu kroz politiku isporuke oružja dokle god bude potrebno. Ali u osnovi, u tom ratu, osim Rusa, ginu i Ukrajinci, što najbolje dokazuje bolni gubitak Bahmuta – i to postaje problem.
“Ubijanje Rusa kao najbolja američka investicija”
Ovo drugo, međutim, nije spomenuo američki senator Lindsey Graham tijekom prošlotjednog posjeta ukrajinskom državnom vrhu u Kijevu. Tada je „samo“ kazao kako američke isporuke oružja omogućuju „ubijanje Rusa“ i da je to „najbolja američka investicija ikad“.
Ove je riječi ukrajinski medijski inženjering odmah vješto upakirao i objavio javnosti, iako je američka strana ubrzo reagirala kazavši kako su one „izvlačene“ iz dvaju Grahamovih izjava na susretu u Kijevu i naknadno spojene u cjelinu.
Međutim, takvo opravdanje Moskvu nije zadovoljilo i ona je izdala međunarodnu tjeralicu za Lindseyem Grahamom, iako sigurno svjesna da će do jednog od najutjecajnijih američkih senatora i „produljene ruke“ američke „duboke države“ jako teško doći.
Zanimljivo je kako je sam Graham već drugi izjavio da je ponosan što ga je Moskva optužila za njegove riječi potpore Ukrajini, ali pritom niti jednom nije negirao svoje riječi za koje ga Rusija optužuje.
Zelenski smatra da i drugi trebaju neposredno podmetnuti leđa
Ali vratimo se opet početku ovog pasusa. Naravno da osim samih Ukrajinaca za „veliku američku igru“ u ukrajinskom ratu vrlo dobro zna i sam ukrajinski vrh i da nije zainteresiran da samo Ukrajinci ginu, a njihova zemlja jedina stradava. Također je svjestan koliko su SAD i NATO do sada uložili i novca i oružja i ugleda u ovaj sukob. Upravo u tome Zelenski i vidi priliku da u njega neposredno uvuče i združeni Zapad, i da leđa u ratu s Rusijom sada podmetnu i drugi – neposredno, a ne samo pružanjem pomoći.
I tu se vraćamo na početni dio teksta o napadima ukrajinskih diverzantskih skupina na ruski pogranični teritorij, ali i na prošlotjedni napad na Moskvu s 8 navodno ukrajinskih dronova – jer to je radikalizacija stanja. Jasno je da su oni unijeli novu dimenziju u ovaj rat, poglavito ako im se pridoda i nedavni napad dvama dronovima na moskovski Kremlj. Za to je Rusija službeno optužila Kijev, kvalificirajući napad kao pokušaj atentata na ruskog predsjednika Putina, zadržavajući si pravo na adekvatan odgovor kada za to odluči.
Ako sve ovo nije najbolji put prema eskalaciji neka me netko uvjeri u suprotno.
Žele potaknuti pacifizam u Rusiji, a dobit će suprotno!
Ali ima i na Zapadu i u Kijevu još uvijek dovoljno onih koji smatraju kako su ovi ukrajinski napadi najbolji način za destabilizaciju unutarnjih političkih i društvenih prilika u Rusiji i da u konačnici mogu dovesti do željene pobjede u ratu ili mira pod uvjetima Zapada.
Međutim rekao bih kako su oni koji tako misle ili potpuni naivci ili potpuni hazarderi. Jer umjesto očekivanog jačanja proturatnog pokreta ili pacifizma napadi na Moskvu i ruske pogranične regije, kao i teroristički napadi poput onih u Sankt Peterburgu na poznatog ratnog izvjestitelja ili u Podmoskovlju na kćer ruskog filozofa Aleksandra Dugina dovode do radikalizma i militarizacije ruskog društva!
Radikalizam jača i kod običnih, do sada po tom pitanju ne previše eksponiranih ljudi, a ruski ih državni mediji u tom smjeru znalački i vode. Sve je veći broj onih koji traže pokretanje najoštrijih vojnih mjera, ne samo protiv, kako govore „režima u Kijevu“, već i protiv samog Zapada. Te mjere podrazumijevaju i korištenje oružja masovnog uništenja protiv čega je sve manji broj ruskih građana. Štoviše, mnogi od njih se javno pitaju što politički i vojni vrh zemlje čeka s odlučnim odgovorom za kojeg se zna da Rusija itekako ima dovoljno kapaciteta.
