Otrgnuti od djetinjstva
Kada je u ljudima posrnuo čovjek,
Sunce se rasplakalo nad pustim njivama.
Ne mirišu brazde, ne cvjetaju šljive ranke.
Žito ne klasa, ne čije se glas težaka.
Sve su odnijeli vjetrovi rata,
Žamor djece, riku marve i rzanje dorata.
Zarasle su staze djetinjstva
I obrisi zavičaja.
Pišem ponoćne stihove.
Možda ih nekada netko pročita,
A tko zna čija ćeš tada biti?
Zato te pokušavam dići iz pepela,
I oteti od zaborava koji te želi skriti.
Po tvojim ranama
Prosipam tek ocvale latice ljubavi.
Ostao mi je još samo jecaj
I njega ću ti dati,
Da me bar čuješ – Posavino Mati.
Prikupljam ostatke sjećanja
Otrgnute od djetinjstva.
Pogled se raspršio daleko preko Save.
Svu bih te prigrlio u stavio u njedra,
Suzo moja isplakana.
Rumena zrako nade u svitanje dana.
