Smiju li se koferi vući po tisućljetnom gradskom kamenju?
Otvoreno pismo dragom sugrađaninu
Draga mi je iskrenost kojom je o sadašnjem dubrovačkom trenutku progovorio Ivan Vuković – Vuka, jedan od kvalitetnijih dubrovačkih turističkih vodiča. Ivan je svoju nesebičnost i idealizam dokazao boraveći u humanitarnim katoličkim misijama u Africi. Duhovit je i bistar potomak moga prijatelja Branka Vukovića o kojem osjećam dužnost reći nekoliko riječi. Branko je rođen u Gradu od majke Župke (pitomi kraj blizu Dubrovnika, prema Cavtatu) i oca Crnogorca. Zanimljivo, Crnogorac ili je čovjek ili nečovjek, sredine rijetko ima u tih ljudi iz ljutoga krša; Branko je bio ljudina. Uoči rata odrekao se društvenoga stana koji je trebao dobiti u korist radnika iz tadašnjega “gubitaša” TUP-a, te je proveo veći dio života kao podstanar, još k tomu u ratu. Za “nagradu” ga je smijenio na čelu Dječjih vrtića neki balavac, tobož “hrvatski kadar”. Naglašavam tobož. Branko je imao ogromnu biblioteku, i to vrlo kvalitetnu. On i supruga, gimnazijski profesor biologije rado su putovali, širom svijeta, Branka je duhovno privukao i Santiago de Compostelo, odlično je poznavao i svjetske muzeje i galerije. Po uvjerenju je bio socijalist (ne miješati sa SDP – om koji nije socijalistički ni po imenu, op., T.T.). Vratimo se na bit teksta, tj. što je kazao Ivan Vuković na svom facebook profilu. “Dubrovački vodič Ivan Vuković ‘Vuka’ na društvenim se mrežama oglasio po pitanju trenutne turističke slike Dubrovnika. Objavio je fotografiju skoro praznog Straduna u srcu sezone te istaknuo između ostaloga kako u svjetskim medijskim outletima vlada najlošija slika Grada u posljednjih dvadeset godina. – Kako bi se reklo u Americi: ‘The dildo of consequences rarely arrives lubed’. (Dildo je prostačka riječ, misli se na umjetni penis, dakle “Umetak posljedica rijetko dolazi podmazan”) Dubrovnik, dana 8. srpnja. Dubrovnik forum i prometno izdr*avanje. Restrikcije muzike i ostale nejasne preporuke, loši PR Grada te najlošija slika Grada na svim društvenim mrežama i svjetskim medijskim outletima u zadnjih dvadesetak godina. Brace yourself. Winter is coming – istaknuo je u objavi ispod koje je ‘skupio’ skoro 150 komentara.”
Krenimo otpočetka. Stradun nije prazan, osim Talijana krajem osamdesetih, turisti nekada nisu bili skloni večernjim šetnjama Stradunom. Danas “kruzeraši” čine Stradun “dupko” punim, čak i za pasje žege. Što se prometa tiče, milijun gostiju s pratećim autobusima i taksijima nemoguće je staviti u grad s infrastrukturom predviđenom za 40.000 ljudi i nerješivim “uskim grlom” ispod Minčete prema Pilama. Tu je Vuković stopostotno u pravu. Spominje restrikcije muzike. Činjenica je da mi u povijesnoj jezgri (i uz nju) patimo od buke, gužve i zastarjele infrastrukture. Moj prijatelj Stijepo Rudenjak izselio je iz Grada upravo jer nije mogao podnositi derneke na Stradunu, rock koncerte i slične dogođajnice, čak mu je gradska vlast tadanja i zvučnike vješala pod prozorom dok mu je stari otac umirao. Doduše, samo je korak od sanstefanizacije Dubrovnika, tj. iseljavanja stanovnika da se dobije prostor za tamburanje i orgije. Dolazimo do ozbiljnijih pitanja od onoga što je gradonačelnika “proslavilo” u svjetskim medijima, a to je nespretan pokušaj zabrane povlačenja prtljaga na kotačićima, što u povijesnoj jezgri stvara akustiku probijanja zvučnoga zida.
