Hrvatski Fokus
Kultura

Hrvatski i muslimanski književnik Alija Nametak

Otkud toliko crnila kod pisaca iz Bosne i Hercegovine!?

 

Dopade mi ruka knjižica Alije Nametka (Mostar, 1906. –  Sarajevo, 1987.) “Trava zaboravka” tiskana u Zagrebu 1966. godine. U mojem primjerku je posveta  hrvatskom književniku Ahmedu Muradbegoviću (Gradačac 1898. – Dubrovnik 1978.), sjajnom kazalištarcu i piscu, potomku po ženskoj liniji Zmaja od Bosne, Huseina kapetana Gradaščevića (1802. – 1834.). Nametak u posveti piše: “Starom, ali duhovno svježem prijatelju Ahmedu Muradbegoviću posvećuje Alija Nametak, Sarajevo, 5./8. 1966.

Muradbegović je bio upravnik HNK u Sarajevu za vrijeme NDH (1941. – 1945.), ravnatelj tog HNK bio je Alija Nametak. Nametak je suđen kao “reakcionar” i hrvatski nacionalni književnik na 15 godina zatvora, od čega je odležao 9. Muradbegović je kao “apolitičan” odležao “samo” godinicu, kasnije se aktivira u tuzlanskom kazalištu, te potpomaže osnutak Dubrovačkih ljetnih igara. Kad znamo kakvo “leglo” komunista je bilo sarajevsko kazalište, tada nam je jasno da su i Nametak i Muradbegović, a i vlasti NDH, žmirili na oba oka.

Knjigu “Trava zaboravka” pomogao je tiskati Antun Dubravko Jelčić (Požega 1930. – Zagreb 2020.), doktor s područja književnosti. Nakon što je dramaturg pa profesor u Osijeku i Travniku, radi za JAZU (danas HAZU) od godine 1960. U biografijama se ne nalazi njegovo vraćanje Nametka u književni život.

U ovom članku ne ću analizirati politiku Bošnjaka, njihovo nacionalno sazrijevanje, niti povijest BiH; samo ću konstatirati da je veliki dio bošnjačke elite bio do 1945. izrazito hrvatske orijentacije, kako i zašto o tomu neka drugi pišu, iako je postojao i značajan broj srbofila, turkofila, jugofila i onih koji su zatvoreni u bošnjaštvo. Jelčić pravilno opaža fino istančani pripovjedački stil Nametka, njegovu uronjenost u muslimanski svijet (po meni druge i ne percipira, osim periferno, i to rijetko pozitivno), bajkovitost i emotivnost. Pročitavši prve dvije priče radovao sam se Nametkovoj humanosti, uglađivanju i uljepšavanju životne grubosti; ali čitajući dalje osjećao sam tugu, ljuti čemer, tmu i tmušu neprebolnu, živu ranu kao da čovjek u sivom kišnom danu uz zvuke violine sahranjuje milo biće. Sumorno, tugaljivo, nostalgično.

Vedra sjeta je u opisu Rotimlje (djetinjstvo, stećci), ali i tu je tragedija rata kada je njemački okupator satrao selo, mahom siromašnih muslimamna. Tu Nametak optužuje nekoga Grgu P., vjerojatno bez ikakve osnove, jer sakriti u hercegovačkom kršu da je tako blizu Stoca partizanski punkt i bolnicu nije moguće. Iz svojih razloga Nijemci su uništili Rotimlju, kao što su iz svojih razloga (bojeći se engleskoga iskrcavanja) spasili (tada muslimansko) Trebinje od četnika. Tako rade velike sile, bez emocija.

Nametak je vrstan lirski pripovjedač, duhovit, vjeran prikazivač likova i hercegovačkoga dijalekta, sa socijalnim i etnografskim sluhom.

Propalo muslimansko plemstvo on prikazuje ipak vojnovićevski patetično, ali bez varanja i skrivanja mana. Iako mu se pripisuje da je vjernik, iz njegovih opisa (Hadžije, Ilma i sija) vidim intelektualni odmak prema tradiciji i ironiju koja nije blaga, dapače! Islam ima zdrav i prirodan odnos prema ljudskim potrebama, ali pristojan i odmjeren; Nametak ponekad prelazi granice pristojnosti u opscenosti i surovosti. Tu je sličan Hercegovac Nametak Bosancu Andriću, s tim da kod Andrića crnilo, surovost, sadizam i mazohizam ostavljaju i prilično materijala za dobrog psihoanalitičara; jer filigranski pisac diplomat u gospodskom odijelu bio je neurotičan, bojažljiv, podmukao. Andrić je veliki pisac, ali njegovi opisi fratara, muslimana i Bosne uopće su mračni i beznadni.

Bahrudin Bato Čengić (1931. – 2007.) bio je jedan od najvećih sineasta bivše države, siv sa nijansama crne. S pomalo psihopatskim uspješnikom Emirom dolazimo do undergrounda, a to ne želimo. Branko Ćopić, Srbin iz zapadne Bosne  je naizgled površan, dobrodušan, veseo i p(l)itak. Njegov jezik je po naravi sličan hrvatskom, majka mu je pravoslavna Ličanka. Zbog jednoga gotovo benignoga djelca o privilegiranima u vojnom odmaralištu Kupari pokraj Dubrovnika navukao je gnjev hladnoga Josipa Broza, koji ga je na najgrublji način maltretirao stavivši ga pod danonoćnu pasku UDBA-inih operativaca. Partizanski pisac, pisac pripovijetki za djecu, ali i realistične ratne proze “Gluhi barut”, okončao je  umoran i razočaran život suicidom.    