Što čeka i što želi Putin?
Putin sve ovo vrijeme (s obzirom na početno neplanirani dugi rat) strpljivo čeka rast nacionalnog gnjeva upravo u smjeru radikalizacije a ne pacifizma. Međutim, čekajući doseg „kritične mase“ koja će mu, po potrebi, omogućiti, „razvezane ruke“, mora djelovati oprezno jer čitava je stvar višeslojna:
- S jedne strane još uvijek primarno želi upozoriti Washington da se čaša ruskog strpljenja prelijeva(tu mu radikalizacija ruskog društva ide u prilog), ali na način da to ovaj konačno shvati ozbiljno, bez potrebe pokretanja ruskih radikalnih poteza. To je pak jasan znak da je Putin racionalan i da Zapad to dobro zna usprkos medijskim glupostima o stanju njegovog zdravlja i sl. U tom kontekstu promatram i neočekivano dugo oklijevanje s početkom ukrajinske proljetne ofenzive, jer oni koji to moraju znati znaju da Rusija nije „mačji kašalj“ usprkos suprotnoj retorici;
- Istodobno Putin mora pažljivo voditi računa o javnom mišljenju ruskih građana, jer bi pritisak nezadovoljnih pobornika radikalnih vojnih metoda mogao narasti do te mjere da može ugroziti i samu njegovu vlast. Da bi tako nešto spriječio tj. ako bude nuzžno, Putin će posve sigurno ići na eskalaciju rata i to pod bilo koju cijenu.
Naime, u ruskoj je javnosti stvorena dominantna percepcija, a to je već dugo Putinova ali i teza ruskog političkog i vojnog vrha ukupno, o ukrajinskom ratu kao ruskom domovinskom ratu – tj. onome koji je po zemlju egzistencijalan. Kada je nešto takvo prisutno u društvu puno je lakše vladati i donositi teške odluke.
Putinu rast domoljublja i radikalizma odgovara i zbog jačanja mobilizacijskih resursa. Upravo se sada ubrzano novače profesionalni vojnici (po ugovoru) – tzv. kontraktni – za što se provodi i široka medijska kampanja. Plaće koje im država jamči su velike, ne samo za ruske prilike, i kreću se od najmanje 205 000 rublji (oko 3000 dolara) mjesečno na više, ovisno o službi i položaju).
Rusija jača vojne snage i ne namjerava se povući
Dvije kombinirane oružane i zračne armije, armijski korpus, nova pomorska regija, pet divizija, 26 brigada i dva vojna okruga bit će još ove godine formirane u ruskim Oružanim snagama, izjavio je prošli tjedan ruski visokopozicionirani general Jevgenij Burdinski. Nova pomorska regija odnosi se na Azovsko more koje je nakon ruske aneksije četiriju ukrajinskih jugoistočnih regija početkom listopada prošle godine u potpunosti došlo pod ruski nadzor – što je jedno od najvažnijih strateških dostignuća čitave dosadašnje ruske vojne kampanje. To je more sada de facto unutarnje rusko more.
Osim toga ustrojit će se (bolje reći vratiti jer su postojali i do raspada SSSR-a) i Moskovski i Lenjingradski vojni okruzi. Rusija, osim toga, namjerava povećati broj svojih vojnika na 1,5 milijuna.
Drugim riječima, jasno je kako Moskva ne namjerava izgubiti rat, vratiti anektirane teritorije Kijevu, niti se predati Zapadu na milost i nemilost.
Amerika ne popušta i organizira ključni summit
Međutim ne popušta ni Amerika. Još jedna inicijativa koja se pojavila proteklih dana i iza koje stoji Washington iako će ju službeno promovirati Kijev, o tome najbolje i svjedoči. Radi se o organizaciji summita za mir u Ukrajini koji bi se, po mogućnosti, trebao održati prije summita NATO saveza. Na njega bi se pozvale sve ključne zemlje svijeta, uključno (i prije svega) one koje se opiru ili se nisu željele priključiti osudi Rusije i protiv nje uvesti sankcije. Na summit ne bi bila pozvana jedino Rusija što odmah implicira i njegov proturuski karakter.