Frankovića štedim od kritika iz dva razloga; prvi što nemamo nikoga tko bi ponudio kvalitetni koncept razvoja i time dobio podršku birača, drugi jer se još sjećam kao najgore noćne more prof. Šuice (ona na prvom mjestu kao promotor masovnoga turizma i urbane džungle), zvrkastoga dr. Vlahušića, i na sreću više njorgavog nego učinkovitog Vida Bogdanovića. Dubrovnik kao takav nije u stanju niti odraditi muzej svoga najvećega intelektualca Josipa Ruđera Boškovića, kamoli da bi privukao kulturnije i bogatije goste. Širenje betonskih apartmana (gotovo da nema lijepe zgrade podignute u zadnjih 70 godina), grozne suvenirnice, nedostatak kvalitetnih sadržaja su činjenica. Cijela nacija željela bi se pretvoriti u rentijera, a to je igranje na jednu kartu, što se može osvetiti u slučaju ekonomskih kriza ili rata. Svakako da kava na Stradunu nije isto što i kava u Čučerju, Svrljigu ili Bajinoj Bašti, pa i ugođaj ima svoju cijenu. Hrvatsku je zasad spašavalo propadanje konkurencije uslijed arapskoga proljeća, potresa u Turskoj, korone i terorizma, što je učinilo da ljudi putuju na najbliži Mediteran. Nipošto ne želim idealizirati Dubrovnik i njegovu prošlost, pa Marojica Kaboga, Bosdari, Sabo Bobali i Džono Palmotić nisu svagda ni skladni ni neiskreni, dapače, niti je točna niti povijesna ona izreka “sa svakim lijepo, sa nikim iskreno”. Jer čovjek i društvo se moraju definirati; što žele, tko im je prijatelj, koji su im ciljevi. A bilo je Dubrovčana i framasuna (Orsat Pucić, Bassegli, Sorgo, Sigismund Gondola) i austrijskih generala i dvorjana, opet Kaboga i Gundulić. Nisam od onih koji preziru tijelo i materijalno, ali bit je u duhovnim stvarima. Sjetiti se bogatoga mladića koji se hvalio da je dobar i bez grijeha. Isus mu se obratio cinički i stoički i kazao da ostavi sve i krene za njim.
Naravno da ne ćemo prezirati rad i materijalno, ali u tomu nije smisao života, jer ništa od toga ne ćemo ponijeti sa sobom na posljednje putovanje. Što dakle čovjeka čini sretnim, društvo stabilnim a zajednicu “uspješnom”? Što je progres, čime ga mjeriti? Ne ćemo kao realisti postaviti umjetnu dvojbu “haben oder sein” (imati ili biti), jer čovjek raste i kroz rad. Ali to je drugotno; jednako su mučni oni koji ne rade ništa i bezvoljni su, kao i oni kojima je materija jedna stvarnost. Ono smo što je Guglielmo Ferrero nasuprot mediteranske civilizacije nazvao kvantitativnim civilizacijom, a što je po njemu tada bio SAD, tj. Prva kvantitativna civilizacija. Takva civilizacija raspada se danas po šavovima, a mi u Hrvatskoj se prečesto odlučujemo na iseljavanje ili odustajanje od obitelji i zajednice. Možemo li imati ultru i Zrče, i gay bar pa se nazivati “vjernicima”.
Europa je dragi Vuko baština bez baštinika. Ili sam ja u krivu, a mladi Memišević u pravu? Memišević piše: “40 godina slušamo živu muziku (još od Oceana na PILAMA). Tamo su naše none čekale goste, vodile ih u kamare, hranile nas… Nas koji ovo sad živimo, ovo danas! Sad kad imamo biser u špagu, oće nam uzet i špag. Kome smeta kufer, kome smeta pjesma, kome to smeta život? Ko to hoće ubit turizam, apartmane, kafiće i restorane? Amo bit gladni i ovršeni, a svi smo jeli iz iste teče (ono nekad kad se kuće nisu zaključavale). Amo njorgat, amo impicavat, amo bacit kruh u more… Koji to mali iz Grada može u kino (đabe), a mala mu iz Župe ne može? Amo čejadi odradit sezonu na rotama od kufera i karića. Amo se rugat sami sa sobom, amo bit Grad od AMORA …. I onda iza Svih Svetih, poć odmorit, pa… brojat mačke po Stradunu i ribare u Portu. Pa tako 6 mjeseci! Amo tada gledat samo one u odijelima, koji će na otvaranje PROČITAT: NEKA UĐU!?!”
Grad je nastao kao zbjeg osiromašenih nesretnika pred slavenskom najezdom na kamenu hrid gdje se u davnini gnijezdiše galebi. Očajnici moradoše ovladati obrtima, pomorstvom, trgovinom, diplomacijom, jezicima, rudnicima i koječim da bi opstali i stvorili kulturu, organizirali katoličku aristokratsku pravnu državu, oazu usred kaosa. I pripitomiše kraj između Orebića i Prevlake stvarajući red i ljepotu.
I izumriješe. Školjka je mrtva, ali od njenog bisera mi danas ovdje rentijerski živimo. I stara Europa je danas baština bez dostojnih baštinika.
A hoće li Vuko prodat baštinu ili će joj dati novi život ne znamo.
Zapisano je u zvijezdama, kaže Pigmalion, da djelo svjedoči o tvorcu.
