Južna Posavina – povijesna hrvatska regija
Ivica Ivo Josipović: Etnopolitička povijest Usore i Soli – Doprinos teorijsko-metodološkom istraživanju političke povijesti južne (bosanske) Posavine, Tkanica, Zagreb, 2023., str. 376
Dosad je zagrebačka nakladnička kuća Tkanica izdala pet knjiga autora Ivice Ive Josipoviću u kojima se je kroz politološka istraživanja usredotočio na predmetna pitanja hrvatske državnosti, u konceptualnom i normativnom pogledu. Posebice je svoje istraživačke aktivnosti autor usmjerio na oblike hrvatske države i državnosti u prošlosti i u suvremenim uvjetima. Kako je autor podrijetlom iz Posavine, točnije južne Posavine, jer je sjeverna Posavina Slavonija, koja je trenutačno u sastavu Republike Hrvatske, glavni predmet njegova istraživanja u ovoj knjizi je upravo južni dio Posavine, koji se u međuvremenu, kao rezultat raznih povijesnih događanja, naziva – Bosanska Posavina.
Zemljopisno gledano Posavina je ravnica oko srednjeg i donjega toka Save i dijeli se na hrvatsku Posavinu (sjeverna Slavonija) i bosanskohercegovačku Posavinu (južna Slavonija li Bosanska Posavina). Lijevo od toka Save slavonska Posavina nalazi se u Republici Hrvatskoj, a desno od toka Save od osmanske okupacije u drugoj polovici XV. stoljeća pripada današnjoj Republici Bosni i Hercegovini.
Sama Bosanska Posavina ustvari se proteže od Lijevče polja oko ušća Vrbasa, pa sve do Semberije u donjem toku Drine. Do osmanske okupacije južna Posavina obuhvaćala je i Mačvu koja se sada nalazi na sjeveru Srbije. Iz ovoga proizlazi da se gornja Posavina nalazi u Hrvatskoj, dok se donja Posavina nalazi u sastavu BiH.
Autor u knjizi za ovo područje južne Posavine ili Bosanske Posavine uglavnom koristi povijesni naziv Usora i Soli. Usora je oblast južno od Save koja je u povijesti obuhvaćala kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tešnjem i Srebrenikom, tj. od Kulaša i Prnjavora na zapadu, Srebrenika i Lukavca na istoku i Žepča na jugu. Oblast Soli sa sjedištem u Soli (Tuzla) prostire se na sjeveru do Save i na istoku do Drine sa Zvornikom.
Do dolaska Osmanlija, posljednjih barbara s Istoka, današnji prostor južne Posavine (povijesna banovina ili župa Usora i Soli) nalazio se pod vlašću hrvatskih i ugarskih vladara sve do stvaranja Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Od XIV. stoljeća, jačanjem bosanske države, krajevi južno od Save postali su poprištem sukoba hrvatsko-ugarskih i bosanskih vladara. Nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. Matija Korvin, radi zaustavljanja daljnjih osmanskih prodora, osnovao je na prostoru južno od Save jajačku, srebreničku i šabačku banovinu. Korvin je Usoru i Soli pripojio u Srebreničku banovinu u kojoj je ostala sve do pada banovine pod osmansku vlast prije 1512. godine. Do dolaska Turaka u Bosnu, autohtono stanovništvo bili su Hrvati katolici. Tek s turskim osvajanjem središnje Bosne, a kasnije i južne Posavine sve do rijeke Save, Hrvati katolici se iseljavaju a na njihovo mjesto osmanske vlasti dovode Vlase, pa i prekodrinske pravoslavne Srbe. Veliki dio preostalih Hrvata katolika iz pragmatičnih razloga islamizira se i takvo loše stanje potrajalo je sve do 1878. godine kada se na Berlinskom kongresu ovlašćuje Austro-Ugarska da anektira Bosnu i Hercegovinu. Austrougarska vlast, bez obzira koliko je bila (ne)naklonjena Hrvatima katolicima, prekratko je trajala da bi znatnije poboljšala položaj Hrvata katolika i omogućila im da se vrate prije svega iz Hrvatske na svoju djedovinu s koje su protjerani tijekom višestoljetne turske vladavine.
Nastankom prve Jugoslavije 1918. godine stanje po Hrvate u ovim krajevima još se više pogoršalo. I prva i druga Jugoslavija bile su velikosrpski projekt u kojem nije bilo mjesta za Hrvate. Jedino u razdoblju od 1918. do 1990. godine, Hrvati su napokon bili ‘svoji na svome’ od 1941. do 1945. godine kada su Hrvati iz južne Posavine postali dio Velike župe Posavje, jedne od 22 velike župe na prostoru NDH. Velika župa Posavje imala je sjedište u Brodu na Savi. Osnovana je 10. lipnja 1941. a počela djelovati od 15. srpnja 1941. godine. Obuhvaćala je područje kotarskih oblasti: Bijeljina, Brčko, Brod na Savi (Slavonski Brod), Derventa, Gradačac, Županja, te kotarske ispostave Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Odžak i grad Brod na Savi.
Unatoč svim povijesnim nedaćama Hrvati južne Posavine uspjeli su se održati sve do raspada Jugoslavije, i, što je posebno ohrabrujuće, bili su najbrojnije stanovništvo toga kraja. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Bosanska Posavina je imala 312.401 stanovnika, od čega je Hrvata bilo 135.640, (44 %), Srba 79.643 (26 %) i muslimana 72.126 (23 %).
Agresijom Srbije na BiH 1992. godine upravo prostor južne Posavine postaje ratno poprište i jedini koridor za Srbe iz zapadne Bosne prema matici Srbiji što je dovelo do velikih ratnih djelovanja i nečasnoga postupka tzv. međunarodne zajednice koja se je i 1992., i 1995., stavila na stranu Republike Srbije, a protiv Hrvata i Republike Hrvatske. Od tada stanje je zacementirano, Hrvati su protjerani sa svojih ognjišta u Bosanskoj Posavini i teško je očekivati da će se uskoro stanje popraviti na bolje. Stoga je ova knjiga Ivice Ive Josipovića veliki doprinos rasvjetljavanju i pojašnjavanju povijesnih i suvremenih tema nakon kojih će svakom čitatelju biti puno jasnije.
Sama knjiga je podijeljena na četiri poglavlja: Predmet, pristup, metodologija, metoda; Etnogeneza, religija, idejne koncepcije, povijest, politika kao čimbenici etnopolitičke povijesti Usore i Soli; društvena, vjerska i upravna organizacija kao čimbenik etnopolitičke povijesti Usore i Soli i Bosanska Posavina kroz kritički odnos glede suvremenih etnopolitičkih kretanja. Na početku knjige nalazi se Proslov autora i Riječ urednika, a pri kraju knjige nalaze se: Bilješka o autoru, Abstract – sažetak na engleskom jeziku, Popis literature i Kazalo imena.
Knjiga se može nabaviti na adresi elektroničke pošte: tkanica@hrvatski-fokus.hr Cijena knjige je 24,90 eura + poštarina.