Tamo bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, na kojeg se proteklih tjedana vrši pritisak za korekciju njegovih već davno iznesenih točaka za završetak rata (koje nisu ništa drugo nego potpuna kapitulacija Rusije jer uključuju povlačenje svih ruskih snaga na granice iz kolovoza 1991. što znači i iz Krima, isplata ratnih odšteta Ukrajini, izručenje svih optuženih ruskih vojnika za ratne zločine i td.) iznio svoj korigirani plan za završetak rata, očito sveden u nešto realnije okvire.
Zapravo, pravi cilj summita je pridobiti neutralne zemlje na svoju stranu i time primorati Moskvu da rat završi po nekim, očito novim zapadnim uvjetima, ali još uvijek daleko od onih na kojima ona inzistira kao po sebe jedino prihvatljivima. Ako ih ne bi prihvatila – organizator se nada – Rusija bi došla pod pritisak većine međunarodne zajednice i prijetila bi joj izolacija.
To je Washingtonu nužno jer je „oštrica napada“ ključnih država izvan zapadnog bloka sada usmjerena prema njemu, optužujući ga da je on taj koji ne želi završiti ukrajinski rat. To je teza koju su plasirale Moskva i Peking, a sve je više prihvaća „ostatak svijeta“ izvan združenog Zapada.
Stvari na globalnoj razini sada se ne odvijaju na način koji su Sjedinjene Države predviđale i priželjkivale i o tome otvoreno pišu i utjecajni zapadni mediji. Upravo suprotno. Dolazi do potpuno obratnog procesa, da je Zapad onaj koji se „samoizolira“ od „ostatka svijeta“, a zapravo globalne većine, što je po njega krajnje opasno. Dakle, Washington mora nešto žurno učiniti.
Gdje je nestao strah Zapada od Rusije?
Osobno ne vjerujem u uspjeh spomenutog summita, barem ne u smislu da će dovesti do ruskog poraza. Njega, zapravo, više ne želi nijedna važna zemlja izvan združenog Zapada, neovisno simpatizira li Moskvu ili ne.
Jednostavno, one ovu „američku igru“ shvaćaju kao svoju priliku da se „iščupaju“ iz čvrstog višestoljetnog zagrljaja Zapada, a prije svega ne žele da Zapad i protiv njih u budućnosti može uvesti razarajuće sankcije kakve sada demonstrira protiv Rusije. Zato one teže promjeni dosadašnjeg ustroja svijeta, a ruski rat sa Zapadom za to im je idealna prilika. Tu su dvije teze o tome tko želi promjenu dosadašnjeg međunarodnog ustroja:
- na Zapadu se službeno govori kako to žele Rusija i Kina nezadovoljne svojim mjestom i ulogom u svijetu i gdje bi onda htjele s vodećeg mjesta potisnuti Zapad;
- u Rusiji i Kini stvar se prikazuje potpuno obratno, i navodi kako SAD-e žele preoblikovati svijet na način da im to osigura potpunu i dugotrajnu dominaciju koje sada u potpunosti nema – prije svega kroz format G7.
O želji „neutralnih“ da promjene svijet, rekao bih na način da za njihovu samostalnu politiku on više ne bude opasan, najbolje svjedoči i prošlotjedni ministarski sastanak grupe BRICS u Južnoj Africi, na kojemu su po prvi put sudjelovali i ministri iz Saudijske Arabije i Irana (koji teže članstvu), i gdje je na dnevni red po prvi put i službeno podignuto pitanje uvođenja zajedničke valute radi izbavljanja od dolara. (O tome više nekom drugom prilikom.)
Ali ako bi kojim čudom navedeni summit pod inicijativom Washingtona odnosno Kijeva i rezultirao ruskom međunarodnom izolacijom, nisam uvjeren da bi to išta promijenilo na ukrajinskom terenu. Štoviše, mislim da bi Moskva krenula na sve ili ništa svim raspoloživim sredstvima.
