Tibor je objasnio Zoltanu da mu je Arpad daljnji rođak, ali se ne zna kada su Arpadovi otišli iz Kanjiže u Segedin
(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.
Denis Peričić
Sam za stolom ispred kavane na obali Tise Zoltan je ispijao drugu flašu piva kada mu je prišao Tibor u društvu nepoznata mladog čovjeka.
– Čuo sam da si dobio poziv da sudjeluješ u ovoj našoj ludnici, koja je već debelo započela, i sada se nalivaš pivom da prikupiš hrabrost otići tamo. Sasvim te razumijem! – pomalo u šali je rekao Tibor.
Iako stariji od Zoltana skoro deset godina, Tibor je bio najbolji Zoltanov drug ovdje u Martonošu.
– Nije ovo naša ludnica… – odmahnuo je rukom Zoltan i htio je još nešto reći ali ga je Tibor prekinuo:
– Da te upoznam. Ovo je Arpad.
– Zoltan – rekao je Zoltan, ustao i pružio ruku.
– Arpad – glasno je rekao Arpad i tako snažno stisnuo Zoltanovu ruku da je ovaj skoro jauknuo.
Arpad je bio Tiborovih godina, dakle, stariji od Zoltana skoro deset godina, a bio je atletski razvijen i neobično snažan.
– I naša je ovo ludnica, mlada gospodo, i naša! – dodao je odmah Arpad ne spuštajući jačinu glasa i ne ispuštajući Zoltanovu ruku.
Tibor je objasnio Zoltanu da mu je Arpad daljnji rođak, ali se ne zna kada su Arpadovi otišli iz Kanjiže u Segedin, a obitelji su im potpuno razdvojene još od Prvoga svjetskog rata. Tibor je samo jednom bio kod njih u Szegedu, a Arpadu je ovo prvi put da je došao kod Tiborovih.
– U ovu “našu ludnicu”?! – sarkastično je rekao Zoltan.
A poslije tri ture piva, kao i u svim kavanama na ovim prostorima, ušla je ova trojka duboko u priču o politici, o ovdašnjim beskonačnim ratovima i o tom tko od njih što misli o svemu tome, što bi željeli, što trebaju raditi i kako se ponašati. Sva trojica su govorila mađarski i priča je razmotavala isključivo mađarsko klupko.
Ubrzo se uspostavilo da je Arpad ekstremno desno orijentiran i da se preko u Mađarskoj počinju okupljati takvi istomišljenici s ciljem ponovnog stvaranja one nekada slavne i velike mađarske države.
Tibor je bio tipični apolitični mađarski vojvođanski paor, odrastao u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini u Titovoj Jugoslaviji, i podosta toga što je govorilo Arpad nije razumio, a i ono što je razumio nije mu se sviđalo. Bio je invalid i nije išao u vojsku i svaka priča o vojsci, a posebno o ratovima izazivala bi mu pravu mučninu.
Zoltanova razmišljanja su bila negdje u sredini u odnosu na njih dvojicu. Sjećao se očevih priča koje su bile slične Arpadovim, zbog kojih ga je Zoltanova mati, svađajući se s mužem sve češće i žešće, konačno napustila. Sjeća se Zoltan da je u toj svađi mati uvijek govorila kako su dugo vremena svi živjeli dobro i, što je najvažnije, u miru.
– Bila je to zabluda! Nas su prevarili! – urlao bi otac.
– Ti si potpuno lud! Svi ste potpuno poludjeli! Svi ste se slagali, ove budalaštine vam nisu padale na pamet, a sada odjednom ništa nije dobro jer ste svi živjeli u zabludama! – vikala je Zoltanova mati.
Zoltan je vjerovao majci, ali je više vjerovao ocu, iako se i on sjećao onih lijepih zajedničkih trenutaka u vremenu o kojem je govorila mati. Zato nije, poslije razlaza svojih roditelja, želio živjeti ni s ocem ni s majkom, a djed, kod kojeg je došao, bio je očevog mišljenja, ali nije mnogo želio govoriti o tome.
– Mi Mađari, sinko, više od sto godina moramo ovde samo da trpimo, ćutimo i gledamo svoja posla. A kada nalete ratovi, treba biti pametan i sačuvati živu glavu – govorio je stari Lajoš.
– Nećeš valjda ići u rat s ovima protiv onih, a i jedni i drugi, u našoj oslobodilačkoj revoluciji tisuću osamsto četrdeset i osme borili su se protiv nas zajedno s Nijemcima! – skoro je vikao Arpad Zoltanu u lice kada je čuo da će se ovaj u tenku Jugoslavenske narodne armije uskoro pridružiti onima koji su već krenuli prema Hrvatskoj.
– Mi i s jednima i s drugima odavno živimo u miru i Jugoslavenska narodna armija je naša vojska i ona mora braniti zemlju od onih koji hoće da se otcijepe. Ja bih se isto odazvao pozivu – rekao je Tibor.
