Philippe de Montebello: U današnje vrijeme nema dobre umjetnosti
Knjiga “Škola života” nizozemskoga pisca i esejista Roba Riemena (1962.) je još jedno u nizu remek djela zabavnoga, visokokultivirana i intelektualno stimulativna pisca. Iako se s Robom Riemenom u mnogočemu ne slažem, smatram da “dijalogom” s tim istinski humanističkim misliocem može se samo dobiti.
Škola života, tiskana 2013., donosi niz razgovora s ostarjelim intelektualcima (često Židovima) zapadnoga kulturnoga kruga. Kroz njihove “ispovijesti” pisac nastoji naći odgovor na tjeskobe i izazove današnjice, ali i na dublja pitanja o smislu i o čovjekovoj sudbini.
Odabrao sam nekoliko ulomaka njihovih iskaza.
Španjolski glazbenik Katalonac Jordi Savall (1941.) navodi da ga je otac, iako agnostik i ljevičar, poslao u katoličku školu jer je bila najbolja. Navodi i začuđujući podatak da je u drugim školama bilo previše Francovih pristaša (Francisco, španjolski poglavar 1939. – 1975.).
“Budući da je režim toliko toga određivao želeći sve obuhvatiti propisima, stjecao si neovisnost čim bi se bavio nečime što je odudarao od toga… to mi je bilo potrebno kako bih zadržao neovisnost mišljenja, kako bih mogao činiti ono što volim i raditi što manje kompromisa. Za umjetnika je to esencijalno.”
“Prošao sam posebnu školu života u kojoj sam puno naučio. Nažalost današnje obrazovanje jedva da još poklanja pozornost onome što istinski vrijedi. Izgubili smo neke osnovne stvari – mogućnost učenja iz životnog iskustva koje stječeš zahvaljujući međuljudskim odnosima i sposobnost da se nosimo s udarcima u životu. Našli smo se u svijetu u kojem je već sve unaprijed programirano, … ostaje premalo prostora za maštu. Četrdesetih i pedesetih (XX. stoljeća, op., T.T.) nismo imali ništa, pa ako si se htio igrati morao si izmisliti vlastite igračke. Ako si htio nešto raditi, morao si sam sve izumiti. Po meni je to iskustvo koje snažno oblikuje.
Umjetnost potiče razvoj mašte, koja danas sa svim tim igrama i videoklipovima, više ne može postojati. Ne postoji više ni glazbeno obrazovanje, ni pozornost za lijepo. Mlade se ljude još samo uvježbava da budu učinkoviti, produktivni i da čine nešto korisno. No to su sve besmislice! Treba činiti ono što ti je strast, što životu daje smisao. U tom slučaju uživaš u poslu, i dobivaš više energije nego što si je uložio.” Dalje govori o uživanju u starinskim skladbama i dopiranju do ljudi, jer “ljepota, iskustvo ljepote utječe na ljude. Kič nastoji iznenaditi, ljepota ne iznenađuje, nego dirne ljude….ne može se živjeti bez mira u srcu, a jedini način da nađeš mir u srcu je ljubavlju ili glazbom.”
Značajna su Savallova kazivanja o duhovnom značenju glazbe, glazbi kao najesencijalnijem obliku međuljudske komunikacije, obraćanju duša. “Jer, tko se boji emocija, tko isključi vlastite osjećaje ubija nešto u samome sebi.”
Frido Mann (1940., unuk Thomasa) navodi da je od kraja Drugoga svjetskoga rata u američkim školama u klupama nalazila velika američka zastava, a kada bi učitelj ušao morali su ustati i otpjevati nacionalnu himnu. Dječaci su morali salutirati, a djevojčice staviti ruku na srce.
Bernard Haitink (1929. – 2021.) nizozemski violinist i dirigent smatra da živimo u dobu štednje na kulturi, groznoj TV kulturi, vremenu u kojem ljudi više ne čitaju, a političari žele sniziti prag kulture i forsiraju nogometne stadione kao mjesta okupljanja. Nestala je i građanska hrabrost, ljudi šute. Concertgebouw orkestar se pretvorio u vladin službeni orkestar.
Philippe de Montebello (1936.) muzejski je direktor. On kaže “umjetnički se svijet promijenio u vrlo mali, vrlo vidljivi, ali hermetički entitet unutar našeg društva… koji se po mojem mišljenju više no ikad odvojio od pravog života. Današnja umjetnost … napravljena je za tržišno orijentirani sustav normi i vrijednosti…
Čvrsto vjerujem da velika većina ljudi današnju umjetnost ne smatra lijepom, ne razumiju ju… i osjećaju se isključenima. To me muči, jer mi je nezamislivo da u današnje vrijeme nema dobre umjetnosti.”
Benedetta Craveri (1942., pisac, književni kritičar, unuka B. Crocea) tvrdi: “Do 1968. Italija je imala izvrstan obrazovni sustav i dobra državna sveučilišta. Javno obrazovanje u kojem su polazište bila postignuća, u socijalnom je smislu zemlju snažno poguralo naprijed. Studentski prosvjedi iz 1968. sa svojim “političkim” ispitima i pojednostavljenim diplomskim ispitima pobrinuli su se za to da naraštaj potpuno nekompetentnih ljudi proširi svim strukovnim skupinama i dođe na vlast… Završni udarac bile su reforme Berlinguera, komunističkog ministra obrazovanja. U ime uzvišene utopije sveučilišnoga studija koji bi morao biti svima dostupan, pojednostavljeni su obrazovni programi i odustalo se od selekcijskog načela, što je rezultiralo općim srozavanjem obrazovne razine. I dok su buržoaska djeca nedostatke javnog obrazovanja mogla nadoknaditi uz roditeljsku pomoć, ili su mogla izabrati privatno školovanje, djeca skromnijega podrijetla… nisu više imala prilike doseći izvrsnost, bez obzira koliko inteligentna bila.”