I tu se vraćam na pitanje gdje je nestao zapadni strah od nuklearnog sraza s Rusijom?
Još je 1997. godine velika grupa od 70-ak uglednih osoba, među kojima su i neki od bivših američkih ministra obrane (Robert McNamara), bivši čelnik CIA-e (George Tenet), američki generali – svi redom prekaljeni borci protiv SSSR-a i komunizma, potpisala otvoreno pismo koje je adresirano tadašnjoj američkoj administraciji, vezano uz krajnje opasnu situaciju u kojoj bi se svijet mogao naći u slučaju da se Washington odluči na proširenje NATO saveza na istok. U pismu je naglašeno kako nema niti jednog ruskog građanina koji takvu odluku ne bi smatrao opasnošću za svoju zemlju. Pritom se uvjeravalo da u Rusiji ne postoji ni najmanja namjera ugroze istočnoeuropskih država – prijašnjih članica Varšavskog ugovora.
Na potpuno istom tragu bio je i bivši američki veleposlanik u Rusiji (a sadašnji direktor CIA-e) William Burns koji je 2008. g. u pismu State Departmentu upozorio kako bi pokušaj uključenja Ukrajine u zapadne integracije bio crvena crta za Rusiju i da ona to neće dozvoliti. Bilo je još sličnih izjava i stavova utjecajnih američkih osoba, međutim one su sve iz nekog razloga ignorirane, a zauzet je potpuno suprotni smjer. Danas smo tu gdje jesmo.
U svakom slučaju američkog straha od nuklearnog sukoba s Rusijom nema. Čak i ikona američke diplomacije, 100-godišnji preiskusni Henry Kissinger, koji u svom nedavnom intervjuu The Economistu govori o strahu Washingtona od izbijanja razarajućeg američko-kineskog rata, ne spominje mogućnost američko-ruskog rata koji bi nedvojbeno završio nuklearnom kataklizmom.
U američkom političkom i javnom diskursu razgovora o opasnosti od izbijanja rata SAD-a i Rusije jednostavno nema. Govori se o svemu samo ne o tome – niti jednom jedinom riječju kada je riječ o relevantnim osobama. Tu je temu povremeno na pijedestal podizao samo poznati američki novinar Tucker Carlson u Fox Newsu, ali je i on nedavno dobio otkaz.
Na političkoj i medijskoj razini se, međutim, uporno ponavlja teza da će Ukrajina pobijediti i da je Putin poražen i stiješnjen u kut iz kojeg nema izlaza.
Neshvatljivi rizik ili potpuna glupost
Američki izostanak osjećaja straha od izbijanja nuklearnog rata s nuklearnom velesilom koja je po tom segmentu al pari sa SAD-om, a u broju taktičkog nuklearnog oružja ga i nadvisuje je neshvatljiva. Je li se stvarno dovoljno oslanjati na rečenicu da rat s Rusijom ne želi Joe Biden? Ovise li izbijanje ratova i njihova logika od želje pojedinca, makar bio car ili predsjednik? Teško. Povijesnih primjera je i više nego dovoljno.
Osobno smatram kako opasnost od izbijanja američko-ruskog rata nije pretjerano velika (osim Bidena ne želi ga ni Putin), ali i da nikako nije isključena jer je gluposti i licemjerja oko nas jednostavno previše. Tko to, zapravo, može jamčiti da u slučaju, da Moskva počne osjećati kako gubi rat (to još uvijek ne osjeća), neće početi koristiti i taktičko nuklearno oružje koje je upravo prebacuje u Bjelorusiju, sigurno prije svega zbog jasnog odašiljanja političke poruke da Zapad u ukrajinskom ratu ne ode preko točke od koje više ne će biti povratka?
Međutim, sve veći broj ruskih analitičara, bliskih Kremlju, smatra kako je ruska diplomacija postala nemoćna, da ju se ne sluša, i da osjećaj zdravog straha u SAD-u od mogućeg direktnog sraza s Rusijom sada još može vratiti samo ruska vojska. Na koji način, kojim metodama i gdje – na njenoj je procjeni.