– Racmađar! Desetak takvih kao ti je već izginulo u Sloveniji i desetak takvih silnih tenkova s kojima će i Zoltan sutra u Hrvatsku je zarobljeno od Teritorijalne obrane jedne tako male zemlje kao što je Slovenija! Slovenija se već odcijepila! Što očekujete da bude u Hrvatskoj?! Uzalud se proliva sveta mađarsku krv, a to treba iskoristiti za obnavljanje mađarske države u svojim povijesnim granicama. Treba konačno stvoriti front za reviziju sramnog Trianonskog sporazuma po kojem su Mađarskoj oduzete njena Vojvodina, njena Baranja i njena Slavonija!
– Mađarska Mađarima! – vikao je Arpad ustavši od stola uz poznati pozdrav onih kojima je takva ideja na pameti.
– Imali smo to ovdje četrdeset i prve, i kako se završilo?! – pokušavao je Tibor smiriti Arpada.
– Samo zato što su se u naš rat umiješali Rusi i Amerikanci!
– I opet će tako biti – rekao je Zoltan – i nema nam druge. Ja prekosutra idem za Suboticu, a vidjet ćemo što će poslije biti.
Na odlasku za Suboticu se Zoltan neobično dugo pozdravljao sa svojim djedom i svojom trudnom ženom, a jednogodišnju kćer Zitu nije ispuštao iz zagrljaja, kao da im je posljednji.
Kao vozač tenka Zoltan je iz Subotice poslan u 51. mehanizovanu oklopnu jedinicu, čije je sjedište bilo u Pančevu, a koja se u tom trenutku, ratujući prethodno po cijeloj Hrvatskoj, povukla u Baranju te osiguravala most na Dunavu kod Bogojeva.
Miloševićeva propagandna mašinerija je tada najavila definitivan obračun s onima koji ruše Jugoslaviju, odnosno “žele da se otcepe“, i upravo preko mosta kod Bogojeva, uz podršku avijacije, započeo je otvoreni frontalni rat protiv hrvatskih vojnih jedinica u istočnoj Slavoniji, s ciljem da se osvoje Vukovar, Osijek, Đakovo…
Milošević je namjerno u Novom Sadu, kao glavnom gradu Autonomne Pokrajine Vojvodine, zamijenio sav zapovjedajući vojni kadar i koncentrirao ogromne snage za napad na Hrvatsku. Uz priključenje raznih paravojnih jedinica s četničkom ikonografijom iz Drugoga svjetskog rata s područja cijele Srbije, nastala je prava ratnička euforija i među narodom koji se našao na putu ovih jedinica. Pod tenkove koji su išli na Vukovar bacano je cvijeće, radosno se klicalo i praktično već slavio poraz “ustaša”. Novi Sad je zbog ovoga navukao na sebe mržnju cjelokupnoga hrvatskog stanovništva, što je bio Miloševićev cilj.
Međutim, otpor hrvatskih boraca je bio neočekivano snažan, iako je na kraju, nakon višemjesečnih borbi, Vukovar pao sravnjen sa zemljom.
Zoltanova jedinica je dobila zadatak da iz smjera sjevera razbije barijeru obrane Vukovara. On je u svom tenku T-55 tog dana predvodio kolonu od tri tenka koji su se trebali postaviti na domet za uspješno granatiranje periferije Vukovara, gdje su se očekivale barikade, i imao je zadatak uvesti pješadiju u borbu za Vukovar. Naime, iza tenkova, na udaljenosti od oko stotinjak metara, išla je pješačka postrojba.
Kroz uski otvor na tenku Zoltan je vidio prve kuće Borova Naselja s lijeve strane Trpinjske ceste, a kada su ušli dublje u naselje i kada je kuća bilo s obiju strana, između njih su počeli djelovati protuoklopni ručni bacači. U isto vrijeme osuta je puščana, snajperska i mitraljeska paljba na pješadiju. Zoltanov tenk je odmah pogođen s obije strane i Zoltan je sa svoja tri druga u tenku potpuno izgorio. Nije identificiran i vodi se kao nestao.
Zoltanov tenk je bio prvi od tridesetak oklopnih vozila uništenih na Trpinjskoj cesti, koji su na tome mjestu i idućih nekoliko dana pokušavali prići Vukovaru na isti način, potpuno neprimjeren taktici uporabe oklopnih vozila u urbanoj sredini.
U Martonošu je, dok je Zoltan gorio u plamenu svog tenka, njegova Mariška vrištala u porođajnim mukama.
Mariška je rodila sina i Zoltanov djed je nagovarao da mu dâ ime po ocu.
– Zvat će se Arpad, djede. Ranije smo se tako dogovorili Zoltan i ja.