Tod Gitlin (1943. – 2022.) bio je sociolog, aktivist, romanopisac. On kaže: “Moji studenti ovdje na Sveučilištu Columbia ne čitaju književnost, ne čitaju čak ni knjige općenito, niti novine. Oni su na facebooku. Čini se da politički ideali nisu više važni.” Naglašava da odumiru knjižare, da ljudi nemaju “širine”, da ih ne zanima filozofija ni sudbina čovječanstva, tj. “da su zadovoljni s vrlo ograničenim
intelektualnim postojanjem. Gitlin misli da živimo u doba nevjerice, u doba rušenja američkoga sna koji je mislio materijalizmom riješiti svijet. Srednji sloj se urušava, ljudi osjećaju jaku čežnju za vjerom. Predavanju na daljinu Gitlin suprotstavlja svoje profesore koji su bili i ljudski uzor i koji su bili otvoreni za dijalog i propitkivanje stvari, pa i promjenu stavova.
Tehnologija vodi do fragmentacije i raspadanja društva
Russel Sherman (1930.), genijalni pijanist smatra da “ništa nismo dobili, samo izgubili. Izgubili smo osjećaj intimnosti…, imam dojam da tehnologija koju danas imamo vodi do fragmentacije i raspadanja društva, umjesto da povezuje ljude, što bi navodno društveni mediji trebali činiti… Naš osjećaj za ljepotu je ozbiljno narušen… Izgubili smo pristojnost. Pristojno ljudsko ponašanje … smatram snagom koja drži društvo na okupu. No moderni su mediji stvorili svijet antipatija. Pa si tako poklonik ovoga ili onoga političara, ili glumca ili pijanista i iz dna duše voliš, ili čak mrziš sve druge. Taj nedostatak ljudskosti, pristojnosti, demokracije, to je po meni najveća promjena. Nije glazba lingua franca (univerzalni jezik) našega vremena, nego novac, a novac sa sobom donosi omalovažavanje pristojnosti…, to je dakle prokletstvo.”
“Trenutačno je u društvu zamjetna određena acidifikacija: ljudi su razdražljivi i demoralizirani. Raspoloženje je skeptično i svi reagiraju preosjetljivo.”
“Facebook možda uklanja strah od usamljenosti, ali i isušuje izvore samostalnog istraživanja. Ljudi su postali ovisni, ovisni o površnosti.”
“Odrastao sam na mitologiji američkih Indijanaca. Oni su bili vodiči u šumi, a na taj način ja gledam i glazbu, kao vodiča u šumi prema svijetu prekrasnih stvorenja, cvijeća, drveća, demona, junaka ili bogova i božica koje smo odbacili… Kada bih imao cilj u životu … on bi bio: sviranjem klavira pružiti ljudima mogućnost da uhvate makar bljesak tog svijeta koji je beskrajan i bezvremen, tog raja, pa bio to i jedan jedini cvijet koji nas obgrli svojim rukama i vodi prema mudrosti, pokazujući nam ljepotu i misterij” (pasifloru, op., T.T.).
David Dubal (pijanist, 1944.): “kada je moj otac stigao 2011. u SAD u njemu je još bilo 295 proizvođača klavira. Sada ih je tek šačica. I to nešto govori kako stoji naša civilizacija.” Dalje tvrdi Dubal kako je klavir bio glazbeno srce naše civilizacije.
Kultura, karakter, samokontrola, individualnost, tradicija – sve je to po Dubalu klavir. “Amerika je očajan kontinent, pola stanovništva pati od bolesne pretilosti. Razlog tomu je što ne mogu naći ništa vrijedno truda, dok su svi uređaji koji bi navodno trebali olakšati život zapravo katastrofa jer uzrokuju ovisnosti koje svakog sata traže nove žrtve i uništavaju svaku radost koja se još može naći u promatranju zvijezda ili oblaka. A prije svega mi očajnički pokušavamo ublažiti našu usamljenost i pronaći ljubav – trud koji je opet izvor puno jada.”
“Najveća je sablazan način na koji je sve preuzeo konzumerizam. Kapitalizam je uništio svaku mogućnost za život koji bi imao dubinu, svi su nevjerojatno egocentrični i egoistični. Nema više suosjećanja, nitko više ne razumije riječ sućut, postoji još samo ja, ja, ja.”
Vjeruj mi u svijetu glazbe i umjetnosti još je prije 30 godina svatko osjećao da se približavamo kraju jednog razdoblja, jer više nije bilo radnih mjesta, kulture, prave publike. U usporedbi s današnjicom još je i bilo dobro…”
Andre Schiffrin (1935. – 2013.) knjižar, bio je mudar.
“Menadžer je tipičan proizvod kapitalističko – tehnološkog društva. Sam (on) nema ideja, nema znanja ni strasti. To su jednodimenzionalni ljudi koji su posvuda, gdjegod djeluju imaju samo jedan cilj: u što kraćem vremenu zaraditi što veću količinu novca… To su kameleoni, kojima je svejedno rade li za izdavača, sveučilište, bolnicu, državu i drugu branšu…, sve je jedna velika tvrtka i u svemu postoji samo jedan ideal, maksimalizacija dobiti. Zbog toga se i moglo dogoditi da mnoge izdavačke kuće više nisu izdavačke kuće, da sveučilišta nisu sveučilišta, da su bolnice isto tako morale postati tvrtke, i da država već odavno ne radi ono što bi morala, naime, služiti javnom interesu.”
Schiffrin je želio strastvene ljude koji raspolažu znanjem i imaju viziju. Kvalitetu!