Meša Selimović imao je isklesani stil, pomalo filozof i pod jakim utjecajem islama. Mučila ga je sudbina brata Šefkije.

Godine 1944. godine, kao rukovoditelj Fonda narodnih dobara, Šefkija (brat Meše Selimovića) je uzeo kućni namještaj, “najbolji od svih koji su bili zaplijenjeni”, i poslao svojoj kući. To je saznao Štab Korpusa, te je tražio da se zbog pljačke narodne imovine Selimović uhiti. Prilikom saslušavanja on je priznao da je uzeo namještaj, braneći se da su to i drugi činili. Međutim, u partizanima se i za mnogo manje pljačke kažnjavalo strogo, najčešće smrću. Ali, kako se radilo o oficiru iz poznate partizanske porodice, Selimović je samo pušten iz zatvora, raščinjen i poslat kao običan vojnik u jedinicu. Štab Korpusa je, nakon saznanja da je Šefkija pušten iz zatvora, zahtijevao da baš zato što je on iz partizanske kuće treba da bude najoštrije kažnjen za primjer drugima. Šefkija Selimović je nakon toga predat u nadležnost vojnih organa. Pravomoćnom odlukom Vojnog suda Trećeg korpusa NOVJ osuđen je na smrt, strijeljan i pokopan na nepoznatom mjestu, zato što je iz magazina GUND-a, Glavne uprave narodnih dobara, neovlašteno uzeo – dakle ukrao – krevet, ormar i još nešto namještaja. Šefkija je namještaj iz GUND-ovog magazina zapravo posudio, i to zato što su mu ustaše opljačkale stan, a supruga mu se u prazan dom vraćala iz jasenovačkog logora.

Pjesnike ne ćemo analizirati (A. B. Šimić, Mak Dizdar, Stojan Vučićević, Anđelko Vuletić, Nikola Šop), samo ćemo spomenuti Mirka Kovača (1938. – 2013.) kod kojega su Hrvati, posebice fratri jedini pozitivni i humani likovi u izvrstnom romanu “Vrata od utrobe” pisanim hrvatskim jezikom, iako autor nije Hrvat.

Suprotnost Mirku je Vuk Drašković (1946.) koji je svojim romanima ostrašćenošću i jednostranošću (osobito “Nož”) jako pridonio raspirivanu srpskoga nacionalizma. Evolucija Vuka Draškovića od šefa kabineta  jugokomunista Mike Špiljka do zagovornika Velike Srbije, pa nakon toga protivnika Slobodana Miloševića i prijatelja Zapadne demokracije je prenaporna priča o štetnosti strasti.

Abdulaha Sidrana ne znam dovoljno, ali uviđam dozu djetinje naivnosti i inertnosti vrlo česte kod muslimanskih intelektualaca.

U Sarajevu formiran rječiti Andrej Nikolaidis je također crn, naivan i destruktivan. Poznavajući ljudi iz BiH, posebice muslimane, kao vedre i radine ljude čudim se odakle toliko crnila u BiH pisaca. Jesu li tomu krivi ratovi, tragične sudbine intelektualaca, podneblje. Možda su ti lomovi posljedica sudara geopolitičkih sila, religija, ideologija, a možda i pobrkanih identiteta?

Sin Alije Nametka je Fehim (1943.), na Orijetalnom institutu je od osnivanja istoga 1966. godine. Predavao je na fakultetima u Sarajevu, Skoplju i Zagrebu. Kao istaknuti turkolog je važan djelom “Pregled književnoga stvaranja bosanskohercegovačkih muslimana na turskom jeziku.” Bogata je to baština, od mistika Kaifije Prusca, autora ikavskoga rječnika bosansko turskoga iz XVII. stoljeća Mehmeda Hevaji Uskufija, Duvanjskoga arzuhala, Sabita Užičanina do Envera efendije Kadića… Isprepliću se u djelima tih autora (npr. Mustafa Lala paše) hrvatsko i bosansko ime. Fehimov djed imenjak, Fehim ef. Spaho (1877. – 1942.) bio je poglavar islamske zajednice (reis el ulema) za Kraljevine Jugoslavije i NDH). Bio je prevoditelj s turskoga i arapskoga, arhivist. Iako je službeno prihvatio osnivanje NDH, hrabro se žalio vojskovođi Slavku Kvaterniku na niz postupaka (pa i brutalnih) vlasti NDH. Nije dopuštao da se vlast miješa u poslove Islamske zajednice, što je otvoreno kazao. Tražio je slobodu da Židovi i Srbi mogu prelaziti dobrovoljno na islam. Prihvaćao je stečevine moderne znanosti (npr. kalendar), ali odbijao je ideju vjerskih mješovitih brakova.

Veselko Tenžera (1942. – 1985.) je svoj i moderan (zagrebiziran), vrsni stilist, duhovit i oštar borac protiv socijalističke birokracije i prodavača magle, nositelj kulture,  poznavatelj športa, sjajni psiholog, pjesnik. Uz Bosnu, točnije Ramu ga vezuje specifičan humor, izravnost, te traume toga patničkoga naroda. Ali nije crn, ni kada je depresivan u stilu arzuhala. Tu je još i Jergović, koji je najviše odmaknut od Bosne, najmanje u tamnim nijansama – a hoće li imati snage za zaista veliki roman, ostaje za vidjeti!

Teo Trostmann

Povezane objave

Ciklus akrila Zrinke Moslavac

hrvatski-fokus

Sve proizilazi iz teme kojom se bavim…

HF

Završeni 33. Marulićevi dani u Splitu

hrvatski-fokus

Izložba Edvina Dragičevića Iluzija sigurnosti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više